Sjećanje na profesoricu Zlatku Močnik (r. Delač)
Da je barem više takvih profesora
Posljednji put sam ju srela prije dva mjeseca. Njezin suprug ju je vodio u dućan. Gotovo da ju, onako sićušnu, nisam primijetila iza kolica s namirnicama. Isto otvoreno i svijetlo lice te iskričave oči kakvih se sjećam iz naših mladosti. A i kosa jednako sklupčana na zatiljku. Samo sada sijeda i nestašnija, a smiješak pitomiji i blaži.
Kada bih je viđala tijekom godina, najčešće bi hodala sitnim, hitrim koracima, zamišljena i ozbiljna, pa bih se jedva usuđivala pozdraviti ju da ju ne prenem iz misli. A ona, ona bi se, međutim, uvijek obradovala.
Po prvi puta, nakon više od četrdeset godina, pitala sam ju, za toga našega posljednjeg susreta, u kakvom su joj sjećanju ostali dani predavanja mojoj generaciji. Naime, sjećam se da je, osjećajući se katkad umornom pred našom lijenošću i nezainteresiranošću, znala uzdahnuti: "Kako bih voljela raditi u nekoj gimnaziji s pametnim i zainteresiranim učenicima"!
Sjetila se sada svojih mladenačkih ambicija te sjetno nasmiješila: "Vi ste mi bili jedna od najboljih generacija za mojega radnog vijeka".
Ohrabrena, pitala sam ju, po prvi puta, i kako je doživjela moje ispade na njezinim satovima Naime, često bih kritizirala pisce koji mi se nisu svidjeli, a o nekima nisam htjela uopće govoriti pa me je u četvrtom razredu gimnazije, jer nisam imala dovoljnu količinu odgovorena gradiva, morala poslati na popravni ispit. Nije htjela protiv načela. No, zato mi je priredila nezaboravan ispit. Razvukla je preda mnom časopis Oko i dala mi da pročitam članak o poeziji Tina Ujevića (ne sjećam se više tko je bio autor) te me potom pitala što mislim. I rekla sam. Dugo smo ozbiljno i srdačno razgovarale, na čuđenje članova komisije i, naravno, ocijenila me odličnim.
Nije zaboravila. Rekla mi je: "Da sam barem imala više takvih učenika"!
Ne sjećam se više koji je bio njezin omiljeni pisac. Možda Flaubert i njegova Madame Bovary? No, dobro se sjećam s koliko nam je žara i uživljavanja pripovijedala o pojedinim djelima. Vesna i ja bismo na njezinu satu rado sjedile u prvom redu i naprosto pile njezine riječi. U načinu na koji je izlagala imala je pravu mjeru između visoko profesionalnoga pristupa i goleme sposobnosti suosjećanja s likovima, njihovim situacijama i razmišljanjima. I nije nam prenosila tek znanje, nego poticala na mišljenje. I nije se zadovoljavala gotovim odgovorima, nego nas učila postavljati pitanja. A umjela je poštivati i one stavove koji nisu bili u skladu s njezinima. I nikad nije pokazivala razlike u naklonosti prema učenicima: bilo joj je iskreno stalo do znanja svakog od nas.
Tijekom svojega radnoga vijeka predavala je hrvatski jezik i književnost te njemački jezik. Sustigle su ju brojne promjene u obrazovnom sustavu: iz Gimnazije je prešla u Srednjoškolski centar Skender Fabković pa radila u tri razdvojene samoborske srednje škole sve do mirovine krajem devedesetih godina. Bila je i mentorica mladim profesorima, a zadnje godine radnog vijeka provela je vodeći školsku knjižnicu i grupu mladih knjižničara, nastojeći im prenijeti ljubav prema pisanoj riječi i motivirajući ih za čitanje.
Otišla je tiho 25. ožujka 2020. u osamdesetpetoj godini. Zbog okolnosti u kojima se društvo trenutno nalazi, ispratili su ju tek članovi najuže obitelji: suprug Josip, brat Hrvoje, kćer Goranka s obitelji i sin Bojan.
No, zacijelo su ju u mislima ispratili mnogi, svjesni koliko su nam dragocjeni naši učitelji, nastavnici i profesori. Ne nužno zbog onoga što su predavali, nego kako su to činili. Mnogima od nas to je oblikovalo i naš odabir zanimanja s kojim smo se željeli ili se bavimo.
U svakom slučaju, duboko sam zahvalna što je profesorica Zlatka Močnik važan dio mojega života. Počivala u miru i u društvu ponajboljih pjesnika. Oni sada borave u onome što su za života cijelom dušom tražili.
Jadranka Brnčić
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)