07.10.2005.

U OŠ Samobor radno obilježen Svjetski dan učitelja

I ruganje je zlostavljanje

U OŠ Samobor radno obilježen Svjetski dan učitelja

Na Svjetski dan učitelja, 5. listopada, u OŠ Samobor nije bilo djece. U klupama su sjedili učitelji, profesori, kuharice, domari, čistačice... Njih devedesetak pozorno je slušalo predavanje koje je držala Vesna Hude, mentor UNICEF-ovog Olweusovog programa protiv bullyinga i antisocijalnog ponašanja zadužena za osnovne škole Rude i Samobor. Jedan dio tog programa, Projekt za sigurno i poticajno okruženje u školama, provodi se i u OŠ Samobor.

Nakon održanog zajedničkog predavanja, djelatnici škole počeli su se raspoređivati po grupama za rad u radionicama, a Vesna Hude odgovorila je na nekoliko pitanja za Glasnik.

- Koliko je škola obuhvaćeno projektom?

- Prošle godine u program je uključeno 116 škola, a ove godine još stotinjak.

- Od kada se program provodi u OŠ Samobor?

- Škola Samobor imala je prvu informativnu radionicu u petom mjesecu. Tada su djeca i anketirana u vezi prihvaćanja programa. Ona su oduševljena i upijaju. Gladna su te vrste nastave.

- Što se radilo danas, na Dan učitelja?

- Današnji dan nazvali smo Pedagoški dan i sudjelovali su samo odrasli djelatnici škole. Pričali smo o prevenciji nasilja i intervenciji na nasilje. Bavimo se konkretnim primjerima sprječavanja nasilja. Govorili smo o tome što sve škola može poduzeti da bi spriječila nasilje. Intervencija se odnosi na to što se čini kad se nasilje ipak desi i kako tada učitelji trebaju reagirati. Danas smo ovdje okupili i nastavno i nenastavno osoblje. I kuharice i domari i čistačice i učitelji trebaju znati adekvatno reagirati na nasilje. Danas rješavamo konkretne slučajeve, pričamo puno o "nadoknadi štete" nakon što se nasilje dogodilo. Primjerice, kada dijete nekome nešto napravi, ako nekoga istuče ili uvrijedi, kako da popravi tu grešku i što treba poduzeti u odnosu na to drugo dijete. Pričali smo o tome što je čija dužnost u školi vezano za ovaj projekt.

- Je li program već zaživio u redovnoj nastavi, u praksi?

- Zasad je zaživio na satovima razredne nastave. To je počelo već od prvog tjedna škole. Na prvoj radionici govorilo se o vrijednostima, što im je važno i kako bi se htjeli osjećati u školi. Većina se izjasnila da bi htjeli imati prijatelje, učiti, biti u dobrim odnosima s drugom djecom i učiteljima, dakle htjeli bi biti veseli. Pričalo se i o pravilima vezanima za zlostavljanje u smislu da sami učenici neće dozvoliti nasilje u školi i da uvijek stanu na stranu zlostavljanoga. Učimo ih da je i ruganje, ako se stalno ponavlja, zlostavljanje. Sve su to učenici već radili i oni sami mogu vam reći svoja iskustva.

- Jesu li učitelji i djeca prihvatili program?

- Jesu. Mislim da ima puno ljudi koji su već i prije radili na svojim satovima neke radionice s djecom. Cilj je da se djecu nauči životnim vještinama, da ne uče samo gradivo. Uobičajeno je naglasak dati na obrazovni dio, da se djeci daju informacije. Naš program ide na to da se djecu ojača i da razvijaju socijalne vještine. To je djeci vrlo interesantno, jer je povezano sa životom. Učiteljima je to također vrlo interesantno.

- Do kada ćete raditi programe, imate li neki mandat?

- Cilj nam je da program ima svoj kontinuitet, da se koristi od sada pa nadalje. Da, naravno, UNICEF ima svoj mandat. Na ovim dvjema školama trajanje programa je godinu dana i mi ćemo u toj godini proći sve predviđene radionice i postaviti taj program na noge, jer ponavljam, cilj mu je da zaživi i da se dalje nadograđuje, a ne da se samo održe predavanja i gotovo.

