Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Bivša direktorica Plitvičkih jezera Lidija Bertović Hanell dobila drugu šansu

Nije važno kakav je terenac, samo da ima kuku!

Unatoč svojevremenoj odluci ministra da ženama zabrane davati terence u ruke, ja nisam izdržao. "Pa Zelene stope nisu vladina udruga", branio sam svoj stav pred skupštinom. "Pa ja bih kupio helikopter da sam direktor našeg najposjećenijeg parka i vozio Japance ujutro i Koreance popodne, da se iz zraka dive vodi koja pada, a ne da oni padaju s plitvičkih mostića u Koranu". Na kraju burne sjednice ipak je donesena jednoglasna odluka da bivšoj direktorici Plitvičkih jezera Lidiji Bertović Hanell ipak damo na korištenje našeg Zelenka te tako ispravimo nepravdu staru točno dvije godine. "S njim imaš svijet na dlanu, dosta je tugovanja Lidija, počni živjeti", bio je naš moto. Jedini koji je bio suzdržan bio je naš član iz Like, Stevo, jer je na sastanku drijemao pa je mislio da je to zauvijek. Stevo je rođeni Ličanin, ali nije dvoličan pa smo mu oprostili gaf.

Lidija je dobila terenac uz jedan uvjet: da se odmah dohvati pegle i da vrati naše vozilo u ispravnom stanju. Naime, već dugo gledamo olupinu "peglice" u Novim Selima na Žumberku. Lidija je pristala na sve naše uvjete. Nije ništa kukala, rukave je zasukala i dok si rekao "Kadjar", eto pegle na livadi. Nije bilo oš-neš (niti je itko spominjao keš).

Bakandžama je nagazila gas Zelenka, tako da je jadnoj peglici isčupala vrata, getribu i pola prednjeg kraja. Otpadaju blatobrani, oko Lidije skaču amortizeri kao frizeri, dok su joj pletenice pleli. Položila je terensku nastavu s čistom peticom u rekordnom roku. Drvosječe Ivica Juratovac - Bankovac, Milan Štimac i Tomislav Vlašić, koje smo sreli u tom šumarku, ostali su bez teksta. Ni riječ nisu prozborili, valjda zato što su imali puna usta klope. Progovorili su tek kad smo pokupili sve dijelove i ubacili ih u prikolicu. Peglicu smo parkirali u dvorištu kod Juratovca i čekali da iz C.I.O.S.-a dođu po nju.

Lidija je nakon akcije skuhala ručak (servirala ga na haubi), oprala suđe, nahranila psa (Duje je službeni pas udruge čiji smo razvoj počeli pratiti još u leglu) i pitala gdje još ima tih olupina. Ej, tko je ovoj ženi dao piti toliko vina?! Nismo stali do večeri, dok nismo obišli sve limene grdobe u parku prirode Žumberak - Samoborsko gorje. Vodila nas je, kao mi Duju, na uzici. "Kako je znala za sve njih?", pitao je sumnjičavi Stevan. "Pa bila je direktorica ovog parka". "Gdje je samo nađe? Bolja ti je i od one Ličanke s reklame", zaključuje Stevo i strusi još jednu za dezinfekciju grla.

Mislim da ministar nije svjestan kakvu je ženu otpustio. Ali vidim da i on popušta. Našim prirodnim ljepotama danas krstare rendžeri u hibridnim autima koji koštaju koliko i sporno VIP ličko vozilo, a nitko ne pita koliko oni "piju" i tko to plaća. Dragi ministri, to se zna: plaćamo ih svi! Mislim na vozila. Kažu da su hibridna i voze na struju. Pa struju vade iz mreže, a u domovini s pridjevom "lijepa" ona se radi od ugljena i mazuta, koji su crni (kao specijalci) i baš ne izgledaju lijepo. Naravno da mi i njih plaćamo, a poslije plačemo.

U politiku se slabo razumijem i ne bih se htio miješati, ali vidim da mi nema spasa. Svi lijepe plakate, zovu, obilaze, obećavaju uglavnom doline (suze se, valjda, podrazumijevaju), kažu da se odlučim i da ne vrdam po makadamu i trećim putovima i da priznam za koga dižem ruku. Dragi svi: ja se držim one izreke Mao Ce Tunga da uopće nije važno kakve je terenac boje, najvažnije je da ima kuku.

Romeo Ibrišević

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)