15.02.2006.

Deseteročlana obitelj živi, spava, uči i igra se u dvadesetak kvadrata vlažne prostorije pred urušavanjem

Napravimo Rešetarima kuću dostojnu čovjeka!

Deseteročlana obitelj živi, spava, uči i igra se u dvadesetak kvadrata vlažne prostorije pred urušavanjem

Na Vratniku, selu udaljenom deset minuta vožnje od centra Samobora, živi obitelj Rešetar: majka Božica, otac Milan i osmero djece. Pa, predstavimo ih redom, od najmlađe: Kornelija, Željko, Stjepan, Edo, Gordana, Jasminka, Jurica i Vesna. Za deveto dijete, koje je već tri mjeseca u trbuhu mame Božice, još nije određeno ime.

Petero djece ide u školu u Samobor i zahvaljujući trudu svoje mame svi su odlični učenici. A nije im lako, niti im je život dao male zadatke već na samom početku puta.

Obitelj Rešetar živi i spava u jednoj prostoriji koja je već toliko vlažna da prijeti urušavanje krova te u toj nevelikoj tamnoj, prohladnoj sobi klinci uče, igraju se, spavaju i maštaju. Osim te prostorije ruševna kuća posjeduje još samo minijaturni ulazni hodnik i malu kuhinju u koju zapravo, kad, su svi na okupu, gotovo da i ne stanu. WC je vani, pod zvjezdanim nebom.

Mama Božica nigdje ne radi, a otac Milan je od 25. listopada 1997. godine zbog problema s kičmom u invalidskoj mirovini koja mjesečno iznosi 1.900 kuna. Za svako dijete Rešetari dobivaju po 300 kuna pa, ako to sve zbrojimo, dolazimo do toga da se ova deseteročlana obitelj prehranjuje, školuje i oblači sa 4.300 kuna mjesečnih primanja.

Ne bi li barem malo pomogli obitelji u najnužnijim namirnicama i higijeni samoborski je Crveni križ kupio hranu u vrijednosti 600 kuna novcem nabavljenim u Akciji solidarnosti koja se svakog listopada provodi u Samoboru. Drugi dio donacije koja je tog dana razveselila dječicu na Vratniku sastojao se iz proizvoda za osobnu higijenu i ostalim potrepštinama koju su donirale članice udruge žena, a koje već duže vrijeme svojim akcijama uveseljavaju one kojima je to napotrebnije.

Poklone su osobno obitelji isporučile Barbara Kos, predsjednica samoborskog Crvenog križa i Dragica Žugaj, jedna od članica još uvijek neregistrirane udruge samoborskih žena - humanitarki koje volontiraju i pomažu.

Predavši poklone i ušavši u kućerak, odnosno dvije prostorije u kojoj ova obitelj živi, odmah je odlučeno da se mora nešto učiniti prije nego netko ne nastrada pod urušenim krovom. Kako se uz kuću nastavlja zid nekadašnjeg kamenog štaglja, pala je ideja da se na toj strani kuće dograde barem još dvije sobe, kao i da se postojeći životni prostor Rešetara sanira i na kraju zamijeni krovište. Tek tada to će biti prostor dostojan čovjeka.

Sve to košta, reći ćete, ali agilne aktivistkinje, odmah su, na licu mjesta, svoju inicijativu pretvorile u stvarnost zamolivši Glasnik da preko novina i web stranica apelira na Samoborce i sve ljude dobre volje, tvrtke, udruge i vjerske zajednice da pomognu svojim donacijama svih vrsta: novcem, hranom, materijalom i besplatnim radom, ne bi li obitelj Rešetar dobila pristojno mjesto za život. Novčane donacije upotrijebile bi se za kupovinu materijala, a dobrovoljnim radom ljudi, obrtnika i tvrtki ova kućica mogla bi postati dostojno mjesto za odrastanje osmero, pardon, devetero djece.

Svoje donacije možete slati na žiro račun samoborskog Crvenog križa s naznakom Za obitelj Rešetar (2403009-1120000042) ili poklone na adresu Gradsko društvo crvenog križa, Ulica Miroslava Krleže 5, Samobor. Ako pak želite direktno pomoći obitelji Rešetar i nekom od njihove osmero djece, nazovite na 01/3386 039 i pitajte ih što im najviše u tom trenutku treba.

Nenad Kobasić

 
15.02.2006.