- Kako dobivate povratnu informaciju?

- U svakoj školi imamo koordinatora. U OŠ Samobor to je Dragutin Adžić koji je socijalni pedagog. Dogovorili smo se da će program voditi on u suradnji s voditeljima aktiva.

Upitali smo Dragutina Adžića kako program funkcionira i kako su ga djelatnici škole prihvatili.

- Pa tako, ide. Malo teže, ali ide. Neki djelatnici su već naučeni na ovaj način rada pa to njima ide lakše. Neki, koji nisu naučeni na radionički stil rada, malo teže to prihvaćaju. Treba im da se malo priviknu. Mislim da će to ići kad vide da to nije tako strašno.

Nenad Kobasić

 
07.10.2005.

Potaknuti razgovorom s Jožom Prudusom, samoborski, svetonedeljski i svetomartinski župnik, te gvardijan franjevačkog samostana govore o nastavi vjeronauka

Vjeronauk nije bauk

Potaknuti razgovorom s Jožom Prudusom, samoborski, svetonedeljski i svetomartinski župnik, te gvardijan franjevačkog samostana govore o nastavi vjeronauka

Naš sugrađanin, samoborski pjesnik, učitelj i suradnik Glasnika Joža Prudeus slavi ovih dana pomalo neobičan, a u svakom slučaju rijedak jubilej - 56 godina ministriranja. No, ne samo to, Joža je godinama prijateljski i radno vezan uz franjevce, bili oni iz Samobora ili iz mjesta gdje je proteklih desetljeća službovao. Joža je bio i vjeroučitelj, jedan od onih koji su djecu upućivali u temelje vjere i vjerovanja.

Dakle, povoda za razgovor bilo je dovoljno, a, osim sentimentalnih reminiscencija na dane koji se vratiti neće, Joža ima i kritički odnos prema onom što mu je blisko - nastavi vjeronauka u osnovnim školama.

- Ovih dana ulazite u 57 godinu ministriranja. Kako je sve počelo i gdje sada služite misu?

- Točno, upravo 1. listopada navršilo se punih 56 godina otkako me je mama odvela na listopadsku večernjicu i tako s pet godina započeo svoj ministrantski staž. Imam dakle sve uvjete za mirovinu s ovog naslova, ali sam, eto, još aktivan i drage su mi svakojutarnje rane šetnje do Gajeve ulice u kapelicu.

- Sada pohodite kapelicu u Gajevoj, ali je poznato da ste godinama vezani i uz franjevce...

- Roditelji, mama posebice (Samoborka, djevojački Runtas), bila je oduvijek vezana uz franjevce. Kao djevojka uz samoborske patre, a zatim stjecajem tužnih okolnosti kada je obitelj skrasila u Brodu na Savi, uz fratre u tamošnjoj tzv. Velikoj crkvi.

Naime, i samoborska i brodska franjevačka crkva i samostan pripadaju istoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji svetih Ćirila i Metoda. Dakle, po povratku u Samobor ostao sam u istom franjevačkom krugu. Opširnije o svemu pisah u knjizi Adeumkviletifikat koju je Provincija tiskala ove godine.

- Jeste li u svom djetinjstvu išli na vjeronauk? Kako i kakva su to vremena bila?

- Jesam, i o tome piše u spomenutoj knjizi opširno. No, ovom zgodom ukratko. Bile su to godine poraća, neposredno nakon II. svjetskog rata. Pobjednici, narodna vlast, partizani, sekretari, komunisti i kako god hoćete, uzeli su stvar u svoje ruke. Sirovi marksisti načuli na nekom brzopoteznom skojevskom kursu da je "vjera opijum za narod", pa su na sve moguće i nemoguće načine pokušali vjernicima zabraniti "drogiranje". Ipak, treba reći da je u prvim godinama poraća vjeronauk bio u školama. Predavali su ga svećenici, obavezno odjeveni u "civilno". I oni i djeca i roditelji imali su izravne i neizravne neugodnosti i šikaniranja i štete poradi vjeronauka. Kad su više silom negoli milom pripitomili narod, izbaciše partijaši vjeronauk iz škole i tada on seli u sakristije, u crkvene prostore.

