Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Bogumilac se oprašta sa svojim anđelom

Naš je Martin otišao anđelima

Preduboka tuga obavila je Samobor. Naš je Martin otišao anđelima. Nemoguće je pronaći odgovarajuće riječi kojima bismo izrazili naše osjećaje. Martinovi su učitelji u ime svih nas uputili posljednji pozdrav anđelu Bogumilca.

Zbogom, dragi moj Martine…

Kada je Martin došao u prvi razred, sjeo je u prvu klupu. Gledao je onim svojim velikim očima i čekao da počne. Škola, nastava, čitanje, pisanje, a posebno računanje. Za tjedan dana morala sam zvati mamu: „Gospođo Martina, imamo problem. On je prepametan!“ Predložila sam da nabavimo zbirku s dodatnim zadacima iz matematike, logike, mozgalice… za one najnaprednije. Da se dječak zabavi, dok druge naučim sjediti mirno. Tako je i bilo. Bio je uvijek gladan i žedan znanja, natjecanja, pobjede. Bio je pun vjere u život i samog sebe. Tako sam voljela tu njegovu snagu. Bio je uzor i lider. Bio je mudar.

Jednom me tražio savjet što da kupi mami za rođendan. Nakon tjelesnog znao je naopako odjenuti hlače pa sam mu šapnula da se brzo presvuče. Jednom je kukao da mu se klima zub. Čak je i matematika pala u drugi plan. Kad više nisam znala što bih, rekla sam: „Hoćeš da ti ja izvadim zub?“ Mislila sam da će reći neću, ali bio je hrabar. Iako sam našla konac ja se, naravno, nisam usudila izvaditi zub djetetu. To je bila šala. Tisuću uspomena veže me za tog dječaka.

Zadnje što pamtim je njegov prolazak kroz školsko dvorište. Ja vani s prvašićima, a gimnazijalac žuri na bus. Iz daljine je mahao i pozdravljao. Pitao me kakvi su prvašići. Kao kod osvajanja njegovih brojnih nagrada u višim razredima na natjecanjima iz matematike, astronomije, šaha… i tada, kada je samo mahao i pozdravio, bila sam toliko ponosna i sretna jer je to dobro odgojeno dijete, jer mi se javio, jer sigurnim koracima grabi prema školi koju je htio upisati.

Mi učitelji naučili smo se opraštati od učenika i nerijetko plačemo kada odu od nas, ali na kraju to ipak budu suze radosnice jer znamo da oni idu dalje i da je to prirodno. Nema ničeg prirodnog u ovom tragičnom događaju.

Bila mi je čast i zadovoljstvo biti Martinova prva učiteljica i nikada ga neću zaboraviti.

Marija Mapilele

Teško je i bolno započeti pisati ovaj tekst. Tekst u kojem se prisjećamo našeg učenika i prijatelja, onoga koji je ponos našeg „A“ razreda, onoga koji nas je prebrzo napustio.

Martina sam upoznala 2018. godine kada sam mu postala razrednica; odmah se istaknuo među svojim vršnjacima te je postao predsjednikom svog razreda, već tada postao je njihov pravi predstavnik. Uvijek kada bi se pojavio neki problem i kada su drugi bili stidljivi reći što ih muči, on je podigao ruku i raski rekao sve ono što ih zajedno muči. Ponekad bi pokazao i ljutnju i tugu, ali i svoje nestašluke, no uvijek bismo na kraju sve pozitivno riješili. Bio je željan smijeha, zabave, ali i pravde za svoj razred, uz njih je bio i kada je sve bilo dobro, ali i kada bi napravili male nepodopštine.

Od samih početaka pokazao je veliko zanimanje za matematiku, već u prvim satima 5. razreda došao je pitati o ispravnosti svojih rješenja zadataka s natjecanja, uvijek je bio željan novog znanja, uvijek kao da je žurio upiti sva nova znanja. Uvijek je težio savršenosti u svim obrazovnim i sportskim poljima. Bio je naš poseban dječak, vedar, nezaustavljiv i tako ozbiljan i mudar kada je to bilo potrebno.

Dragi naš Martine, hvala ti što si bio dio naše zajednice i naših života; u tako malo vremena postigao si tako mnogo i sve nas učinio ponosnima, ti si za nas bio naš učenik generacije, onaj koji tako lako može nadmašiti učitelje, onaj koji je uzor svojim prijateljima i koji zauvijek ostaje u našim srcima i sjećanjima.

Zbogom, Martine naš, nađi svoj mir.

tvoja razrednica i tvoji akači

Naš Martin,

sjećamo se, kao da je bilo jučer, zaigranog, vrckavog, kovrčavog dječačića iskričavih, veselih očiju koji se u petom razredu upisao na astronomiju. Već tada je pokazivao svoju svestranost, istraživački duh, a fascinirala je njegova želja za upijanjem novih znanja, lakoća, strast, odgovornost i perfekcionizam kojim je pristupao bilo kojem zadatku. Upravo te odlike vinule su ga u astronomiji u sam vrh sve četiri godine osnovnoškolskog obrazovanja. S ponosom je predstavljao svoju školu i svoj grad. Unatoč brojnim obavezama, koje je već tada imao, uvijek je bilo vremena i za igru i zabavu. Imao je svoje uzore, a uzor je postao i mnogim učenicima koji su pošli njegovim stopama. Bio je pokretač, mlađima uvijek spreman dati savjet, podijeliti svoju strast i znanje.

Još uvijek smo u šoku i nevjerici……….surova stvarnost prekinula je njegov put i ostaje samo pitanje ZAŠTO?

Dragi naš Martine, svaki puta kada nam se pogled vine u nebeske visine, kad zvijezde zatrepere, među milijunima zvijezda pronaći ćemo tvoju, Martinovu, znat ćemo da nas gledaš s osmjehom na licu kojeg pamtimo. Tvoj vedar istraživački duh, energija, mnoštvo pitanja, znatiželja, humor pratit će nas zauvijek. Uvijek ćeš biti s nama, u našim srcima, a srest ćemo se opet jednog dana negdje među zvijezdama...

tvoji astronomi

Nije Martin bio samo matematičar i astronom. Bio je i ponajbolji sportaš naše škole. Osvojio je zlato u krosu i broncu u futsalu.

Vrhunski astronom, matematičar, sportaš, prijatelj, predsjednik, vođa.

Mirno spavaj, anđele...

tvoj Bogumilac

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)