Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Vlainić, nastavnik i mentor u Srednjoj strukovnoj školi Samobor

Najbolje smo opremeljeni, a rezultati su svima vidljivi

Prije dvadesetak godina, na poziv sada već pokojnog ravnatelja škole Zlatka Vlahe, u samoborsku Srednju strukovnu školu došao je novi nastavnik elektrotehnike Ivan Vlainić, tada apsolvent Studija telekomunikacije. Unijevši nov pristup tehničkim znanostima kroz predavanja unutar svoje struke, promičući inovativne ideje i zajedničke projekte svojih učenika i kolega koji su predavali srodne predmete, tijekom godina prometnuo se u istinskog promotora tehničke kulture u Samoboru, ali i puno šire. Danas, sa samo 45 godina, na svojim leđima nosi slatki teret glavnog čovjeka krovne zajednice "tehničara" u našem gradu i cijeloj državi, a iza njegovog rada stoje brojne domaće i svjetske nagrade i priznanja za inovatorstvo, koje su naši učenici osvojili pod njegovim mentorstvom.

Povod ovom razgovoru je odlikovanje Reda Danice Hrvatske s likom Nikole Tesle, koje Vam je nedavno uručila predsjednica Republike Hrvatske, te srebrna medalja naših mladih inovatora u Seulu, koji se pod Vašim mentorstvom sa svjetskih sajmova inovacija redovito vraćaju s nagradama i priznanjima.

Ovo zadnje priznanje iz Seula stiglo je kao "točka na i" nakon cijelog niza natjecanja koja su tijekom godine prošli Lovro Stipanović, Josip Oroz i Martin Sokolović. Radi se o timu naših mladih inovatora, od kojih je Martin učenik 4. razreda naše Srednje strukovne škole, a Lovro i Josip su sada studenti brucoši, također ponikli iz naše škole. Njihova ideja krenula je već prošle godine, kada su osvojili državno prvenstvo među 68 radova na FER-u i svih srednjih škola, a pokupili su i medalje u Iloku, Ivanić-Gradu, Zagrebu te u Nürnbergu, na najvećem svjetskom sajmu inovacija u kategoriji juniora. Sada su u Južnoj Koreji osvojili srebrnu medalju u seniorskoj konkurenciji. Sve ove nagrade stigle su za njihov rad na 3D Znanstvenoj podmornici. To je rad koji iskače iz kalupa klasičnih inovacija, jer su dečki, potaknuti aditivnim tehnologijama i najnaprednijim softverskim simulacijama koje se koriste u našoj školi, a tu smo jedini u Hrvatskoj, došli na ideju da se napravi Podmornica. Za razliku od sličnih, to je proizvod koji će biti objavljen na internetu i bilo tko na svijetu, uz pristup 3D tehnologiji, moći će isprintati njezine dijelove. Inovaciju nećemo zaštititi, jer nam je namjera upravo ta da svima bude dostupna i da se dalje razvija. 3D Znanstvena podmornica istražuje podmorje u svim onim situacijama kada ono nije dostupno drugim tehnologijama ili fizički. Podmornica je isprobana na samoborskom jezeru Bobovica, a u različitim etapama se dorađivala do završnog proizvoda.

Treba napomenuti da je na svjetskim sajmovima još uvijek najzastupljenija klasična elektronika, a mi smo tu napravili velik iskorak, što je, kako vidimo, i prepoznato.

Kakvi su uvjeti rada u našoj školi u odnosu na druge sredine i jesu li oni ključni za uspjeh?

U Srednjoj strukovnoj školi radim već dvadesetak godina. Nisam, doduše, planirao postati nastavnik, ali nakon Studija telekomunikacija, kao apsolventa, pokojni ravnatelj Vlaho pozvao me da se okušam u nastavničkom poslu, položio sam pedagošku grupu predmeta i do danas ostao u ovoj školi. Ubrzo zatim osnovali smo Udrugu inovatora Samobor. Prvih nekoliko godina nismo imali svu opremu pa sam ja donosio svoju i posuđivao od prijatelja, a i u samoj školi su bili skromni uvjeti. Krenuli smo iz malog priručnog kabineta u kojem smo tijekom vremena od "otpada" sklopili 12 računala i tako je sve počelo. Danas u krugu od 300 kilometara nema bolje opremljenog laboratorija od našeg, dakle, uvjeti su gotovo idealni. Dolaze nam i kolege iz inozemstva i najjačih zagrebačkih škola, koji priznaju da nemaju sve što ima naša škola. Prvi 3D printer kupila je Zajednica tehničke kulture i nalazi se kod nas u školi, a danas ih imamo već tri. Bili smo pioniri u mnogim stvarima. Aditivne tehnologije podučavaju se u samo četiri škole u državi i to na području Zagreba i Zagrebačke županije, a što se tiče pametnih kuća još uvijek smo jedini u Hrvatskoj gdje se predaje taj predmet.

