Niste korisnik? Registrirajte se..
06.04.2021.
20 godina nemara dovele zdravstveni sustav na području Zagrebačke županije do ozbiljnih problemaNema razloga za slavlje Svjetskog dana zdravljaStanovnici Zagrebačke županije za većinu pregleda i dalje moraju u Zagreb, zbog toga što u domovima zdravlja na području županije nedostaje prvenstveno liječnika. Radi se o velikom problemu koji će biti još više izražen u budućnosti, zbog toga što analiza potreba za specijalističko usavršavanje pokazuje kako je u godinama koje slijede potrebno još dodatnih 150 specijalista. Zagrebačka županija je tek od prošle godine počela raspisivati natječaje za liječnike i medicinsko osoblje, ali nije ih našla unatoč tome što je uz primjerenu plaću ponudila i dodatne povlastice poput subvencije kamate na stambeni kredit ili trošak podstanarstva, subvencija vrtića i službeni automobil na raspolaganju 24 sata. - Aktualni župan Kožić sjedi na ovoj poziciji već 20 godina i svojim nemarom je doveo zdravstveni sustav do ozbiljnih problema. Da on ili njegov ravnatelj vode računa o zdravlju ljudi, onda bi znali koliko pedijatara ili ginekologa koje godine ide u mirovinu. Nedopustivo je da Županija svake godine u zdravstveni sustav povrh plaća za osoblje ulaže dodatnih 40 do 50 milijuna kuna proračunskih sredstava, a da sada nakon 20 godina imamo sustav pun rupa i Dom zdravlja Zagrebačke županije koji posluje u problemima - izjavio je Mihael Zmajlović na konferenciji za novinare koju je održao ispred Zagrebačke županije u povodu Svjetskog dana zdravlja. Zmajlović je naglasio i kako u 20 godina nije izrađen niti jedan dom zdravlja, riješena je tek energetska obnova na tri objekta uz vanjsko sufinanciranje, a upitno je kako će se sanirati šteta od potresa na županijskim zdravstvenim objektima koja je procijenjena na 13,3 milijuna kuna. Nedostaje i uređaja pa tako primjerice stanovnici Svetog Ivana Zeline nemaju rendgen. S druge strane u Jastrebarskom postoji uređaj, ali nema liječnika pa se nalazi moraju slati u Samobor i čekati tjedan dana što u slučaju nekih hitnih situacija nema nikakvog smisla. U nekim mjestima, primjerice Svetoj Nedelji nedostaje i pedijatar i ginekolog. Stvari su krajnje ozbiljne u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri, u kojoj je smješteno stotinjak teško bolesne djece, a zgrada je teško stradala od potresa i ima žutu naljepnicu. Nesretni slučaj iz Zaprešića otprije par godina razotkrio je i velike probleme u sustavu hitne službe Zagrebačke županije, ali umjesto da novac ulože u sufinanciranje timova hitne službe za gradove i općine, župan Kožić se radije odlučio za kupovinu skupe privatne kuće u Velikoj Gorici za 1.7 milijuna kuna, u kojoj su sada smješteni ravnatelj hitne i njegovo administrativno osoblje. Stanovnici Zagrebačke županije ogorčeni su zbog lista i dinamike cijepljenja i s pravom se žale, jer se po društvenim mrežama pročelnici i županovi najbliži suradnici hvale kako su primili cjepivo. Velika afera nastala je i s 250 cjepiva koja su podijeljena djelatnicima zračne luke, koja je privatna tvrtka. Oni su cijepljeni suprotno nacionalnom programu cijepljenja i unatoč činjenici da poslove sigurnosti i pregleda putnika ne obavljaju djelatnici zračne luke već policija i zaštitarske tvrtke. Mihael Zmajlović je predstavio i svoj prijedlog organizacije zdravstvenog sustava na području Zagrebačke županije. - Kao budući