- S kakvim se osjećajima sjećate tih vjeronauka?

- S radošću i nekom posebnom dragošću. Možda stoga što smo bili obilježena djeca koju su drugarice i drugovi učitelji javno ismijavali pred drugom djecom kao zatucane popovskim bajkama, možda smo baš u inat išli jednom ili dva puta tjedno na vjeronauk, a poneko još na ministriranje ili pjevanje u dječjem zboru.

- Je li bilo kakvih udžbenika?

- Ni govora. Pa to je bilo vrijeme kada su se i domaće i školske zadaće pisaljkama pisale i spužvicama brisale na mini pločicama. Imali smo kakvu takvu bilježnicu – svaštaru i tu bismo crtali Adame i Eve, Noe, magarce i deve. Postojale su i velike slike s biblijskim motivima, nu uglavnom moji vjeroučitelji, pater Sofronije, pater Rupert i pater David, bijahu silom prilika više - manje prisiljeni biti vješti pričači, jer ne bijaše ikakvih didaktičkih pomagala. E, ali zato je prije i poslije nastave vjeronauka bilo "ono pravo".

- Što je to bilo "ono pravo"?

- Djevojčice bi u vjeronaučnoj dvorani zaigrale se mlinom, čovječe ne ljuti se ili nekakvom tombolom. Jasno, grah i kukuruz su uvijek bili pri ruci umjesto figurica, a mi bismo klinci raspalili nogomet sve u šesnaest. Prve lopte, tzv. krpenjače, načinio bi nam vjeroučitelj tako što bi u stare čarape natiskao što više piljevine. Nisu odskakivale, nisu se mogle probušiti. Za pet. Zatim, sjećam se nažalost rano preminulog oca Silvija Večerine koji nam je načinio prvi ping-pong stol od starih samostanskih vratiju i s grbavom daskom umjesto mrežice. Reketi od šperploče, a loptice prave pravcate koje bi mu fratarska subraća pošiljala iz Zagreba. Joj, kad bi on zadignuo habit, pa raspalio drajfovima, tražili bismo loptice po svim kutovima samostanskih hodnika! Nerijetko bismo se tako zanijeli igrajući u crkvenim hodnicima ili pred crkvom, da bi se dnevna utakmica u noćnu pretvorila pod mjesec reflektorom.

- Kako su na ta, očito kod djece omiljena, okupljanja u crkvi reagirale vlasti i svjetovni učitelji?

- Uh, to je najviše srdilo učitelje. Izluđivalo ih je to "popovsko maslo", ta spremnost da djecu okupe u velikom broju na tisuću i jedan način. Malo, malo, pa bismo s vjeroučiteljima išli na izlete, na kupanja, sanjkanja, u najbližu vjeronaučnu zajednicu gdje bismo prvo upriličili vjeronaučno natjecanje, a potom "operi" graničara, nogomet, stolni tenis... Dakle, ovi u školi bi se od muke pjenili što smo bili toliko vjerni vjeroučiteljima, što smo voljeli sate i sate provoditi u sjeni crkve. Pa bi se u ta gurava vremena uvijek našlo koji bombon, jabuka, kolač...

Da se razumijemo, da ne bi netko krivo shvatio kako smo uz vjeroučitelje samo igrali i hopsali. Ne, to je bio samo poticaj prije, a nagrada nakon održanog vjeronaučnog sata. Ti satovi bijahu pak tako dobro izvedeni da smo jednostavno gutali biblijske priče i shvaćali vjerske istine. Naime, čini mi se da su spomenuti i nespomenuti djecoučitelji glede vjeronauka imali u sebi dobru i preciznu mjeru što je i koliko dostatno dječjim glavicama da bi vjerske teme prihvatili, shvatili i – živjeli. Tako prihvaćena, i vođena na takav vedar, radostan način, djeca su zauzvrat i besteretno shvaćala i prihvaćala i ozbiljne obveze stjecanja temeljnog znanja, redovitosti pohađanja mise. Čak smo išli svakog drugog dana, a ne samo nedjeljom i blagdanom. Uostalom, ne samo glede vjeronauka, nego i inače u školstvu, shvatio sam jednu maksimu koju mi nitko ne može osporiti: ako dijete zavoli učitelja – zavoljet će i predmet. I obratno.

