04.02.2024.

Dino Šimunec, treći mladi karateka svijeta

Velikim koracima prema svjetskom vrhu

Karate u Samoboru ima dugu i iznimno bogatu tradiciju. Osim rezultatskih uspjeha, samoborski su karataši, potekli iz Karate kluba Samobor, i u organizacijskom smislu važan "kotačić" Hrvatskog karate saveza. Aktualni predsjednik HKS-a je Samoborac Davor Cipek, a Darko Šimunec ostavio je i ostavlja duboke i upečatljive tragove u hrvatskom karateu.

Tradicija se nastavlja i doslovno prenosi "s koljena na koljeno", budući da je i Darkov sin Dino krenuo očevim stopama i velikim se koracima približava samom vrhu svjetskog karatea.

Podsjetimo da je po okončanju 2023. godine Svjetska karate federacija revidirala svoje ranking liste, a na rankingu mlađih seniora do 75 kg samoborski reprezentativac Dino Šimunec čvrsto drži treće mjesto.

Nije to nimalo beznačajno, s obzirom da mu takva pozicija temeljem kriterija Hrvatskog olimpijskog odbora osigurava još jednu godinu statusa korisnika Razvojnog programa.

Dakle, bilo je dovoljno povoda za razgovor s Dinom Šimuncem, koji smo obavili prije jutarnjeg treninga u Fittnes klubu u Ulici Matije Gupca.

Kako je bilo odrastati uz oca koji je karate trener? Je li to na neki način odredilo i tvoj put?

Da, tata je već dugo trener i godinama je bio glavni tajnik Hrvatskog karate saveza, ali nikad nisam imao taj pritisak da se moram baviti karateom. Naravno, krenuo sam kao klinac i čak sam odmah prve godine odustao, jer sam mislio da to nije za mene. Kasnije se ta želja i ljubav prema karateu ipak razvila i svakim danom je sve veća. Nije me pritiskao niti "gurao" u to, dapače, bio je otvoren za sve sportske ili neke druge opcije.

Kakav si bio kao đak u školi?

Bio sam odličan đak i u osnovnoj i u srednjoj školi, a završio sam samoborsku Gimnaziju A.G. Matoša. Sa školom nikad nisam imao problema pa su me roditelji uvijek podržavali u mojim odlukama. Tako sam odlučio ostati i u sportu.

Samobor ima dugu i bogatu karate tradiciju...

Da, jako puno mojih prijatelja je prošlo kroz naš klub i svake godine se puno djece prijavljuje, jer se kvalitetno radi.

Poznati su tvoji iznimni sportski rezultati i na najvećim natjecanjima. Gdje si sve nastupao?

Bio sam posvuda – od Rusije, Čilea, Meksika, Dubaija i, naravno, po cijeloj Europi i na drugim kontinentima...

Jesi li bio u Japanu?

Ne, a to mi je životna želja. Tokio...

Što te je najviše impresioniralo na tim putovanjima i gdje ti je bilo najljepše?

Dubai mi je ostao u sjećanju po svojoj silnoj tehnologiji, koja je zaista fascinantna, ali više volim Tursku ili Španjolsku, jer njihova gostoljubivost i prava "friendly" atmosfera su zaista dojmljivi. Tamo je puno ugodnije i ljepše.

Sada si student fizioterapije na Libertasu. Kakav si student i koliko još imaš do diplome?

Dobar sam. Sada sam na drugoj godini, treći semestar, a trajat će 3 + 2 godine. Prvu godinu sam očistio sve u roku pa idem dalje.

A privatni život? Imaš li vremena još i za to?

Naravno. Imam curu, ona isto trenira u klubu. Nedavno je osvojila Grand Prix. Mogu i javno reći – Sadea Bećirović.

Vidiš li i sebe u budućnosti kao profesionalnog karate trenera, poput oca, ili imaš druge planove?

Volio bih raditi u struci kao fizioterapeut, ali postoji i želja za vođenjem treninga ili kluba, makar tata i nije baš oduševljen takvim mojim željama. No, ne mogu pobjeći od toga, jer me to prati cijeli život, a stvarno bih i to volio probati.

Koje su ti ambicije u sportu? Došao si do visoke svjetske razine, do kuda se još može?

Teško je odrediti granice u smislu realnosti, želja i volje. Radi se konstantno i planirano, a moje želje i ambicije su svjetska i europska medalja, jer nismo više u olimpijskom ciklusu, s time da to ne bude samo "jednokratno". Važna je ta konstanta kvalitete, biti dulje u vrhu.

Koje su sada najjače zemlje ili nacije u karateu?

U Europi su to Francuska, Italija i Turska, standardno Japan, a u uzletu su Egipat i Jordan, koji su "eksplodirali", jer u muškoj konkurenciji ekipni prvaci svijeta su Jordanci, a viceprvaci Egipćani.

Koliko zapravo treniraš dnevno, tjedno...?

Treniram dvaput dnevno, a kada su pripreme za važne turnire i malo više, ali se pazi da ne dođe do premorenosti. Jutarnji trening je uglavnom fizička priprema u fitness klubu ili neki specifični trening, a navečer su karate treninzi. Tata kao trener brine o svemu tome.

Treba li te on kao otac i trener koji put "ganjati" da sve odradiš? Kakva je disciplina po tom pitanju?

Nema tu miješanja pozicija ni ovlasti. Otac i tata je doma, a na treningu je trener, jer inače ne bi daleko dogurali. Na treningu ili na natjecanju je, naravno, njegova zadnja i odlučujuća.

Robert Škiljan

 

Dino Šimunec, treći mladi karateka svijeta

Arhiva 2017

2024

2023

2022

2021

2020

2019

2018

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002