župan odredit ću prioritete i efikasniju organizaciju u sustavu zdravstva. Odmah ćemo krenuti u pripremu dokumentacije za izgradnju nove bolnice u Gornjoj Bistri. Država je darovala zemljište, a župan ništa ne poduzima unatoč tome što se djeca nalaze u zgradi sa žutom naljepnicom. Također, krenut ćemo u osnaživanje primarne i specijalističke zdravstvene zaštite, medicine rada, ginekologije i pedijatrije u svim gradovima te uvesti niz preventivnih programa kojima će se podići standard zdravlja - rekao je Zmajlović i istaknuo nekoliko konkretnih projekata iz svoje kampanje kao što su mobilni timovi specijalista, sistematski pregledi za umirovljenike, a najavio je i program protiv ambrozije koja muči preko 30% stanovnika Zagrebačke županije i predstavlja najrašireniji i najagresivniji peludni alergen. Pohvalio je i sve djelatnike u zdravstvu, koji se trude i rade odličan posao unatoč lošim uvjetima koji imaju od strane Županije kao osnivača zdravstvenih ustanova. Zagrebačka županija je jedina županija koja na svom području nema županijsku bolnicu. Županija je osnivač sljedećih zdravstvenih ustanova: Dom zdravlja Zagrebačke županije, Ljekarne Zagrebačke županije, Zavod za javno zdravstvo Zagrebačke županije, Zavod za hitnu medicinu Zagrebačke županije, Specijalna bolnica za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra i Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Naftalan. Posebno je zanimljiv projekt izgradnje bolnice Naftalan, vanjskih i unutarnjih bazena, prvotno procijenjen na 35 milijuna kuna, da bi nakon dvije godine koliko traju radovi, samo u dijelu građevinskih radova narastao na 63,5 milijuna. Rok završetka radova dva puta je prolongiran i cijeli ovaj projekt zbog brojnih zavrzlama, žalbi, natjecateljskog postupka uz pregovore, postupka nabave i netransparentnosti podsjeća na projekt zagrebačke žičare. N.Ž.
Župan Kožić u posjetu tvrki Elproms Team u Malom tehnopolisu SamoborPoznati inovatorski dvojac Oroz i Stipanović kreću u svijet poduzetništvaJoš kao učenici samoborske Srednje strukovne škole škole Lovro Stipanović i Josip Oroz, mladi samoborski inovatori, donosili su s najvećih svjetskih sajmova inovacija najviša priznanja i nagrade. Ni kao studenti zagrebačkog FER-a i Fakulteta prometnih znanosti nisu posustali, jer nove tehnologije ne mogu čekati, a 2018. osnovali su i tvrku Elproms Team, čije je sjedište danas u Malom tehnopolisu Samobor, koji upravo "start-up" poduzećima nudi sve potrebno za njihovo daljnje napredovanje i osamostaljivanje. S još dvoje zaposlenika sada svoja inovativna rješenja za pametne kuće, prometnu infrastrukturu i moderna rješenja za organizaciju događanja nude i prodaju diljem Hrvatske, a u osvajanje svjetskog tržišta krenuli su iz Indije, u kojoj su osnovali prvu tvrtku izvan Hrvatske za proizvodnju svojih sustava. U utorak, 6. travnja, u posjet su im došli zagrebački župan Stjepan Kožić te njihovi mentori - Ivan Vlainić iz SSŠ-a i prof. Nedeljko Štefanić sa zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje, koji su im, uz pohvale na dosadašnjem radu, pružili i podršku za ostvarenje budućih ciljeva. Oroz i Stipanović naglasili su kako i dalje prije svega žele završiti započeto obrazovanje te usavršavati postojeće inovacije i stvarati nove, jer su tek na prvoj dionici dugog puta koji je pred njima i mogućnostima koje se nude u segmentu poduzetništva kojim se bave. M.K.
