26.06.2006.

Nije barjak baš sve što je na stijegu

To je nekoć bila zastava...

Nije barjak baš sve što je na stijegu

Tijekom svih proteklih godina hrvatske neovisnosti bilo je sa zastavama zgoda i nezgoda. Bilo je praznika (blagdana) kada se vijoriše tek na nekim državnim ustanovama (zakonska obveza!) i gdjekojoj obiteljskoj kući. Iz godine u godinu (neka nam služi na čast) sve ih je više, mada još uvijek postoji brojnost ovisna o nazivu praznika (blagdana).

No, postoji jedna zgrada u Perkovčevoj, vis-a-vis knjižare, u kojoj su smještene dvije državne službe i jedna stranka. Ne spominjemo nazive, ali ovdje je bila zastava istaknuta ama baš za svakoga praznika (blagdana), što je za pohvalu. Nije se skidala niti između praznika (blagdana), što se ne može zamjeriti, ali se dogodilo ono što se moralo dogoditi takvom neuobičajenom praksom: ono što i danas (dva dana nakon Dana državnosti) stoji na stijegu nije zastava nego bivša zastava. Barjak kao jedan od državnih simbola kada se ističe u određenim prigodama mora biti čist, izglačan i besprijekoran. Ovo sivo, gotovo crno, usputice i dobrano razderano od vjetra, kiše, sunca, susnježice, je nekoć davno doista bila zastava. Eto kako niti u revnosti ne treba pretjerivati.

Joža Prudeus

 
26.06.2006.

Potpisuje se peticija za vraćanje drugog službenika Hrvatskih pošta u poslovnicu u Južnom naselju

Komu i čemu služi pošta?

Potpisuje se peticija za vraćanje drugog službenika Hrvatskih pošta u poslovnicu u Južnom naselju

Doba je interneta, brzog i učinkovitog poslovanja, kraćenja nepotrebnih radnji na minimum i svega ostalog što nam donose informatizacija i užurbana civilizacija.

Ipak, neke stvari ne mogu internetom ma koliko god ih tamo gurali, a vrijeme se ne može ubrzati niti zaustaviti.

Hrvatske pošte svojom mrežom poslovnica u gotovo svakom malom mjestu olakšavaju život našim građanima nudeći im usluge nužno potrebne za svakodnevni život i rad. No, ipak...

Poznato je da u samom Samoboru, ono što bi rekli širi centar, rade dva poštanska ureda - onaj na tržnici, zapravo u Gajevoj ulici, i onaj mali u Južnom naselju. U vrijeme isplate penzija i pred kraj mjeseca, kada se plaćaju računi, gužve su neminovne gdje god da uđete.

Prije otprilike mjesec dana Hrvatske pošte odlučile su (valjda) skresati troškove poslovanja pa tako Samoborci više u "maloj pošti" u Južnom, kako ju od milja zovemo, ne mogu predavati pakete, a broj djelatnika (djelatnica) smanjen je na ono najnužnije.

Dakle, u "maloj pošti" u Južnom naselju sada radi samo jedna djelatnica, koja, osim što mora odraditi osnovni dio posla, onaj poštanski, koji k tome više ne uključuje slanje paketa (jer to više fizički sama ne stigne), a što bi trebala biti jedna od osnovnih usluga pošte, treba, naravno, odraditi i onaj drugi, zahtjevniji i veći, a to je blagajnički - isplata i uplata, kartično poslovanje, slanje i mijenjanje novaca i slično. S time da, kako je već spomenuto, u ovom poštanskom uredu više ne možete predati paket.

Kad pak odete u "veliku" poštu, onu u Gajevoj, od brojnih šaltera radi, uglavnom, na svakom samo po jedan djelatnik. Na brojne pritužbe odgovara se općenito - manjkom djelatnika, teškim uvjetima rada poštanskih službenika i slično. Sve neljubazniji poštari pak pošiljke ostavljaju posvuda, u jednom sandučiću i za pola ulice, a vrlo rijetko će pozvoniti na vrata i pitati tko je gdje, ako su novi u kvartu. Lakše je ostaviti žutu nečitku cedulju (i kad su ukućani doma) pa izvolite sljedeći dan u poštanski ured, u red, po svoju pošiljku.