Partizansko mjesto Podgrađe opet iskazuje svoj ustanički duh

Napast ćemo s boka!

Partizansko mjesto Podgrađe opet iskazuje svoj ustanički duh

Zahtjev za ponovnim osnivanjem Mjesnog odbora Podgrađe prije nekoliko je dana, 7. veljače, odbijen na Gradskom vijeću Samobora. Peticiju, priloženu u zahtjevu, potpisali su gotovo svi punoljetni žitelji Podgrađa, njih 106. Oni tvrde da su od 2002., kada su izgubili status mjesnog odbora i kada su naprasno pripojeni Svetom Martinu pod Okićem, potpuno obespravljeni i zaboravljeni i da su tek formalno administrativni dio Samobora te da im čak ni ime ne participira u naslovu mjesnog odbora. U Gradu, odnosno Poglavarstvu, odbijenicu su vrlo službeno objasnili nedovoljnim brojem građana koji je prema Statutu Grada Samobora potreban za osnivanje MO-a, iako je taj članak "oplemenjen" onim fleksibilnim "u pravilu". Naime, Podgrađe broji 176, a Statut zahtijeva "u pravilu 250 stanovnika". Da malo ublaže hladnoću odgovora, Podgrađanima je poručeno da se mogu za sva pitanja direktno obraćati Gradu. Ako se zna da je u bivšoj SR Hrvatskoj bilo 105 općina, a danas ih ima oko 500, ostaje nejasno zašto se mjesni odbori, kao osnovni oblici života i lokalne samouprave – dokidaju i centraliziraju. O tome i još mnogočemu popričali samo s trojicom predstavnika mještana Podgrađa – u Podgrađu. Budući da su inzistirali na anonimnosti, zovimo ih po njihovim ilegalnim, partizanskim nadimcima: Brzi, Brko i Crni.

- Kako komentirate negativnu odluku Gradskog vijeća Samobora na vaš zahtjev za ponovnom uspostavom MO Podgrađe?

- Kratko i jednostavno: nebriga za dostojanstvo svojih sugrađana i nepoštivanje volje građana. Žalosno je da lokalnoj vlasti glas naroda ne znači ništa.

- Zašto se ne želite predstaviti?

- Protestiramo što su pogažena dostojanstva 107 potpisanih stanovnika Podgrađa i iz tog protesta nas trojica si dozvoljavamo, u najboljoj maniri građanskog neposluha, ne potpisati se pod ovaj razgovor. Naša imena i potpisi su na našoj peticiji koja je kod njih. Ako gospoda iz Grada sumnjaju u istinitost naših riječi neka dođu k nama u Podgrađe ili neka nas na neki drugi način kontaktiraju. Možda preko Mjesnog odbora Sveti Martin pod Okićem.

- Zar vas nitko nije kontaktirao?

- Ma nije pokazana ni mrvica razumijevanja. Nije nitko ni pokušao s nama kontaktirati ili nas pitati o čemu se radi, predložiti nam nešto, možda samo dodatak naziva Podgrađe u naziv mjesnog odbora, što ne bi koštalo ni kune. Ništa. Zadnji viđeni političar u ovim krajevima bio je Toni Filipec prije šest godina. Na Poglavarstvu vjerojatno polovica ljudi ni ne zna gdje je Podgrađe. Čudi nas jedino Marica Jelenić, koja je rođena u blizini i zna problematiku.

- Što mislite, zašto je tome tako? Ima li netko koristi od toga?

- Nije to radi interesa ljudi, da bi oni imali od toga neke koristi, već jednostavno, čini se, da bi imali manje posla. Troškovi ne bi bili veći da smo mi poseban MO. Ovi novci predviđeni za Sveti Martin bili bi samo prepolovljeni i svaki bi MO dobio svoju polovicu. A onaj čovjek u financijama u Samoboru za iste bi novce radio i kad bi postojao MO Podgrađe.

Mi ne tvrdimo da Grad nas mrzi, vjerojatno ne, ali ne znamo zakaj se tak boriju da ljudima ne daju ono kaj im pripada, a čak nemaju ni koristi od toga. Jedino objašnjenje je lijenost ili kapric.

- Jeste li prosvjedovali kada su vam oduzimali status MO-a?

