Mislav Maroević, predsjednik Košarkaškog kluba Samobor
Samoborcima je "igra pod obručima" sve milija i draža
Mislava Maroevića Samoborcima ne treba posebno predstavljati. Ni onim "cepljenima", a ni onima s kojima smo broj žitelja dotjerali do respektabilnih četrdesetak tisuća.
Dugogodišnji je novinar, vlasnik i urednik Radija Samobor, voditelj brojnih priredbi, od Samoborske salamijade do proglašenja najboljih u samoborskom sportu, a jedan je i od omiljenih fašničkih likova - Fiškal.
Kao umirovljeni nogometaš bio direktor NK Samobor, a kada su se u njemu (i po njemu) stvari krenule u neželjenom smjeru, "prebacio se" na košarku. Danas je predsjednik KK Samobor, gdje je sve svoje sportsko iskustvo, ali i "veze i poznanstva", stavio u službu tog sve uspješnijeg kluba.
Dakle, razloga za razgovor je bilo dosta, iako su nam povod bila aktualna zbivanja u i oko Košarkaškog kluba Samobor.
Kada i u kojim okolnostima ste došli na mjesto predsjednika Košarkaškog kluba Samobor? Kakvo stanje u klubu ste zatekli?
Formalno sam došao u klub u lipnju prošle godine, kada sam na skupštini izabran za predsjednika, no u sam rad kluba uključio sam se već pola godine ranije, dakle početkom prošle godine, na zamolbu tadašnjeg predsjednika Mire Kelečića. Pitao me bih li pomogao oko rada kluba svojim organizacijskim sposobnostima i iskustvom, s obzirom da sam dugo vremena bio u nogometu i kao predsjednik i kao član Izvršnog odbora NK Samobor. Prihvatio sam njegov prijedlog pa sam prvih šest mjeseci malo "snimao" situaciju iznutra i promatrao kako i što se u klubu radi.
Kakvi su bili prvi dojmovi?
Načelno je to sve bilo lijepo posloženo, klub je, da tako kažem, bio na visokoj amaterskoj razini, igrao je u Prvoj košarkaškoj ligi, no rezultati nisu bili baš zadovoljavajući, jer te sezone kada sam došao u klub seniorima je prijetilo ispadanje u niži rang. Igrački kadar bio je dosta tanak, u Školi košarke nedostajalo je organizacijske discipline, dugogodišnji tajnik Džimbeg prepustio je svoju dužnost novoj osobi, no financijska situacija je bila dobra i uredna, što znači da je klupska uprava vrlo brižno i odgovorno radila svoj posao.
Što se uspjelo napraviti do nove sezone, jeste li uspjeli napraviti određene pomake nabolje?
Promijenilo se dosta toga. Naime, ne bih ja ni ulazio u cijeli projekt da nisam postigao dogovor sa svojim prijateljem iz djetinjstva Đurom Simonom, koji je košarkaški autoritet i koji je dugi niz godina vrlo aktivan u hrvatskoj košarci. Tako sam prvo njega pitao bi li se on uključio u rad kluba sa stručne strane, jer znam njegove profesionalne kvalitete i njegov rejting u košarkaškom svijetu, na što je odgovorio da je zainteresiran i da bi se volio uključiti u rad kluba. Kad smo postigli dogovor o suradnji, tada sam se i ja ozbiljnije prihvatio rada u klubu, jer da je njegov odgovor bio negativan vjerojatno bih i ja odustao od ozbiljnijeg angažmana.
Nekako se uvijek neke stvari trebaju poklopiti, postići određena sinergija da bi se išlo naprijed...
Ja nisam odrastao uz košarku, moj primarni sport oduvijek je bio nogomet, ali sportski menadžment je u svim sportovima gotovo isti ili vrlo sličan. Zato sam želio uz sebe imati čovjeka, kada je struka u pitanju, koji je zaista referentan i koji ima karizmu, iskustvo i rezultate, tako da s te strane možemo početi graditi klupsku priču na novoj osnovi. Ono što smo uspjeli napraviti u ovom kratkom vremenu je spašavanje kluba od ispadanja iz Prve lige, iako smo nakon odigrane Lige za ostanak rezultatski trebali preseliti u niži rang. Hrvatski košarkaški savez donio je naime odluku da se liga proširuje s 12 na 14 klubova pa smo tako i mi ostali prvoligaši.Vjerojatno u tom nastojanju ne bismo uspjeli da u međuvremenu Đuro oko sebe nije okupio skupinu bivših reprezentativaca, Nikolu Prkačina, Mateja Mamića, Luku Žorića, redom itekako poznate igrače, a koji su i njegovi prijatelji i prijatelji njegovog sina, pa je i Kruno Simon, čovjek koji je dva puta bio prvak Europe, pristao igrati za Samobor. To je, eto, bilo nekakvo jamstvo da možemo početi graditi ozbiljniju klupsku priču.
