24.10.2018.

Igor Matijašić, ravnatelj OŠ Milana Langa u Bregani, i Aleksandra Gudlin Mićić, učiteljica razredne nastave

Već se kasni s pripremama za sljedeću godinu

Igor Matijašić, ravnatelj OŠ Milana Langa u Bregani, i Aleksandra Gudlin Mićić, učiteljica razredne nastave

Početkom ove školske godine u 48 osnovnih i 26 srednjih škola u Republici Hrvatskoj krenuo je eksperimentalni program Škola za život. U osnovnim školama on se provodi u 1., 5. i 7. razredima osnovnih škola, a među odabranima za provođenje prvog dijela nove reforme školstva je i naša Osnovna Škola Milana Langa u Bregani. Svoje dojmove, mišljenja i iskustva u radu s djecom nakon mjesec dana primjene programa Škole za život ispričali su nam ravnatelj škole Igor Matijašić i učiteljica 1. razreda Aleksandra Gudlin Mićić.

U kojoj je mjeri i na koji način Škola za život, koja se ekperimentalno provodi i u Vašoj školi, u vezi ili nije s Cjelovitom kurikularnom reformom?

Matijašić: Škola za život je u nekakvoj vezi s cjelovitom kurikularnom reformom, ali smatram da je to sasvim novi dio priče. Ne mogu reći da ne prati spomenutu reformu, nego je krenula u sasvim drugom pravcu. Možda će vremenom zaživjeti i sve druge odrednice koje su bile najavljene, a možda i neće. Što se tiče same provedbe Škole za život i njezinog početka, neke stvari su dobro odrađene, a neke nisu.

Što je konkretno dobro ili nije?

Matijašić: Već sam puno puta istaknuo da se sve svodi na komunikaciju te da je upravo ta komunikacija između svih sudionika u procesu mogla biti i puno bolja. Konkretan primjer su udžbenici, koji nisu stigli na vrijeme. Nije to smak svijeta, jer učitelji znaju i mogu raditi na samom početku i bez njih, no to kvari cjelovitu sliku, koja je mogla biti puno ljepša. Ista je priča i s tabletima, koji su važan dio praktične opreme Škole za život, obzirom da se kombiniraju s udžbenicima. Već je 10. mjesec, a tablete još nemamo pa učitelji one dijelove gradiva koji su vezani uz digitalne sadržaje ne mogu odrađivati.

Kako Škola za život izgleda u razredu, koje su sve promjene u načinu rada s djecom?

Gudlin Mićić: - Ne bih htjela ispasti bahata, no najprije moram reći da su učitelji već do sada prošli brojne edukacije, a sve ovo što se tek sada nudi novom reformom mi to već odavno provodimo u našim razredima. Rekla sam to i roditeljima, koji moraju biti svjesni da će se s njihovom djecom raditi i više, jer su materijali zaista vrlo obimni. Što se tiče kašnjenja udžbenika, a nama nedostaju, na primjer, i radne bilježnice iz prirode i društva, nismo skoro ni osjetili, jer obzirom na predviđenu satnicu nekog premeta to jednostavno ne bismo ni stigli odraditi. Jako je puno planiranih aktivnosti pa nam je svima najveći problem nedostatak vremena. Djecu, naravno, sve novo veseli i zaista divno surađuju.

Već niz godina iz Vaše škole stižu brojne nove i uvijek lijepe vijesti, radi se s puno entuzijazma i više od standarda.

Gudlin Mićić: - Za Školu za život, prema mojem mišljenju, uzeto je iz svih edukacija po malo. Sada se spominju neki modeli "coachinga", koje smo mi uveli i radili dvije godine u suradnji sa Slovencima već puno prije, još za vrijeme bivšeg ravnatelja. Zatim je tu sada puno alata iz edukacije "korak po korak", koju su naši učitelji također prošli pa i to već odavno provode u svojim razredima. Isto je i s medijacijom, medijskom pismenošću i drugim postupcima koji se sada uvode u nastavu. Znači, nema tu puno iznenađenja za nas, jer, moram naglasiti, moje kolegice i kolege iz svih samoborskih škola zaista puno svog slobodnog vremena i više od obaveznog provode na takvim edukacijama.

Cijene li to oni s viših instanci, u ministarstvu i agencijama, i ugrađuju li ta vaša iskustva prilikom izrade školskih planova i programa?

Gudlin Mićić: - Ukoliko posjećuju društvene mreže, jer se gotovo sve škole njima redovito koriste kako bi svoj rad prezentirale i široj javnosti, onda bi trebali znati. Osobno cijenim te ljude, jer smatram da je sada u tim strukturama dobra i stručna ekipa koja osluškuje i nastoji uvažiti sve te naše informacije. Još uvijek je novac najveći problem. Samobor je, možemo to reći, jedna od bogatijih sredina, pa bi nekoliko većih tvrtki zajednički moglo isfinancirati ili barem sufinancirati te tablete, ali zakon im to ne dopušta.