IN MEMORIAM Jurica Rešetar JurkoJurko, bolše bi ti bilo da si ostal vu fertunu, pri ČukiHmrl je Jurko, Juro Rešetar, dobri konobar, pak onda vojak i, na kraju, čovek kojega su se zajdne vreme samo najbolši prijateli tu i tam zmislili i pitali jen drugega: si čul kaj o Jurku, gdi je on, kak je...? Da, Jurko je bil konobar kojega je nesretno vreme poslalo v rat. Ni on bil nikakvi dragovoljac il nekaj takvega, bila je tu komisija kaj ih je, kak i njega, popisala, regrutirala, deset - petnajst dan na Vrhovčaku držala i - v autobus - na ratište. Jurko je bil, kak smo rekli, konobar, zajdne vreme pri Čuki. Jurko ni bil hadezeovac i ko takvi kričal po birtijama, ni bil među onih 50 kaj su v ruke dobili "dugu devetku" da se braniju "od unutrašnjega neprijatelja koji nigdar ne spi", on je služil goste i za sakoga imal lepu reč i vremena za kakvi jednostavni spominek. Ak mu nekaj ni pasalo, morti je hital tanjure po kuhinji... Kaj sumnjam. Jurko ni bil med onima kaj su pri "padu vojarne" bili prvi nutra i natrpavali kombije z frižiderima, škrinjama, televizorima, poljskim krevetima i se to razvlačili i navlačili vu svoje vikendice. Jurko ni bil ni član čuvenog GINT-a, kurčil se po samoborskim birtijama z bombama nakačenima na sebe, pak se tak ni prvoga dana na frontu ni zasral v gače da ga ni tri "gintovca" nisu mogla tri dana oprat. Jurko ni bil ni direktor nekakve vodovodne firme, poslovođa v Komunalcu ili referent na općini, jer, da je bil, rata ne bi videl i se bi bilo v redu. Jurko ni bil v partiji, jer, da je bil, valda bi "v ono vreme" delal "negde gore" na vojnom odseku, bil "rezervni vojni starešina", kurčil se po vojnim vežbama kakti "poručnik", dohajal v "pincgauerima" gledet kak se obični Samoborci kopitaju po blatu i onda, z velkom dnevnicom, išel doma, na toplo, spat. E, da je Jurko bil v partiji, nigdar on ne bi Trokuta videl ni doživel. I on bi, kakti "starešina" ili, kak se to danas veli, "zapovjednik" dečke poslal tam nekam... Makar, morti i ne bi, morti bi on z njima išel... Ko zna. E, da je Jurko v ono vreme bil v partiji, on bi danas bil jedan od cenjenih "zapovjednika" svoje voljene brigade, otpiral bi prostorije sa slikama, držal govore i beskonačno sral o temu kak je to negda bilo, kad smo mi njima jebali mater... Ali, Jurko je bil samo konobar, malo preosjetljiva dušica, koja se čak ni usudila, siguran sam, razbit koji tanjur v kuhinji kad bi ga gost preveč raspizdil... Takvi je bil Jurko. I onda se to pripetilo, taj dan, taj nesretni Trokut... Dečki su zginuli i Jurko se pokazal kakti heroj. Dobil je i orden, jedini od sih njih kaj su preživeli, al je zgubil živce i zdravlje. Z rata više ni mogel van. Stalno je preživlaval taj jen, jedini dan, kak da mu je bil srcu prirasel. A ni, srčeko mu je od tega prepuknulo. Ni drugi kaj su bili z njim nisu zaboravili, al su bili malo jače građe i nastavili dale. Jer, živeti se mora. Al Jurko ni bil tak "formatiran". Stalno je sima tumačil svoju istinu i teral nekakvu svoju pravdu. Kak mi je više put pripovedal, "drmati" bi ga počelo već oko Uskrsa, prek leta bi bilo još kak-tak, a na jesen ni dan ni noć više ne bi imal ni sekundu mira ni spokoja. A tu je bila i Udruga. "Njegovi" su ga čak hitili van iz Udruge branitelja 151. samoborske brigade, jer je, valda, prema njihovom mišlenju, "preveč sral" v Glasniku Samobora i Svete Nedelje o temu kak je zbilja bilo. Si ti "ratni komandanti" bili su jednoglasni: Jurko je "nanio štetu ugledu Udruge 151. samoborske brigade". Pazite, šteta "ugledu Udruge 151. samoborske brigade", ne 151. samoborskoj brigadi! Kakvu bi štetu svojoj 151. samoborskoj brigadi i dečkima, z kojima je u tih 15 dan ostaril za trist let, mogel nanest Jurko, samo zato kaj je spripovedal svoje sečanje, pripovetku, nigdar demantiranu, koju bumo u nastavku pak objavili. Ali, Udruga je uvređena! Udruga! Celu tu Udrugu boli kurac kaj se na njihovim godišnjicama, obljetnicama te sličnim mjesečnicama i polaganjima svega i svačega, ne pojavljuje skoro niko od onih koji su stvarno bili na Trokutu, njih devetnaest, skupa s Jurkom. Jer, jasno je: oni su bili samo prolaznici, a Udruga je vječna! I tak, Jurko je na kraju našel svoj mir, samo dva kedna nakon kaj je proglašen i Dan samoborskih branitelja. Bilo bu to, odsad pa navek, 18. rujna, na dan mobilizacije 151. samoborske brigade, na dan kad je Jurko pri Čuki slekel fertun i oblekel uniformu. Robert Škiljan
Juro Rešetar Jurko iznosi svoju istinu o Trokutu, stradanjima heroja i lažnim ratnim zapovjednicima
Moji su prijatelji izginuli zbog IZDAJE!