Kakva je ta priča izgleda rezultatski?
Priča je za sada vrlo lijepa jer smo u tekućoj sezoni još uvijek konkurentni za ulazak u "play off", među četiri najbolja kluba, a ukoliko na kraju sezone ostanemo u tom krugu imat ćemo priliku igrati kvalifikacije za Premijer ligu. Dakle, najvažnije je bilo najprije osigurati da nam seniorska momčad nikad više ne dođe u poziciju boriti se za ostanak, da budemo negdje u sredini tablice i da ovu godinu iskoristimo za stabilizaciju, pa da tek iduće sezone, uz neka pojačanja, pokušamo izboriti ulazak u Premijer ligu. No, ukazala nam se prilika već ove sezone, budući da je još 5 kola do kraja prvenstva, ostvariti taj povijesni rezultat, plasman u najviši rang košarkaškog natjecanja u Hrvatskoj. Ako u tome uspijemo bit će to najljepši mogući poklon navijačima i klubu u godini kad proslavljamo pola stoljeća od utemeljenja kluba. U konačnici, strukturno smo i organizacijski posloženi da to možemo, imamo sve segmente dovoljno dobro uređene da možemo napraviti taj iskorak, troškovi u Premijer ligi u odnosu na Prvu ligu nisu drastično veći, pa dok postoje realni izgledi za uspjeh učinit ćemo sve da ga i ostvarimo. Razlika je, naravno, u vrstama ugovora u Premijer ligi, sve mora biti profesionalnije, a sada je to još uvijek poluamaterski. Zato je Đuro Simon zaposlen za stalno, kao profesionalac, ujedno trener i sportski direktor, angažirali smo i tehničku tajnicu, iskusnu osobu koja čitav život radi administrativne poslove u košarci, imamo glavnog tajnika, iskusnog operativca Mirka Mandalinića, direktora kluba Danijela Peršića, koji se intezivno bavi raznim natječajima i klupskom logistikom, tako da smo i u upravnim redovima značajno ojačani.
To je onda ipak viša razina od amaterske...
To je puno viša razina od dosadašnje i jako sam zadovoljan što smo u kratkom vremenu postigli rast na svim poljima i što nam je prva momčad itekako respektabilna. Fale nam igrači na poziciji centra, ali to je opći problem hrvatske košarke, jer nemamo puno visokih igrača uopće. No, imamo dobro ukomponiranu momčad, tako da sada od vodećih ekipa lige, Kvarnera i Osijeka, izgubimo na jednu loptu, što znači da smo konkurentni, a da smo, recimo, u ovom času i u ovom sastavu u Premijer ligi, bili bi vjerojatno plasirani u sredini tablice.
Dugo godina ste bili u nogometu i kao vrhunski igrač, a kasnije na različitim funkcijama, sve do predsjednika, u NK Samobor. Zašto ste otišli iz nogometa? Kakov je sada stanje u klubu?
NK Samobor je sigurno moja prva ljubav. Tamo sam igrao, bio dužnosnik na različitim razinama, sportski direktor i direktor kluba, a zatim jedno kraće vrijeme i predsjednik. Danas je NK Samobor u četvrtoj ligi i, nakon svega što sam doživio, rijetko ga pratim. Naime, razočarao sam se načinom na koji su ustrojili novu upravu i eliminirali gotovo sve ljude iz bivše uprave, a i zato što je izborna skupština na kojoj je izabrano novo rukovodstvo NK Samobora po mom mišljenju bila protustatutarna i nelegalna. No, tako je to prošlo, a ja nisam tu priču htio dalje širiti da ne bih naštetio klubu. Evo, samo jedan podatak – na tu izbornu skupštinu, na kojoj se birala sadašnja uprava, nije bila pozvana većina članova kluba upisanih u registar članova, pa ni ja kao tadašnji zamjenik predsjednika. Time sam rekao sve o legitimnosti te skupštine. No, nisam ljut, nego tužan i razočaran, jer to nije samo sindrom ovog nogometnog kluba, već i drugih kolektiva u gradu, koji se olako rješavaju ljudi koji mogu doprinijeti njihovom radu. Ne moramo se u svemu slagati, ali ljudima koji nešto vrijede i znaju treba priznati određenu kvalitetu i treba ih nastojati uklopiti u zajednički, timski rad.