- Kakve ste škole završili?

- Diplomirao sam hrvatskosrpski i historiju. Što sam mogao kad sam jedino tako i tada to morao tako prihvatiti. Tijekom tri desetljeća uglavnom sam predavao hrvatski, ali mi se u pojedinim školama (u 12 sam radio) zalomio i pokoji drugi predmet koji sam kao nestručnjak nastojao isto stručno voditi slijedeći spomenuto pravilo.

- Konačno, i vjeronauk...

- I vjeronauk. Stjecajem okolnosti, dok još nije bilo dostatno školovanih učitelja osposobljenih za nastavu vjeronauka (zgodno, postoji vjeroučitelj, a nikad nisam čuo za npr. kemoučitelja, glazboučitelja...), predavao sam vjeronauk u Bregani, Grdanjcima i Noršić Selu.

- Je li vam trebala dodatna izobrazba?

- Ne, nisam pohađao nikakvi dodatni tečaj, seminare i sl. Jednostavno, što mi je osobita čast, bez ikakvih problema dekret o sposobnosti i podobnosti da predajem vjeronauk osobno mi je potpisao uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić. Mislim da je, uz vjerske spoznaje koje potječu iz vremena moga vjeronaukovanja i osobne naobrazbe vjerskim sadržajima, bilo presudno i moje ukupno učiteljsko iskustvo i stav. Ja jednostavno učenike cijenim i volim i nastojim da i oni mene zavole. Kad to uspijem, gotovo: đaci zavole i sadržaje koje im prenosim. Kada bi meni učenici markirali s nastave, kada bi se mrštili na pomisao da ću sada ja u razred – budite sigurni da bih prestao biti učiteljem u prvim godinama službovanja.

- Kako ste to vi predavali vjeronauk? Je li to predmet kao i svaki drugi?

- Vjeronauk? Ima li išta ljepše negoli predavati upravo taj predmet? Onima kojima sam ja predavao sad su već zreli ljudi. Pitajte ih, tu su. Je li ikada itko od njih stotinu zbrisao s vjeronauka kad sam ja dolazio u razred? Činjenica je upravo suprotna – djeca su živjela za dan i sat kada će imati vjeronauk! Učili smo i naučili. Bez sile, bez poteškoća i ikakve strogoće. Naše su vjeronaučne bilježnice bile prelijepe dječje slikovnice, djeca su s radošću crtala, bojala, pisala, pjevala, pravila krunice od oraha, šipka, kukuruza... Do Pepelnice s bojama, kroz korizmu samo olovkom. Znalo se vrijeme radosti, poštivalo vrijeme ozbiljnosti. Učeničke bilježnice bijahu jedne godine na Maloj izložbi za Veliki tjedan u Gradskoj knjižnici, a potom, mislim u Portugalu, na jednom crkvenom okupljanju.

- Znači igrali ste se...

- Ne, nismo se igrali. Vjeronauk je preozbiljan predmet da bi se olako shvaćao. Ali, bitno je shvatiti što je bitno, a što nebitno u ovom predmetu. Jasno, i način prenošenja, provjeravanja i vrednovanja. Ističem ponovno: učitelj (znači i vjeroučitelj) jest osobni, osobit poziv i izbor, to ne može biti zanimanje zbog staža i plaće. Nema li poziva, nema li ljubavi, u tom radu sve je promašeno. Nikada niti jedan fakultet nije stvorio vrsnog učitelja niti vjeroučitelja, ako ovaj klicu toga zvanja nije imao u sebi. Školu upropaštavaju besplodni aktivi, simpoziji, seminari, nepotrebna administracija, papirologija... Školu upropaštava hrpa nebitnoga što se silom želi utresti u malu dječju glavicu.

Baš me briga koliko je godina imao Noa, koliko je bilo proroka od Jeremije do Baruha i koji je bio prvi, a koji posljednji!

- Jeste li bili uspješan vjeroučitelj?