Mene ne zanima ništa drugo osim ISTINE, a govoriti ISTINU nije kažnjivo djelo. A, kolko ja znam, svaka laž je kažnjivo djelo. Paar, Mahović i Horvat već 19 godina lažu i skrivaju ISTINU o 151. brigadi HV-a u Domovinskom ratu. Meni je danas najvažnije moje zdravlje i moje vreme, i ni jednog nemam puno. Mahoviću, ti si u razgovoru u Glasniku Samobora i Svete Nedelje od 30.10.2009. godine, između ostalog, rekao: "Meni je nekako teško izdvajati Trokut, iako svi znamo što se tamo dogodilo". Meni je drago, Mahoviću, kad ti znaš što se tamo dogodilo i što svi znaju što se tamo dogodilo, a ja, nažalost, ne znam jako puno toga, pa budem i tebi, Mahoviću, i svima drugima koji sve znaju postavil neka pitanja. Horvat je, ovak javno i arogantno, napisal u Monografiji (169. str.): Prema popisu zapovjednika Franje Horvata u napadu na Trokut 29.10.1991. su, uz njega kao zapovjednika, sudjelovale sljedeće osobe: 1. Jurica Rešetar, 2. Zlatko Šabarić, 3. Zlatko Mavračić, 4. Boris Mihočinec, 5. Ivica Draclin, 6. Držislav Leopold, 7. Srđan Resanović, 8. Davor Tilić, 9. Stjepan Jandrečić, 10. Predrag Gađa, 11. Krešimir Purić, 12. Goran Romić, 13. Dario Romić, 14. Zoran Smolčić, 15. Darko Fotak, 16. Vlado Trčak, 17. Darko Šimunec, 18. Darko Požgaj, 19. Stjepan Glavić, 20. Zdravko Močan, 21. Hugo Lončar, 22. Mladen Rešetić, 23. Damir Kerman, 24. Dražen Mustafić, 25. Vlado Telišman, 26. Petar Bijuk, 27. Domagoj Stanić, 28. Tihomir Škoc, 29. Josip Grgat, 30. Ivica Vran, 31. Predrag Juratovac, 32. Veljko Horvat, 33. Stjepan Horvat, 34. Zdravko Noršić, 35. Frula, 36. Dražen Stanić, 37. Željko Francetić, 38. Dražen Šigir, 39. Željko Kirin, 40. Marijan Ratešić, 41. Antun Dumić, 42. Dražen Kižlin 43. Račić, 44. Darko Grgečić, 45. Zvonko Jurić, 46. Davor Kelemen, 47. Tomo Kos, 48. Ivica Bratković, 49. Miljenko Šeketa, 50. Dubravko Lončar, 51. Mladen Regović, 52. Vlado Ivčić, 53. Marko Halilović, 54. Zoran Vojvodić, 55. Božo Rubinić, 56. Marijan Mogulić, 57. Mladen Čizmešija, 58. Ivica Radek, 59. Zoran Ilić, 60. Ivica Draclin 61. Drago Pongrac, 62. Edi Trezić, 63. Željko Kašica, 64. Mladen Radovanić, 65. Zdenko Neubauer, 66. Predrag Anić-Matić, 67. Veljko Mokolas, 68. Dragutin Fresl, 69. Kristijan Benić, 70. Josip Mataušić, 71. Franjo Glavić, 72. Josip Brdarić, 73. Nikola Gorišek, 74. Siniša Celizić, 75. Davor Golubić, 76. Stjepan Pohanić, 77. Ivan Vrčković, 78. Mirzet Beširović, 79. Ratko Regović, 80. Milan Hrženjak, 81. Marko Blažević, 82. Željko Noršić, 83. Rajko Turk, 84. Miljenko Komes, kao i pripadnici saniteta na čelu s dr. Srećkom Budijem. Dogovor o izvlačenju A ovo je popis kojeg je sastavila "Lecijeva grupa" (Monografija, 171. str.) i za svakog s tog popisa piše u Monografiji gdje je bio i što je radio 29.10.1991. na Trokutu: 1. Držislav Leopold, 2. Goran Romić, 3. Dario Romić, 4. Darko Šimunec, 5. Stjepan Jandrečić, 6. Predrag Gađa, 7. Ivan Brunović, 8. Darko Fotak, 9. Darko Požgaj, 10. Zoran Smolčić, 11. Mladen Fresl, 12. Vlado Telišman, 13. Davor Tilić, 14. Srđan Resanović, 15. Dikla, a ja znam gdje su bili i što su radili taj dan na Trokutu i 16. Zdravko Noršic-Brco, 17. Miljenko Šeketa, 18. Zlatko Mavračić, a bil sam 19. i ja, Jurica Rešetar, tak piše. Piše u Monografiji da imamo 5 poginulih hrvatskih branitelja: Vladu Ivčića, Davora Kelemena, Rajka Turka, Krešimira Purića i