Leci koji su krajem veljače pozvali Samoborce na "put ka vitalnom životu" uz veliki "Tao" izazvali su znatiželju u gradu koji je poznat po svojem specifičnom odnosu prema dotepencima. Naime, iza novootvorenog Tao centra u Perkovčevoj 66 stoji hrvatsko-američki bračni par Piljek, koji je godine svog iskustva u radu u komplementarnoj medicini i wellness industriji diljem svijeta odlučio pretočiti u samoborski Centar za kiropraktiku i integrativnu medicinu.
Dr. Saša Piljek je stručnjak u komplementarnoj medicini, odnosno, rekli bi pojednostavljeno, za kompletno zdravlje. Međunarodno je poznat i cijenjen te je tražen zbog svog znanja i terapijskih sposobnosti, koje je usavršavao od Londona, Tajlanda, Bahama, SAD-a i te Južne Afrike.
Dawn Piljek je pak međunarodno priznati stručnjak u industriji zdravlja i ljepote. Radila je na prestižnim mjestima, kao što su The Canyon Ranch i LaPaloma Resort, bila je voditelj "maritime" odjela najvećeg svjetskog spa operatera Steiner Leisure Limited, direktor operacija za Atlantis Resorts, a svojim inovativnim stilom stvorila je i održavala nekoliko spa centara od projekta do realizacije za američki Vital Life World. Inače, samoborski centar u vlasništvu je upravo VLW-a, što znači da je Tao centar Samobor dio mreže wellness profesionalaca s velikim znanjem i iskustvom te jednim zajedničkim ciljem na umu - optimalnim zdravljem i dobrobiti koja je usmjerena isključivo na um, tijelo i duh.
Kako su nam rekli Piljekovi, ruka gospođe Dawn vidjet će se uskoro i kroz obogaćenje ponude centra. Naime, trenutno se u Perkovčevoj 66 pružaju kiropraktičke i homeopatske usluge, a vrlo skoro će ponuda biti obogaćena i kvalitetnim wellness programom s masažama i kozmetičkim tretmanima. U međuvremenu, ističe Saša, interes Samoboraca i drugih klijenata za Tao centar Samobor je iznenađujuće velik. To i ne čudi s obzirom da je dobro poznata učinkovitost kiropraktike u otklanjanju problema kao što su bolovi i ukočenost u vratu, degeneracija kralježnice, umor, vrtoglavica, problemi s tlakom, išijas, bolovi u križima... Homeopatija, pak, mnogima još uvijek zvuči neobično i novo, iako se radi o medicinskom pristupu koji ima višetisućljetnu tradiciju.
- Ono što je bitno je da ljudi shvate da ih ne liječimo mi, nego tijelo smo sebe liječi. Mi služimo samo kao neka mapa prema zdravlju i na svakome je hoće li tu mapu slijediti ili ne. Inače, svakog pacijenta koji dođe u Tao centar Samobor pokušavamo educirati, kako bi znao što se događa tijekom tretmana i objasniti mu da je zdravlje njihova odgovornost te da je preventiva najbitnija. To mora postati kultura življenja i zato pokušavamo dogovoriti s Outfitom održavanje seminara na kojima bismo ljude upoznali s važnosti vježbanja, vode, pravilnog disanja... - ističe dr. Saša Piljek.
Svi zainteresirani za upoznavanje s Centrom za kiropraktiku i homeopatiju mogu svakodnevno doći u Perkovčevu 66 ili se raspitati o terminima na 3326-842, kao i posjetiti web stranicu www.tao.hr gdje su dostupne sve potrebne informacije o Tao centru Samobor.
K.S.
Ljubav na prvi pogled
Ljubav prema Samoboru, kažu Saša i njegova američka supruga Dawn, rodila se već pri prvom susretu.