Bili ste i u Izvršnom odboru Samoborskog športskog saveza, a izašli ste nakon što niste bili izabrani za predsjednika NK Samobor. Postoji li mogućnost da sada ponovno, kao predsjednik KK Samobor i nakon odlaska Mire Kelečića s te funkcije, uđete u taj odbor?
Ovako, da pojasnimo. Ja nikada nisam ni bio kandidat za predsjednika NK Samobor. U vrijeme kada je odrađena spomenuta izborna skupština predsjednik kluba bio je Ivica Karoglan, bivši direktor Komunalca. Ja sam bio potpredsjednik. Trebali smo održati skupštinu, za koju su bili poslani i pozivi, na kojoj bi se tek trebale istaknuti kandidature za predsjednika. Kao tadašnja uprava imali smo kandidata, kojeg neću imenovati da ga ne dovodim u neugodnost, istaknutog sportskog djelatnika koji je, između ostalog, istaknuti gospodarstvenik, sportaš i bio je trener nekoliko poznatih momčadi u Zagrebu. Što se tiče Samoborskog športskog saveza, bio sam član Izvršnog odbora kao predstavnik NK Samobor. Onog časa kada se dogodila opisana situacija, osjetio sam moralnu obavezu da se povučem iz odbora, jer više nisam bio legitimni zastupnik tog kluba. Sada je opet moguće da uđem u IO saveza kao predstavnik košarkaša, ako tako odluči skupština. No najprije tek moramo delegirati svojeg novog klupskog predstavnika u Skupštini Saveza nakon odlaska Mire Kelečića, a onda ćemo vidjeti, što će Skupština odlučiti.
Svoj profesionalni radni vijek proveli ste na radiju, najprije kao voditelj i novinar, a danas ste direktor i vlasnik popularnog lokalnog Radija Samobor. Kakvo je stanje u tom poslu?
Radio vječno živi i živjet će i dalje. Radio se mijenja kao i svi drugi mediji, iako su mu s dolaskom novih tehnologija predskazivali sudbinu novina, odnosno polagano odumiranje ili izumiranje. Mislim da do toga neće doći, jer radio ima svoju stalnu publiku. Stanje? Stanje je što se tiče marketinga dosta nepovoljno, jer jedna radio grupacija, takozvani formatirani radiji, uzimaju oko 80% marketinškog "kolača" i tu se teško uključiti, a osobno nisam sklon pridruživanju toj grupaciji jer. smatram da je radio nešto više od puke glazbe i čitanja vremenske prognoze ili stanja na prometnicama. Radio treba imati i obrazovnu i edukativnu i zabavnu funkciju, a ne samo trivijalne programske sadržaje. Zato je danas teško i u ovoj industriji. U Hrvatskoj ima ukupno oko 140 radija, a Hrvatska je mala, pa tako gotovo svaki grad ili općina imaju svoj radio. Ako to usporedimo sa Slovenijom, koja 40-tak radija, makar je i dvostruko manja, jasno je o čemu govorim. Što se pak tiče perspektive radija, počelo je s razmišljanjima o potpunoj digitalizaciji, čule su se najave kako ćemo radio slušati samo preko nekih aplikacija ili platformi, umjesto na tradicionalan način zemaljskim putem, ali sve to kod nas debelo kasni u odnosu na Europu, koja već polako napušta koncept digitalnog radija u ovom formatu koji se danas nama prezentira kao nov i uspješan. Marketinški gledano, da nema stalnih godišnjih ugovora za informativne programe s gradovima poput Samobora, Svete Nedelje i općinom Stupnik, bilo bi nam znatno teže osiguravati financijska sredstva za normalan rad.
Osobno mislim da bi gradovi i daleko više trebali podupirati lokalne medije, jer često ne shvaćaju njihov značaj i ulogu. Ovako ih puštaju da tek preživljavaju, u stalnoj brizi za opstanak.