Zlatka Šabarića, a o tome kako su oni poginuli ja ne mogu ni danas govoriti, jer nisam vidio na svoje oči. Znam samo kako je poginuo Davor Kelemen, a ono kaj piše u Monografiji je najveća laž, najveća uvreda i lažiranje podataka. Piše u Monografiji i da su ranjeni Darko Požgaj, Edi Trezić i Zdravko Noršić. Horvatov popis nastal je na cesti prije samog napada i prije ulaska u šumu. Bili smo poredani u koloni jedan iza drugoga i čekali početak napada, a Horvat je išel od jednog do drugog i zapisival imena, od početka do kraja kolone. Od mene prvoga do Rajka Turka, zadnjega u koloni. Ja sam znal da je Horvat popisival, ali ja taj popis sad u knjigi vidim prvi put u životu. Ja nisam znal ko je išel u napad, jer sam bil na čelu kolone i nisam išel do kraja. Veliku većinu vas nisam poznal ni onda, ne poznam ni danas, a vjerojatno ni vi mene. ISTINA je isto tak da mi je, kad smo se skupljali svi dobrovoljno u Novom Grabovcu na početku, Horvat rekel sljedeće: "U zapovjedništvu je dogovoreno da mi idemo zadnji u koloni. Zbog toga da kad nama dojde smjena i novi dečki iz Samobora da se svi mi možemo odmah povući iz napada gdje god bili. To znači: naši dečki dojdu, zauzmu položaje u Novom Grabovcu, mi prekidamo napad bilo kad i bilo gdje, izvlačimo se i doma". Takav je bil dogovor i u zapovjedništvu po Horvatu i u Novom Grabovcu prije polaska. A o koloni i dogovoru znaju i drugi iz kolone. Kak sam ja sam na svoje oči i uši doživio napad na Trokut napisao sam u Monografiji i to svatko može pročitati, i ja tak govorim od 91. Nas je u napad krenulo po ovom popisu 83, a kroz 6 km dugu šumu do rovova, štengi i motela, gde se borilo, pucalo i ginulo, gde su dečki bili ranjeni i poginuli, nas je došlo 23, a posle ostalo živih 19. Bez municije, bez jednog metka, protiv cca 180 dobro ukopanih u motelu i svim onim rovovima okolo, dobro naoružanih s puškama, mitraljezom i municijom za mjesec dana, bez Lovske i Korita. Pa imam pitanje za Horvata i sve vas sa spiska (osim za Ivicu Bratkovića, on mi je prijatelj i za njega znam): gdje ste bili svi vi da niti jedan od vas nije došao do prvih rovova? Horvat, na koji način si ti kao zapovjednik sudjelovao u napadu? Pitanje za Horvata i sve vas: tko vam je, gdje i kad zapovjedio povlačenje i napuštanje borbenog položaja? Jer, onaj zapovjednik koji je vodio napad nije, budući da je bio kod rovova. Pitam Horvata i sve vas (ako vam je netko zapovjedio povlačenje, u redu) zašto nitko, niti jedan od vas, nije došao to nama kod rovova reći, jer takav je bil dogovor? Zašto Horvat, i ni jedan od vas, nije došao po sve nas, nego ste ostavili svoje poginule, svoje ranjene i nas žive da nas četici i JNA sve ubiju? I danas se puno vas hvali s tim, jer veliju da su bili na Trokutu s Jurkom. Kak vas nije sram i kakvi ste vi to ljudi? Nitko nije došao po nas Horvat, ako su svi pobegli, zašto ti sam ko zapovjednik nisi došao po nas, a morao si, po dogovoru iz zapovjedništva i Novog Grabovca, reći: "Dečki, idemo doma!" ili "Zapovijedam vam povlačenje"! Horvat, zašto ti nisi kao zapovjednik bio na čelu kolone i gdje si bio satima i satima, dok smo čekali tebe i sve ostale koji su krenuli s nama u napad da dojdu do rovova? Ne znaš kaj je gore - ak niste imali zapovijed i napustili ste položaj ili ste dobili zapovijed i napustili položaj, a nama kod rovova to