Upravo radi toga građani Samobora odlučili su pokrenuti inicijativu za vraćanje na radno mjesto drugog djelatnika u "malu poštu" u Južnom naselju i tako potaći odgovorne da olakšaju život brojnim korisnicima i umirovljenicima u ovom dijelu Samobora.

U samo desetak minuta rukom sročenu peticiju za vraćanje drugog službenika u poštu pod brojem 10433 potpisalo je dvadesetak građana Samobora, jer, unatoč njihovim brojnim usmenim i telefonskim pritužbama, Hrvatske pošte bez pismenog zahtjeva i dokaza o potrebi za još jednim djelatnikom na toj lokaciji jednostavno - ne priznaju.

Građani tvrde da će biti ustrajni u svom zahtjevu, a mi u Glasniku podupiremo tu inicijativu i nadamo se da će i ovaj naš tekst pripomoći njihovim nastojanjima.

M.K.

 
26.06.2006.

Kakva je to zemlja u kojoj 100.000 visokoobrazovanih mladih ljudi čeka prvu priliku da napusti ovu govnarsku sredinu?

Pa kaj smo zbilja si isti?

Bogme je vruče, posebno za ovo o čemu već dugo mislim napisat par redaka. Stalno sam odlagal, mislil sam si: buju došli pameti, pa ni to baš tak teško za shvatit, ali ne...

Nejde i nejde...

Dakle, ovak.

Grad Samobor, njegovo Poglavarstvo, več leta i leta ima običaj čestitati nastupajuće blagdane svojim građanima. Njima se to valjda lepo vidi, Grad to nekaj malo košta, a izdavači lokalnih novina si nekaj i zaradiju. No, u zajdne vreme te objave, bar u onom smislu u kojem je to nekakvi posel između Grada i novinskih izdavača, poprimaju pomalo perverzne oblike. Naime, u Gradu su si zabili u glavu da pol strane u novinama košta 1.200 kuna. Ni više ni majne. I to u svima, bez obzira na format, na to kaj su neke majne, a neke veče, kaj su neke u koloru, a druge crno - bele, kaj neke izlaze u 5 put večoj nakladi od nekih drugih, kaj se neke distribuiraju u dva najveća državna lanca, a druge morete najti u dva dučana na placu... Cena je ista za se.

Dost dobro poznam dečke kaj komandiraju z gradom i, verujte mi, ni med njimi baš Ajnštajna ni Tesle, pa čak ni Bandića, al nisu baš ni zajdni tutleki... Neki su i sveta vidli, a saki si je v životu več kupoval auta, motora, grunt, odelo, cipele... I saki zna, pa čak i Toni i Masten, da se stvari nisu iste, da saki auto ne košta jednak, da imaš odelo i za 5.000 kuna i ono za 450 kuna... A i saka ženska, pa i Marica Jelenić zna da jabuke moreš kupit i za 6 kuna kilu, a imaš ih i za 16. Zakaj bi se isto koštalo!?

Dakle, to da smo si mi jednaki, a ak nismo da nas takvima treba napraviti, da nas se ravna po jednemu, navek najmanjemu, navek najnesposobnijemu i navek najblesavijemu, to je naša domača, hrvatska i samoborska sudbina.

To oni pametniji zoveju "ekvidistanca", to je ono kad vlast ima jednaki odnos prema sim medijima, tak si to bar oni na vlasti zamišljaju... Na taj način jednako tretiraju uredništvo Glasnika sa 4 stalno zaposlena, koje svaki tjedan producira 24 strane novina i održava profesionalni web portal, ali i povremene tiskovine koje nemaju ni urednika ni uredništvo, koje imaju izmišljene impressume, suradnike i novinare i koje se samo uz najrastezljivije kriterije i puno mašte mogu nazvati novinama.

Več 15 let traje to podjebavanje u kojemu je svaki majmun koji se šlepa uz HDZ vredniji od nekoga ko pošteno dela svoj posel.

Razultati su vidljivi na svakom koraku, a najimpresivniji je onaj da 100.000 visokoobrazovanih mladih ljudi čeka prvu priliku da napusti ovu govnarsku zemlju.

 

Nije barjak baš sve što je na stijegu

Potpisuje se peticija za vraćanje drugog službenika Hrvatskih pošta u poslovnicu u Južnom naselju

Kakva je to zemlja u kojoj 100.000 visokoobrazovanih mladih ljudi čeka prvu priliku da napusti ovu govnarsku sredinu?

Arhiva 2006

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2005

2004

2003

2002