Rezultati se vide. No, top tema je još uvijek Vaš bivši đak Mate Rimac. Što Vi, sada već s malim odmakom, mislite o njemu i njegovom radu?

Ni kod njega ništa nije bilo slučajno. Mate je bio jedan od mnogih klinaca koji su, zainteresirani za tehniku, došli u našu školu. Tu se treba prisjetiti i one stare poslovice koja govori da se, kad bereš jabuku sa stabla, moraš prisjetiti i onih koji su je zasadili. A tu su kolegice i kolege koji su djecu već u osnovnim školama usmjerili k nama, a mi smo ih prihvatili i približili im tehniku. Već dosta godina tehnički odgoj je satnicom zapostavljen u osnovnim školama. Nekada je bilo više praktičnog rada i edukacije, a danas se to svelo na 1 sat tjedno, što nije dovoljno. Rimac je danas zapravo najbolji promotor i zagovaratelj tehničke kulture. Inače, u svakoj generaciji ima dosta uspješnih učenika, ali čujemo samo za one najbolje. Puno je onih koji kao inženjeri rade u renomiranim tvrtkama, tu su i naši studenti, od kojih se dio nakon završenog školovanja vraća u školu kao nastavni kadar. Matu Rimca sam rano prepoznao, jer sve što je u školi radio, a posebno je imao sklonost prema automobilima, vodilo je prema uspjehu. Samo da podsjetim, on je na svoje prvo natjecanje u Nürnberg otišao s dvije inovacije – pametnom rukavicom i s aktivnim retrovizorima. Inovaciju s retrovizorima je i prodao kako bi realizirao svoj sljedeći projekt. Svaka čast sportu i umjetnosti, ali tehniku treba prepoznati kao "perpetuum mobile" nekog društva općenito. Samobor ima dugu tradiciju u svemu tome, ali mislim da se konačno stvorila kritična masa mladih ljudi koji će se, potaknuti primjerima Rimca i ovim najnovijim uspjesima naših inovatora, odlučiti baviti tehnikom i inovacijama. To su pozitivni i svijetli primjeri iz realnog života, koji mogu potaknuti gospodarstvo u cijeloj državi.

Mladi nam odlaze van pa su važna djeca koja svojim inovacijama i kasnije osnovanim tvrtkama ili obrtima stvaraju dobre uvjete za zapošljavanje nama najpotrebnijeg kadra. Upravo to radi Rimac.

Predsjednik ste Hrvatske zajednice tehničke kulture i, uz ostala, dobitnik visokog državnog priznanja za zasluge u tom dijelu svog rada. Premladi ste, imate tek 45 godina, da bi to bio vrhunac Vaše karijere. Koliko Vam znače ta priznanja osobno, ali i zajednici u kojoj djelujete?

U toj nagradi uz mene najveći udio ima moja obitelj, a jedan dio imaju i ostali ljudi koji su "mobilizirani" i rade u tehničkoj kulturi. Ponekad više vremena posvećujem svojim učenicima nego svojim kćerima Ivi (18 godina) i Hani (6 godina) pa to onda izbalansira moja supruga Danijela. Što se same nagrade tiče, na Pantovčaku je na dodjeli bilo puno više onih starijih, kojima je to na neki način bila nagrada za životno djelo. Ja to ne doživljavam tako i ne kanim staviti točku na svoju karijeru nastavnika, inovatora i promotora tehničke kulture. Dapače, to mi je samo poticaj za daljnji rad, jer svaka nagrada pridonosi mojoj prepoznatljivosti, što ću iskoristiti za promociju uspješnog samoborskog modela u razvoju tehničke kulture, važnom partneru redovnom sustavu obrazovanja. Mi smo u Samoboru uspjeli na mikro razini napraviti nešto što bi se trebalo preslikati na županijsku i državnu razinu. Dobio sam i županijsku nagradu pa sam iskoristio priliku da razgovaram sa županom o tome kako bi se naš samoborski model mogao primijeniti i u ostalim školama u Županiji kroz timski rad te nadopunjavanjem i koreliranjem sadržaja formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja, što očito rezultira uspjehom. Naime, u drugim sredinama nema te sinergije, stvari su podijeljene i ne postoji sustavna vertikala obrazovanja. Jedan pravi STEM kabinet za 21. stoljeće u svakoj školi uvelike bi pridonio bržem razvoju našeg društva u području tehničke kulture.

(Samoborske novine)

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)