nije došao, prema dogovoru, prenijeti i reći niti jedan od vas. Ostavili ste nas četnicima i JNA da nas ubiju. I prava riječ za mene, za ovo, vam je izdaja, velika izdaja! Ja sam Horvata videl na cesti na izlazu iz šume i svih ovih 19 godina sam mislil da je i on, a i da ste svi vi izašli iz šume 5 minuta prije mene, i da ste mi svi vi bili 10 metara iza leđa u šumi. Znam da, kad sam se vraćal od rovova, nikoga od vas nije bilo ni u šumi ni za drevom ni zalegnutog, jer bi ga ja vidio. Nikoga, niti jednog. Isto tak, mogli ste pucat samo po četnicima i JNA, ako bi vas napali iz Lovske, a onda bi i ja u povratku naišao na te borbe. Međutim, nije bilo ni tragova borbe, a ni nikog od vas. Tak sam ja to videl na svoje oči. Mene niko od vas ne zanima; nit vas znam nit vas poznam. Za mene je glavni i jedini odgovoran Horvat kao zapovjednik, jer kak ne bu vojska bežala kad zapovjednik pobegne, svejedno - sa zapovjedi ili bez zapovjedi! I ono najvažnije pitanje za Horvata: Horvat, zašto nisi došao ili ti sam ili poslao nekoga po nas, ma gdje bili, onaj trenutak kad su naši dečki zauzeli položaje u Novom Grabovcu, da nam se kaže da idemo doma, a prema dogovoru iz zapovjedništva i Novog Grabovca? Ti si to, Horvat, moral napravit i za to si jedino ti odgovoran. Time kaj si prekršil i nisi ispunil dogovor, ti si Horvat sve nas ostavio da nas ubiju. I bili bi po tebi svi mrtvi. Zato si i danas jedino ti odgovoran i trebal buš na to pitanje i službeno odgovorit. I kad Horvat napiše svoje i odgovori na pitanja, otići ću u DORH u Samobor i dati službenu izjavu o događajima u Novom Grabovcu i na Trokutu, a na njima je da utvrde ima li tvoje odgovornosti ili nema. Odgovorni su i Paar i Mahović A odgovoran je i Paar kao tadašnji zapovjednik brigade. Odgovoran je i Mahović, jer veli da sve zna, a nisu do sada napisali prijavu protiv Horvata. Prema tome, i oni snose dio odgovornosti, ali o tome ne odlučujem ja. Rata više nema, Hrvatska ničim nije ugrožena, imamo poligrafe i imamo institucije pravne države. Ja za nikoga ne govorim drugačije nego da je odgovoran, a je li neko kriv - o tome odlučuje jedino sud. A ja si bum sam uzeo odvjetnika i privatno bum ih svu trojicu tužil za neke stvari. Drugo leto bu 20 let Trokuta i do onda bi htel da se zbrojimo svi mi koji smo 29.10.1991. bili na Trokutu, da se tam skupa slikamo i da svaki može za novine reći što želi. I svi naši ranjeni i svi naši betežni i živi hrvatski branitelji. Meni je svejedno kolko nas bu, 100 ili 200. Zato najljepše molim sve vas s popisa da svaki sam napiše gde je bil, do kojih je rovova došel, po kome je pucal toga dana. Nije ovo provokacija. Svaki sam nek napiše u novine. Ukratko ili na široko, svejedno. Isto tak najljepše molim sve one časne ljude koji su na ovom popisu, a ja ne znam njihova imena, koji su izvlačili i nosili i Vladu i Edija, jer i oni su jako zaslužni, da se svi skupa slikamo. Isto tak najljepše molim sve one časne dečke koji su bili kod rovova u onoj gužvi, a nisu ovdje spomenuti, da obavezno napišu. Isto tak molim sve one koji nisu ni na jednom spisku iz Samobora i Svete Nedelje da i oni napišu svoje. I svi oni koji bi mene zvali i rekli mi gde su bili, nemojte me zvat, ja nemam vremena, napišite u novine. Isto tak i svi oni koji bi mi po kafićima pričali gde su taj dan bili z menom, nek napišu. Svako