- Prije šest godina, 2002. godine, protiv takve odluke je bio i Sveti Martin i Podgrađe. Međutim, Poglavarstvo uopće nije osjetilo potrebnim poslušati glas naroda, iako je čak na javnom skupu u Galgovu Adamek obećao da neće ići protiv volje građana. No, prijedlog koji je osmislio tajnik Kušić Gradsko je vijeće ipak jednostrano i naprasno izglasalo i mi smo od tada u sastavu MO Sveti Martin pod Okićem. Bilo je sedam varijanti, čak je bila varijanta da čitavo ovo područje bude jedan MO. Ajde, bar to nije prošlo, ali, kako je krenulo, tko zna.

- Koji je u to vrijeme bio službeni stav kojim se pravdalo ujedinjenje?

- Oni su tvrdili da će na taj način smanjiti troškove administrativnog osoblja koje se brine o polovanju mjesnih odbora. To je besmislica, jer gdje se vodi dvadeset žiro računa, može se, uvjereni smo za iste novce, voditi i trideset.

- Kako vi danas participirate u Mjesnom odboru Sveti Martin pod Okićem?

- Imamo tri svoja člana u predsjedništvu MO-a koji su uvijek nadglasani sa četiri glasa, koliko ih imaju Svetomartinčani. Mi smo rekli i napisali da je majorizacija u pitanju, a vlast se kune da nije. Mi nemamo ništa protiv Svetog Martina, ali sve što se radi zadnjih godina, radi se u Svetom Martinu, a baš ništa u Podgrađu.

- Jeste li razgovarali sa Svetomartinčanima da bi bilo u redu da vaš dio novca ide vama, u Podgrađe?

- Oni ovak veliju - dečki, kak si god vi splanirate, mi smo za. Ali, u realizaciji tih obećanja na našem računu, kojeg nemamo, uvijek je nula. Dakle, nisu oni nikad rekli da nam ne budu dali. U zadnjih šest godina u samo Podgrađe je investirano nula kuna.

- Što vas spaja, a što razdvaja od Svetog Martina?

- U svetomartinskoj školi održavaju se sastanci MO-a na kojima sudjeluju i naša tri predstavnika. Međutim, kad su izbori, Podgrađe organizira svoje, a Sveti Martin svoje izborno mjesto. Kad se organizira zbor građana to isto mi sami organiziramo na svom terenu, s tim da sada zbor građana može sazvati samo Sveti Martin. Dakle, mi ne bi bili nikakav veći trošak Gradu, osim što bi direktnije mogli komunicirati s Gradom i dobiti polovicu sredstava koja pripadaju nama, a sad sve troši, ni kriv ni dužan, Sveti Martin pod Okićem. U materijalima koje smo dobili za ovu sjednicu Vijeća, piše da se za Podgrađe daje jednako sredstava kao i za Sveti Martin, ali to jednostavno u praksi nije tako. To je laž - mi ne dobivamo ništa.

- Kakvi su vaši odnosi sa žiteljima Svetog Martina?

- Sasvim dobri. Odnosi između Falašćaka i Galgova koji su isto tako naprasno spojeni, danas su takvi da uopće ne komuniciraju. Mi smo još pristojni, što se odnosa tiče. Nula kuna, ali smo si dobri. I oni su tražili Kušića da se nešto pokrene, ali odgovorio im je da ništa od toga! To je Pandorina kutija. Ako daju jednom, otvara se sto problema.

- Što vam je najneophodnije, a što ne dobivate od Grada?

- Neko mjesto gdje bi se sastajali, imali izbore i zborove građana. Prije više od 25 godina kupili smo parcelu za društveni dom. Trebali bi rješiti i struju i, naravno, cestu.

Ono što ne bi stajalo ni jednu kunu je da Komunalac i Županijske ceste prestanu voziti u Podgrađe smeće koje skupe po kanalima cijelog samoborskog područja. Mi nismo nikakvo registrirano smetlište. Druga je stvar da nam se naprave barem pristojne, ako već ne dobre, autobusne linije. Ove postojeće kao i da nisu. Dosta naših ljudi, posebice mladih, orijentirano je na Zagreb, jer imaju bolje prometne veze. Zato samo dvojica đaka iz Podgrađa idu u Samobor u srednju školu. I to se dobro nahodaju i nasmrzavaju. A i ono što bi se moglo učiniti ne čini se. Evo, naše dijete, dijete iz Podgrađa, koje ide u Zagreb u školu i plaća 300 kuna pokaznu kartu, nema s njom pravo otići jednom mjesečno u Samobor da bi zamijenio knjige u Samoborskoj knjižnici koja mu administrativno pripada.

