Iako je obitelj Legac svoj prvi obrt otvorila u Novom Zagrebu još 1976. godine, obrtnički put ove obitelji, koja je iz male bravarske radionice za proizvodnju vijaka i opruga stvorila moderno poduzeće, neraskidivo je povezan sa Samoborom. Naime, sjedište Feroimpexa je u Lugu Samoborskom gdje je Zoran Legac sa svojom obitelji i suradnicima stvorio europski prepoznatljivo ime. Feroimpex je u vrhu hrvatskog gospodarstva kad se uzmu u obzir rezultati koje postiže u odnosu na broj zaposlenih, a gotovo kompletna proizvodnja ležajeva za automobilsku i željezničku industriju namijenjena je isključivo inozemnom tržištu. Osim uspješnim vođenjem Feroimpexa, Zoran Legac se aktivno uključio i u rad Udruženja obrtnika Samobor, dopredsjednik je Udruge slobodnih zona Hrvatske te član Vijeća metalne industrije Hrvatske gospodarske komore, a za svoj rad već je nekoliko puta nagrađen od struke. Posljednje u nizu priznanja stiglo je iz Samobora pa će tako Zoran Legac na Dan grada primiti i godišnju nagradu Grada Sambora.
- Priznanje sredine u kojoj radite, kao što je ovogodišnja nagrada Grada Samobora, sigurno ima posebnu vrijednost?
- Moram reći da sam primio tu odluku s iznenađenjem. Sigurno ima puno ljudi koji su to zaslužili više nego ja, ali, u stvari je to priznanje radu cijele familije i svih naših djelatnika. Možda sam ja samo bio jedan od istaknutijih u tome svemu.
- Kao vlasnik Feroimpexa godinama ste u metalskoj struci. Je li ulazak u taj posao prije više od 20 godina bio plod želje ili nastavak obiteljske tradicije?
- Od početka smo krenuli obiteljski u taj posao. Imali smo, naravno, svoje uspone i padove. Krenuli smo s metalskom strukom, možda zbog toga što su i moja i suprugina familija bile u metalskoj struci. Moj otac je bio profesor elemenata strojeva u školi u Držićevoj, a suprugin otac je bio obrtnik metalske struke, tako da je to možda prevagnulo u odluci. Uglavnom, metalska struka je vrlo složena i treba puno raditi da se nešto napravi, pogotovo u ovim turbulentnim vremenima.
- Počeli ste u vrijeme socijalizma i dogovorne ekonomije, međutim, napravili ste uspješnu tranziciju s dolaskom kapitalizma i tržišne ekonomije. Na koji način?
- Bilo je to razdoblje u kojem su mnogi posustali. Prvo, jer je bila potrebna promjena programa zbog tržišta, obzirom da je tržište prije bila cijela bivša država, a onda se to promijenilo. Drugo, bila je potrebna promjena sustava u okviru svake male radionice. Tada je maksimum bio 7 radnika, a uz posebnu dozvolu moglo se imati dodatna 3. Međutim, vi danas na svjetskom tržištu s 10 radnika ne možete puno ponuditi. Znači, morate izgraditi nekakvu malu industriju. Prelazak iz manufakture u industriju je vrlo, vrlo složen. Tako da su u obrtima uglavnom ostale uslužne djelatnosti, što je i logično, a proizvodne djelatnosti, osim specijalista koji su ostali, su ili prešli u manufakturu ili su nestali s tržišta.
- Kako naći taj balans, granicu između preambicioznog plana i ostanka bez posla?
- To je pitanje svih pitanja. Tu trebaju svi faktori biti zadovoljeni. Morate imati puno rada iza sebe, a naša struka posebno je bazirana na dugoročnosti, uz duge korake i velike brojke. Također, morate biti svjesni da se nosite s permanentnim rizikom, a morate imati i nešto sreće. Ali, ako se to sve poklopi, uz jako dugoročni rad možete i nešto napraviti.
- Standardno je pitanje kada govorimo o obrtništvu, a posebno o proizvodnji, pitanje radne snage?
- Da, problem radne snage je stvarno velik problem, jer je nema ni po strukturi niti po broju. Mi sada pokušavamo sa Zavodom za zapošljavanje napraviti neki program prekvalifikacije, ali treba vidjeti koliko će to uspjeti. Sama kvalifikacijska struktura je izuzetno loša, a strukovne škole godinama proizvode vrlo malo djelatnika metalske struke. Samobor je imao nekoliko razreda metalske struke, a sada učenika gotovo pa i nema. Problem je ozbiljniji nego što ljudi misle. Isto tako je i na fakultetima. Sa strojarstva izlazi vrlo malo ljudi i oni su odmah zaposleni. Prekvalifikacija pak nije adekvatno organizirana. Mislim da postoji općedruštvena klima koja se mora mijenjati na način da ljudi gledaju na kreativitet proizvodne djelatnosti, a ne da ju promatraju kao balast. Kafići i glamur stvaraju tek iluziju realnog života. Realni život je ipak u realnom sektoru, a realni sektor je proizvodnja. Tu treba promijeniti negativno poimanje tog posla, treba propagirati da se i u njemu može stručno i kreativno raditi i da se bogatstvo budućnosti može stvoriti u toj djelatnosti, ali da se to neće dogoditi odmah, ne na kratki rok, od danas do sutra. Ne možete se obogatiti u našoj struci, ali možete dobro živjeti.
- U proizvodnji, znači, nema lake zarade?