iz Hrvatske, ako želi, može napisat o Trokutu 29.10.1991. što želi, ali samo ISTINU. Svako. A onaj koji se ne javi u novine, znači da nije bil tam. Obzirom da su u Monografiji o Trokutu pisali i Horvat i Mahović i Paar, njih trojica obavezno svaki nek napiše gde je bil taj dan. I kaj je delal, do kojih rovova ili štengi, motela je došel. A ja to ne znam, dok svaki od njih trojice ne napiše svoje. Od čega si dobil bruh? Horvat, u Monografiji o sebi napisal si da si bil do 29.10., sve do povrede. Ja sam te videl na cesti na svoje oči živog i zdravog. Povreda je od metka, granate, stržes si nogu i slično. Mi smo taj dan imali na frontu cijenjenog gospodina dr. Srećka Budija, koji je zbrinuo sve naše povređene i ranjene i za to mu velika hvala. Isto tak, da si ti bil povređen, zbrinul bi i tebe i o tome ti izdal službeni dokument s tim datumom. Kad sam ja tebe pital nakon nekog vremena kaj ti je, rekel si da imaš bruh. Ti Horvat nisi na frontu dizal ni municiju ni niš teskoga i na frontu nisi mogel dobit bruh. Mogel si ga dobit da si došel do rovova i kroz šumu 6 km nosil naše ranjene, al tebe nije bilo ni blizu. Jedino tak si ga mogel dobit na frontu. A da si ga dobil taj dan i da si trebal na operaciju i tebe bi hitno otpelali u bolnicu kak su i naše ranjene. Zato moraš za to imati službeni dokument od 29.10. Ja ne znam jel ga imaš. Ak imaš - u redu, ali ako nemaš onda lažeš. Kad si ti otišel na bolovanje i ko ti ga je otvoril, ja ne znam. Ali znam da 29.10. nisi bil povređen i nisam na tebi videl nikakvu povredu. Bumo vidli kaj buš napisal, ne o bolestima, nego o tome imaš li ili nemaš službeni dokument od 29.10.1991. s fronta i iz bolnice. Isto tak, Horvat je bil u brigadi do 30.12.1991., a Paar se 15.12. slikal u Torovima, znači ni bil više u bolnici, bil je u Samoboru i u Bregani, a i Horvat je bil tu. Ja znam da je Horvat o Trokutu moral predat službeni izvještaj nadređenom Paaru, a on dalje svojim nadređenima, jer to im je tada bila i dužnost i posao. Morali ste ga napisat, a jeste li i kakav, ja to ne znam i pitat ću za njega. I sad najvažnije pitanje za Horvata i sve vas. Kroz šumu 6 km dugu nije se trčalo. Hodalo se polako i oprezno, korak po korak. Kak to da sam do rovova došel ja ko prvi u borbenoj koloni i Rajko Turk ko zadnji u koloni, a gdje ste nestali svi vi između? To je pitanje za Horvata i sve vas. To vam je dokaz da je i svaki od vas ispred njega mogao doći, da je želio. To je isto tak dokaz velikog junaštva, herojstva, hrabrosti i želje da budu s nama i da nam pomognu - i Rajka Turka, i Davora Kelemena, i Zlatka Šabarića, i Krešimira Purića. I zato sve vas sa spiska lijepo molim, jer svaki od vas imal je tu istu priliku i svaki je mogel dojt do rovova, svaki od vas, samo da je htel, da nikad više u životu i nigdje ni ne spominjete Trokut. A još manje da se javno hvalite da ste bili tamo, a pogotovo ne z menom, jer je to laž. Isto tak molim i sve one koji 29.10. nisu ni bili u Novom Grabovcu, a javno se hvale da su bili na Trokutu, neka prestanu, jer i to je laž. I niko od vas ništa ne zna - ni gdje smo bili ni kak nam je bilo, jer niste bili tamo. I svako ko priča o borbi na Trokutu, osim ovih 18 danas živih i Edija Trezića - laže. Zanima me samo istina A ISTINU o borbi za život i smrt i o najvećem junaštvu, herojstvu, hrabrosti