- Tu nema dvojbe: ako sam kao vjeroučitelj uspio da su moji učenici bili dobri, pristojni, ako su bez mrmljanja, čak s oduševljenjem išli na misu nedjeljom i blagdanom, a jasno da sam bio uvijek s njima, onda sam učinio dovoljno. Neka mi oproste kolege vjeroučitelji, ne sjećam se, ali negdje je zapisano: "Bog voli radosna molitelja!"

- Jeste li molili s djecom prije nastave?

- Ma jesam. Ali ništa po zadanoj matrici. Jednom smo se samo prekrižili, jednom izmolili Slava Ocu, jednom zapjevali. Jednom pomolili usred sata, jednom na kraju. Pa i Isus, najveći Učitelj, osuđivao je one koji verglaju i papagaje.

- Je li bilo i ocjenjivanja?

- Po meni, ako se nastavom vjeronauka uspjelo činiti dijete dobrim, pristojnim, iskrenim, druželjubivim i k tome obnašateljem temeljnih vjerničkih, crkvenih obveza – misa, sakramenti i drugo, onda dijete ne može imati manju ocjenu od devet! Jedino ako učitelj hrvatskoga misli da je naučio učenika tako što mu ovaj zna točno kako se tvori pluskvamperfekt, a kako futur egzatni, pa ga nagradi peticom za te bedastoće. Ili pak ako vjeroučitelj dadne trojku učeniku koji pogriješi pa na pitanje koliko je bilo Svetih triju kraljeva odgovori četiri!

Niti će svaki učenik po hrvatskom postati filolog, niti vjeroučenik teolog. Načinimo dobra i čestita mladića i djevojku.

- Kosi li se takav pristup sa službenim programima?

- Znam da postoje planovi, programi... Znam, postoje inspekcijska zakerala, prosvjetni savjetnici koji zanovijetaju, a najmanje savjetuju. Čast iznimkama. Ali, ja opet sve stavljam prije svega na savjest učitelju i onome s predznakom: vjero! Eto, recimo, ako ćemo o teološkim slojevitostima, meni je osobno najveća stvar incarnatus, utjelovljenje ili, kako vrsno kažu grkokatolici, "i vačloveći se...", nego li sama Kristova muka. U oba vjerovanja (apostolsko i nicejsko) za prvo čak stoji više od dvadeset riječi(!) slično na hrvatskom, grčkom, latinskom, dok za drugo tek dvije: "Crucifixus etiam".

- Školski programi sve su opširniji i sve više opterećuju učenike. Uz to, mnogi od njih pohađaju i brojne vannastavne aktivnosti, škole stranih jezika, glazbene škole? Gdje je u svemu tome vjeronauk? Postaje li on dodatni teret na slabašnim đačkim leđima?

- Nažalost, znam za pritužbe roditelja na prezahtjevnost pojedinih vjeroučitelja glede njihovog predmeta. No, tu se radi, po meni, o pojedincima, osobama koje se "kao pijan plota" drže napisanog i propisanog. Ma što će mi nevaljalo dijete koje sipa iz rukava sve kršćanske kreposti, sva imena dvanaest apostola, Jakovljevih dvanaest sinova. Dočuh da dijete kod pojedinih vjeroučitelja uči podjednako dugo i naporno i fiziku i vjeronauk.

- Dakle, jeste li za vjeronauk u školama ili njegov povratak u župne dvorove, kao što je bilo u danima kad ste počeli s ministriranjem?

- Za to sam da vjeronauk ostane u sustavu hrvatskoga školstva, da su kolegice i kolege vjeroučitelji ravnopravni ostalima u zbornici, ali znam da će biti povike na ovo što ću reći: ja bih vjeronauk izostavio s rasporeda sati. Da, čak bih razmislio da ponovno koristimo prazne crkvene prostore, jer opet razmišljam o djeci: nehumano je da đačić ima nastavu od 13 do 19, nelogično da je vjeronauk prvi, a matematika sedmi sat. Tu bi trebalo nešto domisliti da ne gubi đak i kao učenik i kao vjeroučenik. Ovo sam rekao iskreno i iz srca i briga me za reakcije "povrijeđenih".