- Proizvodnja je 5-6 puta složenija od bilo kakve trgovačke aktivnosti ili jednostavnijih uslužnih djelatnosti. Ona obuhvaća sve elemente i kompletno zakonodavstvo prelazi preko proizvodnje. Nažalost, danas zakonodavstvo i državni aparati ne prate te zahtjeve proizvodnje, nisu adekvatan servis. Imate situaciju da gubite energiju na određene administrativne prepreke i više vremena provedete na tome nego na radu proizvoda, što je apsurdno. To je ono što se na državnom nivou mora riješiti, ali sudeći po tome kako se radi, nažalost, to sve ide presporo.
- Hoće li približavanje EU situaciju poboljšati ili će dodatno zakomplicirati stvari?
- Mi smo dosta upućeni u to, obzirom da radimo za izvoz i imamo iskustva s europskim zakonodavstvom. Naime, izvozimo 99% naših proizvoda i tu je konurencija vrlo brutalna, jer vam je faktički konkurencija cijeli svijet. Priče o skupom, ali kvalitetnom proizvodu ne stoje. Prava istina je da moraš ponuditi jeftin i kvalitetan proizvod, ako želiš konkurirati. I drugi rade isto tako jeftin i kvalitetan proizvod i to je borba za opstanak. No, zakonodavstvo Europe je isto izbirokratizirano i vrlo složeno, ali funkcionira precizno i pedantno. To znači da ako ispunite određene uvjete i pratite postupak za određeni posao imate garanciju da ćete ga i dobiti, što kod nas nije slučaj. Kod nas ima previše diskrecionih prava, previše raznih tumačenja zakona, ima previše sukoba zakona jednih s drugima, sudstvo je takvo kakvo je...
- Planovi za Feroimpex?
- Feroimpex je narastao na 220 ljudi i ja vidim da nije dosegao onaj svoj kapacitet koji bi mogao. To je velik rizik, jer morate imati zaposlene sve te ljude u kontinuitetu. A to znači da ne možete živjeti od narudžbe do narudžbe, od ad hoc poslova. Hrvatska je premalo tržište da bi se to moglo osigurati, barem u našoj branši. Nema stabilnog tržišta u Hrvatskoj i zbog toga je industrija u takvom stanju kakvom je. Znači, mi smo se morali vezati uz svjetsko tržište, to jest uz velike sisteme koji možda imaju manje cijene i nose neke druge rizike, ali ipak daju stabilnost u zapošljavanju. Vrlo se teško probiti na tim tržištima, ali daje se ipak nekakva sigurnost. Razvojem kompanija za koje mi radimo i mi moramo pratiti taj razvoj. Vjerujem da će Feroimpex u ovom obliku ići u daljnji razvoj, možda na 300-350 djelatnika. A što će biti dalje, teško je reći. Možda neka nova akvizicija u drugim dijelovima Hrvatske.
Kruno Solenički
|
Da je Samobor prava turistička meka i jedno od najpoželjnijih mjesta za vjenčanje to već znaju svi, kao i to da snažni automobili i limuzine nisu više "in". To shvaćaju mnogi, a da se vjenčanje iz snova može ostvariti, to znaju mladenci Maja Čiček i Nenad Koletić.
Juro Čiček upravo takvo vjenčanje organizirao je svojoj kćeri Maji i uz pomoć svojih prijatelja iz Udruge uzgajivača konja s pet prekrasnih konjskih zaprega dovezao mladence iz Bobovice u samoborsku crkvu sv. Anastazije da svoju ljubav okrune svetim brakom.
U ovoj prekrasnoj svatovskoj povorci konjskih zaprega našle su se dvije kočije iz Zagreba s po dva konja pasmine hrvatski posavac, jedna kočija iz Varaždina s dva lipicanca, jedna kočija iz Dubravice s dva hrvatska posavca i kočija Jure Čička s dva hrvatska posavca.
Inače, Juro Čiček, vlasnik i osnivač Poljoprivrednog gospodarstva Čiček iz Bobovice, jedan je od licenciranih i priznatih uzgajivača konja pasmine hrvatski posavac. Tako je sa svojim konjima sudjelovao na raznim takmičenjima i priredbama.
Treba spomenuti da je 23. travnja, na izložbi konja u Velikoj Gorici, njegova kobila Žana osvojila drugo mjesto, a pastuh Ljuban prvo mjesto, 12. lipnja, na središnjoj izložbi Saveza uzgajivača konja pasmine hrvatski posavac u Martinskoj Vesi, u kategoriji od 96 licenciranih grla, konj Ljuban osvojio je četvrto mjesto, a konj Ričko šesto mjesto.
19. lipnja, na državnom natjecanju u Kloštar Ivaniću, konj Ljuban je ponovno bio četvrti, a Ričko šesti. U Kloštar Ivaniću je uzgajivač Čiček sudjelovao i svojom kočijom te je uz najpoznatijeg "farmera" Jožu, Ivanićem provozao "farmere" Nove TV. Svojom kočijom sudjelovao je i na blagoslovu i otvorenju kapelice u Osunji, gdje je bio Crkveni odbor Zagrebačke nadbiskupije.
Mladenci su svoju svečanost nastavili tradicionalnom svadbenom večerom do ranih jutarnjih sati, a mi im želimo puno sreće i ljubavi u braku, Juri Čičku mnogo uspjeha u daljnjem radu i uzgoju konja, a za njih, konje, se ne brinemo, jer neizmjerna ljubav prema konjima i ovoj plemenitoj hrvatskoj pasmini traje već naraštajima i sigurno će se nastaviti.
Zdenko Jednar
|