Koliko zapravo košta sva oprema potrebna da bi se provela Škola za život?

Matijašić: Nadovezat će se najprije na riječi kolegice. I ja vjerujem u stručnost i entuzijazam ljudi koji su na čelu ministarstva, koji se zaista trude da nešto napravr za obrazovanje, ali ne vjerujem političarima kojima su ti isti ljudi okruženi, a koji su u stanju davati izjave koje doslovce vrijeđaju struku i zdravu pamet učitelja i nastavnika. Primjerice, netom prije Dana učitelja, prema onome što smo od njih čuli, učitelj može predavati bilo što. Prestrašno! Što se same opreme i pomagala tiče, nije sve baš tako crno, naprotiv! Puno je već uloženo, dio smo dobili, a dio još čekamo. Našoj školi dodijeljeno je ukupno oko 200.000 kuna za različitu potrebnu opremu (oprema za TZK, pametne ploče, 3D printer...) kako bi u nastavi zaživjela Škola za život. Sljedećih 60.000 kuna dobili smo za "laptope", obzirom da je informatika obavezan predmet u 5. i 6. razredima te je u potpunosti renovirana informatička učionica i svaki učenik ima svoje prijenosno računalo. Tu je još i 180.000 kuna za tablete, koje će dobiti svi učenici koji polaze ovaj eksperimentalni program, a kad se sve zbroji to je oko pola milijuna kuna samo za našu školu. To nipošto nije malo.

Dobro obrazovanje svugdje u svijetu ima svoju cijenu. Koliko Hrvatska financijski i u reformama kaska u odnosu na Europu?

Matijašić: - Već ove godine je za ovaj program uloženo jako puno sredstava. Hoće li dogodine, kada bi i sve ostale škole trebale raditi po programu Škole za život, biti dovoljno novca – ne znam. Model još nije do kraja razrađen i čuju se različite verzije oko budućnosti i tempa uvođenja reforme. Mi smo zaista dobro opremljeni, pri čemu moram naglasiti i ulogu Grada Samobora kao osnivača, koji također puno ulaže u opremu svojih škola i prati naše potrebe. Nažalost, to nije svugdje tako, jer u nekim školama u nekim drugim gradovima koje sam posjetio stanje je gotovo katastrofalno. Njima će trebati jako puno novca i vremena da dođu do našeg standarda i počnu normalno raditi.

Vratimo se Školi za život. Prošlo je mjesec dana pa nam iznesite prve dojmove, zapažanja i iskustva.

Gudlin Mićić: - Kao učiteljica 1. razreda moram naglasiti kako je to uvijek iznova novo iskustvo – nova djeca i roditelji, s kojima krećete ispočetka. Brojne nove aktivnosti koje predviđa Škola za život, a u koje sada uključujemo cijelu obitelj i širu zajednicu, tek su dodatak onome što inače radimo s djecom koja nam nakon vrtića dolaze u školu. U svemu tome najmanji problem predstavlja nam sam rad s djecom i komunikacija s roditeljima. Velik problem već niz godina su papirologija, administracija, pravila i kriteriji vrednovanja za pojedine predmete, koji su propisani, a kojih je uistinu puno. Dijete mora biti i svakodnevni je centar naše pozornosti, sukladno njegovim interesima i potrebama, pa bi barem u tom administrativnom dijelu učiteljima trebalo uvelike olakšati njihov rad.

Matijašić: - Što se toga tiče, mene kao ravnatelja zanima analiza samog nastavnog procesa Škole za život i koliko će on zaživjeti. Mi bismo, kao škola koja provodi ovaj eksperimentalni program, trebali biti korak naprijed te prenijeti svoja iskustva onima koji će ga tek implementirati. Uz već provedene edukacije naših učitelja, planiraju se i nove tijekom listopada, ali mislim da se tu kasni s takvim neposrednim primjerima iz prakse. Nije sporno da se mogu napraviti prve analize i da se prati program, ali pripreme za iduću godinu trebaju krenuti već sada. Ne bih želio da se početkom sljedeće jeseni ponovi početak ove školske godine.

Gudlin Mićić: - Da, neki termini su nam sada neuhvatljivi. Bez obzira u kojoj smjeni radim, ne mogu, primjerice, usred dana stići u Zagreb i poslušati neko predavanje, jer onda ne stignem sve predviđeno odraditi s djecom u razredu, što je i njima i meni sada najvažnije.

(Samoborske novine)

 

Igor Matijašić, ravnatelj OŠ Milana Langa u Bregani, i Aleksandra Gudlin Mićić, učiteljica razredne nastave

Arhiva 2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002