- A djeca drugih vjera? Kuda s njima za vrijeme vjeronauka?

- Ne znam. Nije moje da o drugima zborim, ali i danas se s radošću spominjem zamolbe jedne majke muslimanke čije je dijete željelo nazočiti nastavi vjeronauka. I malena zajedno s malim kršćanima učila se dobru, a dok su drugi učili nešto iz katoličkog katekizma Merima je pisala pjesme i crtala cvijeće.

Robert Škiljan

Vjeronauk je informacija o vjeri

Za mišljenja o tome kakva su iskustva nakon deset godina od uvođenja vjeronauka u osnovne škole pitali smo četiri župnika sa samoborskog i svetonedeljskog područja. Pitali smo ih jesu li zadovoljni što je donesena takva odluka, jesu li zadovoljni načinima na koji se vjeronauk provodi u školama te ima li primjedbi roditelja, djece ili nastavnika.

Zanimalo nas je i postoje li neki vidljivi učinci vjeronauka, je li vidljiv pomak u društvu, jesu li ljudi postali duhovniji i ima li više vjernika. Župnici su se osvrnuli i na pitanja ocjenjivanja vjeronauka te pitanje davanja informacije o vjeri drugim konfesijama.

Svi su župnici, naravno, zadovoljni što je vjeronauk u školama te ističu da je vjeronauk školski program koji je prihvaćen i kojeg treba provoditi i izvršavati. Međutim, nisu svi zadovoljni učincima koje je vjeronauk donio ili trebao donijeti.

Svi ističu da vjeronauk mora biti slobodan izbor koji na početku godine potpisuju roditelji, dok se duhovni napredak može mjeriti samo u župi, na župskom vjeronauku. Vjeronauk u školi je zapravo informacija o vjeri i spada u opću kulturu, a župski vjeronauk je uvođenje u vjeru i život župske zajednice.

Vlado Bogdan, župnik u Samoboru

Vjeronauk se ne može "obaviti"

Župnik Bogdan smatra uvođenje vjeronauka u škole povijesnim događajem, jer je djeci omogućeno da dobiju informacije o temeljnim istinama kršćanske vjere, odnosno o temeljnim zasadama kršćanske zapadnoeuropske civilizcije. Pohvalio je trud i požrtvovnost ravnatelja škola i nastavničkih zborova koji su vjeroučitelje, po njegovom mišljenju, dobro primili i integrirali u svoje redove.

- Teško je statistički konstatirati ima li više vjernika i je li ovo premali vremenski period da bi se vidjeli neki spektakularni pomaci. Mislim da je ipak moguće zapaziti stanovite pomake. Ima više odgovornosti i jači su osjećaji solidarnosti prema drugima. Sigurno je da se nečime mora stimulirati djecu koja se više zalažu, koja su aktivnija i kreativnija. Tako se i onoga koji ima iznimno dobre talente i mogućnosti i upisan je na vjeronauk, a želi to samo "obaviti", jer je po ukazu naših biskupa vjeronauk u školi preduvjet pristupanju sakramentima kršćanske inicijacije, i ako on baš ništa ne želi ili možda čak čini stanovitu opstrukciju na dječji način, onda ga se mora ocjenom destimulirati. Znači, dobro je da postoje neke nagrade u vidu ocjena i na vjeronauku.

Drago Bubnjar, župnik u Svetoj Nedelji

Nema prozivki na misi

Župnik Drago Bubnjar zadovoljan je vjeronaukom, jer je veći broj djece obuhvaćen vjerskom poukom nego što bi to bilo da vjeronauk nije izborni predmet u školi. Također smatra da su roditelji koji su htjeli da im djeca kršćanski napreduju davali i prije svoju djecu na župski vjeronauk. On nema ništa protiv ocjenjivanja i tvrdi da nitko i ne može dobiti manju ocjenu od tri, ali smatra da bi se moglo ocjene davati i opisno.