- U svojem zahtjevu Poglavarstvu, kao jedan od razloga za zasebnim Mjesnim odborom Podgrađe naveli ste i "mentalni sklop ljudi Podgrađa koji je drugačiji o onog u Svetomartinčana". O kakvim se razlikama radi?

- Najfriškiji dokaz je halabuka koja se bila digla oko upisa u OŠ Mihaela Šiloboda u Svetom Martinu jednog poznatog samoborskog djeteta s problematičnim, nasilnim ponašanjem. To je škola čitavog ovog područja koja obuhvaća osam mjesnih odbora, a ne samo mjesta Sveti Martin, ali uz njih nitko drugi nije imao šanse reći što misli. Dakle, tu se vidi razlika, mi Podgrađani nikad ne bi ostavili jedno dijete bez šanse. Oni su unaprijed, bjanko, rekli: ne pristajemo da dijete dođe i – gotovo. Poslije su dobili kritiku od Konščice i Galgova, ali bilo je kasno. Nikome nije dana prilika da nešto protiv toga kaže. To dijete, ako je bilo u Puli i u Zagrebu po domovima, zar ga treba sada zakopati u gnoj?

- Je li tko iz Grada došao ili vas pozvao na razgovor u vezi vašeg zahtjeva?

- Ne, tek dan prije sjednice Vijeća pozvani smo na razgovor. Dakle, nakon što je već Poglavarstvo donijelo prijedlog odluke da se stvari ostave ovakve kakve jesu. To je zapravo i najspornije u cijeloj priči, ta procedura. Mi smo u kolovozu 2005. podnijeli zahtjev Poglavarstvu sa svim zakonom propisanim obrascima. Po Zakonu o lokalnoj samoupravi oni su imali tri mjeseca rok da nam obavezno odgovore. Dakle, trebali su nam odgovoriti početkom studenog, ali to se ne događa ni u mjesecima koji slijede. U siječnju ove godine mi temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama tražimo da nam kažu što se uopće događa s našim predmetom. Oni uopće ne bi ni do danas reagirali da mi nismo poslali požurnicu!

- Imate kakvu poruku za Grad Samobor?

- Dakle, malo ironije. Dragi ljudi, Samoborci, ako još uvjek ne shvaćate, treba se prilagođavati upravi i vlasti. Ako je njima teško, onda mi moramo imati razumijevanja i pokoriti se. Zašto bi se oni prilagođavali ljudima i interesima naroda? Jer, za boga miloga, oni volontiraju i uopće ne dobivaju plaću. Siročeki!

- Je li imalo smisla ići u sve ovo?

- Bez obzira na negativan odgovor, drago nam je što smo pokrenuli stvar da zatitramo neka razmišljanja, a i barem nam naša djeca neće moći reći da nismo probali.

- Sad, kad ste odbijeni, kakvi su vam planovi?

- Budemo se mi s njima pravo zakrvili. Tražit ćemo bočne putove, kad nam ne daju legalni i direktni put. Ako se ovako ne poštuje volja građana, ako ne postoji elementarni osjećaj za čovjeka i ljude, pitanje je treba li samo gledati i šutjeti ili nekome treba malo i zagorčati život. Tom tromom, lijenom aparatu. Treba ga probuditi.

Nenad Kobasić

Tragom Prve samoborske čete

Podgrađe je naselje na krajnjem jugu samoborskog teritorija, udaljeno 2,5 km od Svetog Martina pod Okićem. U četiri zaseoka (Šilobodi, Kovačići, Bašići i Domovići) živi 176 stanovnika.

Struju dobivaju iz Jaske, a vodovod su si sami kopali i napravili na principu slobodnog pada. Autobusi puno češće voze u Zagreb nego u Samobor.

Za vrijeme drugog svjetskog rata upravo je u Podgrađu bio centar antifašističkog pokreta samoborskoga kraja, pa je tako u Podgrađu osnovana i Prva samoborska partizanska četa.

n.k.

 

Deseteročlana obitelj živi, spava, uči i igra se u dvadesetak kvadrata vlažne prostorije pred urušavanjem

Partizansko mjesto Podgrađe opet iskazuje svoj ustanički duh

Arhiva 2006

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2005

2004

2003

2002