- Svake godine dolazili smo nekoliko puta u Samobor, a prvi puta kada smo došli supruga je rekla da bi tu mogla živjeti, jer ovaj grad ima neku dušu, energiju. Nakon što nam se rodila kćer odlučili smo da odraste ovdje, u ovakvom smirujućem okruženju. Osim toga, Samobor je i idealno mjesto za posao s kojim se već godinama bavimo – pojašnjava Saša, koji je iskustva kao doktor kiropraktike, orijentalne i istočnjačke medicine sakupljao na gotovo svim kontinentima, a od 22. veljače ih nudi i svima koji posjete Tao centar Samobor.
|
Ista procedura kao i svaki puta; četkica - imam, putovnica – imam, šator – imam, vreća – imam... Sve je spremno za polazak, no ovaj put je malo drugačije. Ovogodišnje putovanje započinjem letom u avionu. Kako imam premalo vremena da do Portugala dođem biciklom, obiđem zemlju i vratim se natrag, odlučila sam dio puta prijeći avionom. Znam da mnogi sada misle kako tako mogu svi, ali u ovom slučaju je to za mene bila najučinkovitija varijanta.
Početak kao i uvijek; pozdravljam se s bratom, obitelji i prijateljima, a dok čekam na svoju letjelicu mojoj mami već lagano podrhtava brada i otprema me s dobro poznatim riječima: "Ak´ se bilo kaj desi, dojdi doma". A onda, priznajem, pala je i suza.
Prvo što sam dotaknula je bilo tlo u Lisabonu, gradu koji mi je ostao u najgorem sjećanju. No, o tome ću nešto kasnije. Taj dan nisam previše razgledavala, nego sam na jedvite jade pronašla kamp i već drugi dan krenula dalje u pravcu sjeveroistoka. Već prvih nekoliko kilometara obilježile su poteškoće koje su me pratile tijekom cijelog putovanja, a jedna od njih su loše obilježene ceste. Jedva sam se "iskoprcala" iz Lisabona (eto mi sad!), jer nisam htjela platiti 8 eura za kartu grada. No, usprkos svemu, našla sam se na pravom putu za Santarem. Kako su se moje zalihe tekućine brzo praznile, zbog velikih vrućina na koje sam se tek prilagođavala, morala sam ih i brzo puniti. Srećom, gorski dio Portugala je pun izvora, no treba biti oprezan, jer nisu svi izvori pitki. Treba i napomenuti da se njihova voda ne može mjeriti s našom.
Prva polovica puta do Villa Reala je bila najnapornija. Vozila sam kroz brdoviti dio zemlje, a kad tome pridodam vrućine i neoznačene ceste, to mi još više otežavalo put. Koristila sam i dvije karte, ali su one u nekim trenucima bile gotovo neupotrebljive. Tako se moj centar za orijentaciju vrlo izoštrio, a portugalski sam razumjela toliko da sam se sama sebi i divila i smijala u isto vrijeme, s time da moram napomenuti da ne gledam nikakve sapunice. Bio je to znak stapanja s tom zemljom, vozeći svog Willyja kroz portugalska bespuća i časteći se prirodnim blagodatima limeta, naranči, krušaka, smokava, paradajza, lubenica.... Ljeti mi ionako nema dražeg jela od osvježavajuće lubenice i domaćeg paradajza, a sada sam prolazila pored brojnih plantaža, uz koje, normalno, idu vile i brkati veleposjednici, koji se još samo na filmovima mogu vidjeti. Moje oči su postale veće no inače, a misli su me sve više navodile na slatki grijeh. Nisam odoljela - odabrala sam pravi trenutak, plantažu i obavila posao. Trčala sam s tom lubenicom i paradajzom u rukama i svaki puta usporila kad bi netko prošao, da ne izgledam sumnjivo (ne moram ni pričati kakvo je to bilo zavaravanje). Našla sam prikladno mjesto da sakrijem dokaze u želudac, a i danas mi lice ozari osmijeh kad se sjetim kako sam svojim rambovskim nožem trančirala lubenicu. Ali, izgleda da moje mjesto i nije baš bilo najskrivenije, jer me brzo pronašao čovjek za kojeg sam isprva mislila da je vlasnik paradajza i lubenice koji su već skoro bili pospremljeni. No, on me samo "zadavio" pričom kako je opasno putovati sam, kako moram imati pratnju, a još me nekoliko puta i podsjetio na to dok je kružio sa svojom starom vespom u namjeri da provjeri je li sve u redu.