- Bilo je primjedbi na nedjeljne dolaske na misu koje mi i dalje preporučujemo, jer to je kršćanska dužnost. Jasno da se neće gledati kao strašno veliki minus ako dijete opravdano izostane s mise. Ne prozivamo ih u nedjelju na misi. No, to je roditeljima odjednom bilo nešto novo i osjećali su se malo prozvani, a zapravo su se oni morali malo probuditi. Inače, može se reći da se sve malo pokrenulo. Malo veći broj ljudi dolazi na misu i pristupa sakramentima nego prije. U našim školama sto postotno se upisuju na vjeronauk. Tek pokoje dijete je neke druge vjeroispovjesti, pa čak i neka takva djeca ostaju na vjeronauku sa svojim vršnjacima, ako to žele. Ako ne žele - taj sat su slobodni. Ne prave se nikakvi problemi.

Pavao Kunštek, župnik u Svetom Martinu pod Okićem

Nije postignut duhovni napredak

Župnik Pavao Kunštek iz Svetog Martina pod Okićem drži pozitivnim što je više djece zahvaćeno vjeronaukom, a negativim što vjernici i dalje shvaćaju kako bi vjeronauk trebao biti neki predmet s kojim se podiže prosjek ocjena. Ono što se preko vjeronauka uči ne bi smjelo ostajati samo na praznim riječima, a roditelji bi trebali biti glavna karika i najodgovorniji za duhovni rast svoje djece. Primjedbe roditelja objašnjava njihovom željom da idu linijom manjeg otpora pa su česta pitanja zašto takva strogoća, kako dijete može imati dva iz vjeronauka, itd. U opisnim ocjenama ne vidi ništa dobro, jer to je, kaže, samo mučenje učitelja koji mora izmišljati opise. Roditeljska je svijest ta koju neprestano treba bodriti i tako poticati kršćanski rast. To ne znači samo u određenom dobu života dijeliti sakramente, a ostalo vrijeme živjeti poganskim životom.

- Može se mirno reći da se uvođenjem vjeronauka u škole nije puno postiglo. To je samo nekakva malo šira informacija. Da bi se kršćanski živjelo potrebno je puno više. Oni koji su prije išli u crkvu ti idu i sada. A i to slabi pod utjecajem televizije. Sve je relativizirano, pa i vjera.

Čedomil Vešligaj, gvardijan Franjevačkog samostana

Iz vjeronauka se može i pasti

Gvardijan Čedomil Vešligaj smatra da vjeronauku treba dati dolično mjesto. On treba biti izborni predmet i ne smije biti pod prisilom, ali ga se onda, kada se jednom izabere, mora shvatiti ozbiljno. Ima saznanja da su neki đaci neozbiljno shvatili vjeronauk i postali lovci na dobre ocjene, bez da moraju išta učiti, i time degradirali vjeronauk. Zadovoljan je načinom na koji se nastava vjeronauka provodi u školama, a o problemima i primjedbama kaže da oni ovise o uvjerenjima roditelja.

Na pitanje koliki su učinci vjeronauka, postoji li vidljiv duhovni napredak u društvu i ima li veći broj vjernika župnik je jasan - po ovome ne.

- Čak je bilo nekih pokušaja da se stornira vjeronauk. Bilo je i "zavođenja", jer su neki učitelji, ostavši bez posla, nagovarali djecu da upišu etiku umjesto vjeronauka, koja je zapravo nastavak socijalizma. Po njemu, etiku predaju oni koji su dosad predavali samoupravni socijalizam. Župnik Vešligaj smatra da se vjeronauk treba ocjenjivati kao i svaki drugi predmet te da dijete može i pasti razred zbog loše ocjene iz vjeronauka.

 
07.10.2005.

Sjednica Gradskog poglavarstva Grada Samobora

Grad Samobor udijelio oprost rimokatoličkoj crkvi!

Sjednica Gradskog poglavarstva Grada Samobora

Poglavarstvo je na svojoj sjednici održanoj 3. listopada usvojilo Izmjene i dopune proračuna za 2005. godinu. Iznos proračuna nakon rebalansa iznosi 122.075.000 kuna, čime je smanjen za 5.653.180 kuna.