poginulih, ranjenih, betežnih, živih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata na Trokutu 29.10.1991. iz 151. brigade HV-a za sad može govoriti samo 18 danas živih hrvatskih branitelja s Lecijevog i mojeg popisa i može govorit i ranjeni hrvatski branitelj Edi Trezić. I svaki onaj koji bu napisal da je bil tam s nama. ISTINA je isto tak da su četnici i JNA zbog gubitaka 29.10. napustili Trokut i to je zasluga svih ovih dečkih koji su bili tam. Da si ti, Horvat, i svi vi ostali, došli, jel bi neko poginul od vas? Vjerojatno bi, zato niste ni došli. I, najvažnija stvar: da si, Horvat, i svi vi ostali, da ste došli, mi bi taj dan izvukli, pa makar i sami poginuli, po šumi nosili i u Zagreb poslali, i doma u Samobor, sve naše poginule, svu četvoricu. Zato, Horvat, i svi vi ostali, imate to na duši do kraja života. A imate na duši i sate, dane, kedne, mjesece bola, tuge, patnje, iščekivanja, nade, svih - i Turkih, i Kelemena, i Šabarica, i Purića. Svega toga oslobodili su ih moji i oni dečki i ja kad smo našli Rajka i Davora, ko i oni dečki i g. Josip Dugandžić, koji su našli Zlatka i Krešimira. Živi ste pa im se prejdite ispričat, ak se poznate. Pitajte jel trebaju kaj, a dečkima sveće palite. I ISTINA je još, koju, nažalost, do sad niko ne zna, da su nam umjesto svih vas, Horvata i ostalih, kojima je bilo zapovjeđeno da idete u napad i da dojdete do rovova, u pomoć došli, dobrovoljno i samovoljno, riskirajući vlastite živote, a spašavati ranjene i nas žive, zapovjednik minobacačkog voda Josip Honomihl - Bambi i s njim Željko Komerički - Kostajnica, kojima tam nije bilo mjesto. Donesli su nam metke u šatorskom krilu koje su dečki u minobacačkom vodu skupili. Došli su iz Novog Grabovca, kroz onih 6 km šume k nama koji smo ostali u okruženju i bez metaka i pomogli nam da se i ranjeni i mi izvučemo živi. Bambi i Kostajnica, dečki, fala vam! I Bambi i Kostajnica mogu s ponosom pričat kak su došli po nas, pomogli nam i spašavali ljudske živote. I oni se buju z nama slikali. A Horvatu i svima vama ovo je još jedan dokaz da se po nas i k nama moglo doći i da nije postojal ni jedan razog da i Horvat i svi ne dojdete. A to kaj svi vi niste došli, nije vam se s tim za hvalit okolo. Meni nejdite na oči, nemojte mi nigdje nikad niš tumačit, ja vas ne poznam... Ak se slučajno negde sretnemo recite mi ko ste, da se znam maknut od vas, nemojte me ni nazivat. Sve ovo vredi od lani, kad su na Trokutu spomenike zrušili, ubili me i za njih sam mrtav. I za Paara, Mahovića, Horvata, Micija, a za Vrbu bum još čul. I svaku prijetnju telefonom ili uživo prijavit ću policiji, jer je i to kazneno djelo. I, za kraj: tko je i zašto srušio prošle godine spomenike na Trokutu? I kome ste podigli onaj stećak, kojim braniteljima? Hrvatskima niste, jer ne piše. A niste ni katolicima, jer nema križa? O tome ću pisati jednom drugom prilikom. Obični vojnik, ratni zapovjednik izviđačkog voda, hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, Hrvat katolik Samobor, 2010. godine Juro Rešetar Jurko
|
20 godina nemara dovele zdravstveni sustav na području Zagrebačke županije do ozbiljnih problemaŽupan Kožić u posjetu tvrki Elproms Team u Malom tehnopolisu SamoborIN MEMORIAM Jurica Rešetar JurkoArhiva 2021
2024202320222020201920182017201620152014201320122011201020092008200720062005200420032002 |