Jedna od postaja na mojoj ruti bio je i Tomar. Taj je gradić nekad bio sjedište templara (u znak tome su postavili kip na glavnom gradskom trgu), a tu su i neke od najznačajnijih arhitektonskih i religijskih građevina u zemlji. Bio je to grad baš po mojoj mjeri. Kad sam se nauživala ljepota Tomara, krenula sam potražiti smještaj. On je tamo i postojao, točnije do prošle godine (koja sreća!). Imala sam informacije da postoji ruralni kamp u blizini, ali... uz paklenu vrućinu, loše oznake, penjanjem prema nekim svojim vlastitim parametrima, već i gladna, dok mi u ušima "zizi" pjeva o nekim jeftinim sunčanim naočalama, držim da ne može još daleko biti. I kad sam već ozbiljno posumnjala da idem krivim putem, kao u oazi pojavi se skroman kampić, gdje mi je gazdarica odmah dodijelila ekskluzivno mjesto za šator. Tu sam odlučila napraviti neke preinake i ujutro krenula u svoju izmijenjenu rutu.
Putujući prema sjeveru postajalo je sve teže i teže. No, zato su ljudi bili srdačni. Sporazumijevali smo se na kojekakve načine, a rečenica koja je već postala i poštapalica bila je: "You are brave croatian girl". I kad su imali poteškoća da izgovore te riječi zbog neznanja jezika, znala sam što mi žele reći pa sam im i pomogla, na što su mi oni osmijehom vraćali u stilu "kako znaš...?".
Zapedalirala sam potom u dolinu Douro, tj. kraj u kojem jedino uspijeva grožđe od kojeg se pravi čuveni Porto. Cijeli kraj karakterizira rijeka Douro, koja svojim jednim dijelom određuje i portugalsko–španjolsku granicu. Dok se vozim prema Villa Realu, dobivam poruke iz domovine da tamo upravo haraju požari, no unatoč tome ja sam se zaputila u tom pravcu. Nisam odoljela terasastim vinogradima i prekrasnom krajoliku. Požare nisam vidjela, no bile su sveprisutne vatrogasne sirene koje sam slušala dok sam bezbrižno gazila pedalu po pedalu. Tako sam stigla i u Porto.
Drugi dio puta se protezao uz atlantsku obalu. Kilometarske plaže kao u Baywatchu i nemilosrdni valovi, koje samo surferi pokušavaju savladati. Na izlazu iz Figueira da Foz pridružio mi se i Lovrenco, portugalski biciklist čija je prtljaga sačinjavala jedan šuškavac i ručnik. Bilo je ugodno voziti s njim dok mi je pobliže opisivao zemlju, ljude i situaciju u zemlji, a ja sam svojim Willyjem rezala zrak, s njim u zavjetrini. Moj suputnik me k tome izveo i na bogovski ručak, čak bih rekla "fancy", samo što su se ovaj put umjesto lijepo frizirane kose i mirišljave odjeće oko mene vrzmale mušice, a o mirišljavosti da ne govorim. I dok se cijela sala okrenula prema meni, jer sam ja, žensko, ušla prva, istovremeno su nam ljudi u crnom nudili najbolji stol, tako da kroz prozor vidimo vani slobodno ostavljene bicikle. Ili, kad bolje razmislim, možda je to bilo i zbog svih onih mirisa...
No, nije uvijek sve prolazilo tako fino. Atlantska obala je znala biti okrutna i kao da me stavljala na test kada sam bila najranjivija. Ulazak u Peniche je bio opak. Magla je bila toliko gusta da sam vidjela samo metar i pol u daljinu, a vjetar je puhao tako jako da sam nizbrdo pedalirala ponekad svom snagom. To je zbilja bio test, test u kojem sam pokazala kakva krv kola u mojim žilama. Unatoč lošem raspoloženju, i da je jače puhalo, još bih jače pritiskala te pedale.