Da, no uvijek se postavlja i vječno pitanje takvog financiranja. Jer, ako te netko financira, onda se javlja pitanje vjerodostojnosti i objektivnosti izvještavanja. Dobrobit građana mora biti u prvom planu pa onda nema mjesta sumnji.
Javna ste osoba i čest voditelj gradskih i ostalih priredbi, kao nekad prije Drago Celizić.
Pa Drago je bio moj mentor, moj prvi urednik i osoba koja me na neki način zainteresirala za radio još dok je svojedobno kratko na zamjeni radio i kao nastavnik hrvatskog u mojoj školi. Bio sam školarac, a on je već tada bio na radiju i pitao me bih li došao na radio malo pogledati kako to izgleda. Tako je, stjecajem okolnosti, sve i počelo. A vodio sam zaista brojne i različite priredbe, od Fašnika do Festivala vatrometa i sportskih događanja. Za svaku tu prigodu treba se detaljno pripremiti, ako želiš to korektno i kvalitetno odraditi, jer ne radi se samo o "verglanju" nečeg napisanog, nego o poznavanju teme, kako bi sve izgledalo prirodno i spontano. U tome je tajna dobrog vođenja i komunikacije s publikom, a svemu je temelj dobra priprema i, kasnije, iskustvo. Danas više nemam tremu uoči voditeljskih nastupa, ali pojačana koncentracija je uvijek prisutna, jer mi nikada nije svejedno kako će sve to skupa ispasti i izgledati prema van. Mnogi ljudi ne znaju koliko su voditelji važan kotačić u organizaciji svakog iole većeg projekta, jer oni svojim vještinama komunikacije i vođenja uspijevaju prikriti i neke nedostatke, koji su neminovni kod takvih događanja.
Nezaobilazan ste lik na Fašniku. Kako Vi, iznutra, gledate na Samoborski fašnik?
Ove godine sam 44. put bio fašnički Fiškal. Još dvije godine i idem u zasluženu mirovinu. Fašnik je specifična samoborska priredba, vezana uz tradiciju koja se polako gubi. Mislim da je Fašnik previše otišao u estradizaciju i da bi se u jednom segmentu trebao više vratiti korijenima, odnosno svom pravom smislu postojanja i organizacije. Na primjer, broj mjesnih odbora i njihovih nastupa na Fašniku, koji je vrlo interesantan i dio je te tradicije, već par godina se smanjuje pa sam predlagao organizatorima da to pokušamo jednom zauvijek riješiti, da imamo samoodrživost i da ne ovisimo o broju prijavljenih grupa, na način da tu našu Slobodnu Fašničku Republiku podijelimo na nekoliko "autonomnih pokrajina" tipa brdski, gradski, nizinski dio ili slično, nevažno koji broj, koje bi onda sigurno sudjelovale i tako osiguravale stalan i puno veći "bazen" zainteresiranih sudionika. Evo ove godine imali smo samo šest mjesnih odbora na Fašniku. Ideja još nije zaživjela, iako nitko nema ništa protiv, ali uvijek su problem financije. Jer, dok god se budu mjesnim odborima dijelile novčane nagrade za nastup na Fašniku, dotle je to nemoguće izvesti. Prema tome, treba naći koncept za poticanje mjesnih odbora da u što većem broju sudjeluju, da se, na primjer, svima jednako i dovoljno financira priprema, a da nagrade budu simbolične – zlatna Sraka, srebrna, ili nešto slično. Tako bismo izbjegli financiranje samih nagrada, a taj bi novac bio ugrađen u cjelokupni nagradni fond, za bolju pripremu, za pojedinačne i skupne maske, da tako stimuliramo što više ljudi da se maskiraju.
Živite u Rudarskoj dragi. Kako u općepoznatim okolnostima, putujete u centar grada na posao?
Svaki dan drugim putem, već godinu dana. Ako je vjerovati sadašnjim najavama iz gradske uprave, do prvog maja ćemo se ponovno voziti po Starogradskoj. Ovako jedan dan kroz Jazbinu, drugi dan kroz Vrhovčak, pa tako i natrag doma. Podsjeća me to na vrijeme dok sam živio u Brežicama i stalno putovao u Samobor na posao. Tako mi je otprilike i sada.
Robert Škiljan
FOTO: Mislav Maroević i Kruno Simon
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)