Neki prihodi Grada ugodno su iznenadili, pa je tako samo u rujnu od poreza na promet nekretnina gradska blagajna nabrekla za milijun kuna. No, bilo je i razočaranja. Zbog odgode planirane prodaje zgrade državne uprave u Zagorskoj, gradski proračun će ove godine biti manji za 2.400.000 kuna. Još dvjesto tisuća kuna namijenjeno je za održavanje zgrada, a iznos namijenjen za naknade članovima i radnim tijelima Poglavarstva smanjen je za 78 tisuća kuna. Kako se ove godine neće ići u otkup zgrade Policijske uprave Samobor brisana je i ta 3 milijuna kuna teška proračunska stavka.

Poduzetnički centar i dalje više sredstava usisava nego daje. Tako je u novom proračunu njemu dodano, na prije predviđenih 200 tisuća, još 500 tisuća kuna za plinifikaciju, a pod proračunskom stavkom Pomoć (potpora) Poduzetničkom centru umjesto ranije predviđenih 700 tisuća kuna sada se koči cifrica od 1.172.000 kuna. Potpora malom gospodarstvu i programu inovacija zato je srezana za 430 tisuća kuna i sada iznosi samo 70.000 kuna.

Za bakrenu kapu svete Anastazije dat ćemo, umjesto planiranih 100 tisuća, 220 tisuća kuna, a za napokon pokrenutu obnovu Staroga grada izdvojit će se 200 tisuća kuna. Zbrojeno je i da za udžbenike neće biti dosta novca pa je dodano još 225 tisuća kuna, koliko je povećan i iznos namijenjen za naknade građanima. Znatno su povećana sredstva namijenjena za rad zimske službe i održavanje cesta, čak 1.784.000 kuna, a za održavanje javnih i zelenih površina dodana je još jedna "milja" kuna. Nova stavka od 300 tisuća kuna su naknade oštećenima u elementarnoj nepogodi.

Vrlo se je kratka, ali zanimljiva rasprava vodila oko toga treba li Zagrebačku nadbiskupiju osloboditi od plaćanja komunalnog doprinosa za izgradnju župnog dvora u Domaslovcu. Raspravu je inicirao Mladen Guliš, pitajući se zašto se Grad tako lako odriče tih 45.000 kuna, a ne mora. Naglasio je da je Crkva daleko od toga da bude socijalni slučaj i da bi ta sredstva mogla biti nekome od pomoći. Dužnost članova Poglavarstva i jest ta da pokažu građansku hrabrost kod takvih slučajeva. Dojam koji se mogao steći bio je da većini članova Poglavarstva i nije bilo do produbljavanja te teme. Zamjenica gradonačelnika Marica Jelenić bila je mišljenja da je to "tako uobičajeno" kod vjerskih objekata i da ne bi trebali sada praviti izuzetak. Guliš je ostao uporan u svom "neshvaćanju" uloge Crkve u našem društvu, podsjećajući nazočne da su sigurno u dotičnoj crkvi skupljani i milodari koji su mogli biti upotrijebljeni za uredno plaćanje. Raditi nešto što svome puku ne preporučuješ nije baš neka kršćanska vrednota. Guliša su prisutni malo preispitivali o njegovim mogućim ateističkim uvjerenjima i eventualnim protucrkvenim stavovima, no on je sve to odbacio, rekavši da nije nikakav nevjernik, već samo zna zbrajati i misliti svojom glavom. Kod glasovanja Mladen Guliš i Dinko Kamenić bili su protiv, a šest je ruku članova Poglavarstva bilo za to da se zamolbi Zagrebačke nadbiskupije i ovaj put izađe u susret i oslobodi od plaćanja komunalnog doprinosa u iznosu od 45.440,65 kuna.

Na samom kraju sjednice prihvaćen je prijedlog Samoborfesta d.o.o. da Glasnik Samobora i Svete Nedelje bude medijski pokrovitelj proslave Dana Grada Samobora.

Nenad Kobasić

FOTO: Mladen Guliš

 

U OŠ Samobor radno obilježen Svjetski dan učitelja

Potaknuti razgovorom s Jožom Prudusom, samoborski, svetonedeljski i svetomartinski župnik, te gvardijan franjevačkog samostana govore o nastavi vjeronauka

Sjednica Gradskog poglavarstva Grada Samobora

Arhiva 2005

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2004

2003

2002