Peniche je nekada bio grad ribara, a sada slovi kao jedno od najljepših mjesta za surfere u Europi. Bila je to moja zadnja stanica prije Lisabona. Kozmopolitski grad, prepun stanovnika iz bivših portugalskih kolonija, predstavljao mi je velik problem. Kada bih god zastala, čak i u laganoj vožnji, počeli bi me salijetati znatiželjni prolaznici. Tako sam lagala i da sam "Matilda from Hungary", i da ću doći na reggae party u Bairro Alto (kvart poznat po noćnim izlascima), sve kako bi me dečko koji nije mogao prestati govoriti kako sam lijepa i kako imam lijepe oči prestao gnjaviti. Predvečer sam zato spakirala stvari, otišla na aerodrom, tamo raspakirala bicikl i noćila na klupi zajedno s još jednom bakom - skitnicom.
Iako mi ruka leti i mogla bih napisati cijeli roman o nekim zgodama, razmišljanjima i lijepim gradovima, vraćam se na onu poznatu: "Do sljedećeg puta..."
Renata Jandrečić
Kraljevski doček u Portu
U Portuglaca postoji jedna izreka: "Lisabon se pokazuje, a Porto radi", što bi u praksi i bila istina. Taj grad još nosi duh prijašnjih vremena, iako tamo više ne uplovljavaju jedrenjaci ni trgovački brodovi. Porto ima zahvalnu poziciju, jer se tamo rijeka Douro ulijeva u Atlantik te mu to osigurava mirnu luku. Svečani doček koji sam doživjela u tom gradu je ono što mi se urezalo u pamćenje. Naime, dok sam se spuštala u grad u dobro poznatom kockastom dresu i vozila pored obale rijeke na kojoj je pecalo mnoštvo ribiča, spazio me mali bucmasti dečec i počeo uzbuđeno vikati: "Craotia, Croatia"! Kao najveći fanovi i svi ostali redom se počeli pljeskati i navijati, kao da sam olimpijska pobjednica. Bila je to krunidba mog puta! Iako znam da ovo neće pročitati nijedan Portugalac, moram im još jednom reći hvala.
Radio i "policijski um"
Kako sam se kretala po lokalnim cestama uz atlantsku obalu, tako se dogodila situacija da sam upala u krajolik nalik na prašumu, na put gori od bilo kojeg do sada. U jednom trenu oko mene nije bilo ni prometa niti ljudi, samo pješčane šume. I dok sam tako vozila, u nekim svojim mislima, do mene je dopedalirao čovjek u kratkim hlačicama, gol do pasa, nešto prokomentirao o lošoj cesti, na što sam i ja dala potvrdan odgovor te utonula dalje u vlastite misli. Vozio je ispred mene, ali ne bi me to uznemiravalo da se nije počeo vraćati i opet me pretjecati. Bio je to znak za "kod crveno". Uto se stvorio još jedan (taj je imao majicu) i dalo se naslutiti da su prijatelji, što mi nije bila olakotna okolnost, jer su me "opkolili". Nastavila sam voziti u svom tempu, zadržala hrabru facu i nisam skidala naočale, da mi ne vide oči. Kada bi me nešto pitali, odgovarala sam jako kratko i sigurno, mada me "policijski um" upućivao na svakojake scenarije. Jedva sam čekala da izbijemo na glavnu cestu, jer su još nekoliko puta kružili oko mene kao morski psi, a ja sam smišljala metode i načine kojima ću se obraniti, ako išta pođe po zlu. U tim trenucima svašta mi je padalo na pamet i pomislila sam: "Znači, tako je to u filmovima!?" Čini se glupo, znam, ali zaista sam imala vremena i za to. Nakon nekoliko desetaka kilometara došli smo konačno na glavnu cestu. Pričekala sam da oni odu svojim putem, a ja svojim. Ovako napisano možda se i ne čini tako strašnim, ali u onim okolnostima meni je to bio najgori dio puta.
|
