Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Samobor nije obilježio značajan datum - 14. listopada 1809., dan kada je Napoleon proglasio Ilirske provincije

Nedopustivo ignoriranje značajne obljetnice

Potpuno neprimjetno, mimo Samobora su u listopadu prošle dvije zanimljive i međusobno blisko vezane obljetnice. Jesmo li ih se morali sjetiti i radi li se o propuštenoj prilici da Samobor još jednom iskaže svoju, po mnogo čemu specifičnu jedinstvenost, ostavljamo nekome drugome da sudi.

Naime, rijetki su gradovi koji su ostali u sjajnim odnosima sa svojim okupatorima i koji na vrijeme tuđinske vladavine ne gledaju s prezirom, nego su je prihvatili kao dio vlastitog identiteta, kao što je to u slučaju francuske "meke okupacije" pod kojom su Samoborci živjeli od 1809. do 1813. godine. Dobro, reći će neki, činjenica da je okupacija trajala (relativno) kratko, da je provedena bez (mnogo) zle krvi i da su Francuzi imali poprilično drugačiji okupacijski pristup od, recimo, Turaka, Prusa ili Rusa, svakako je doprinijela tome da je u lokalnom kolektivnom sjećanju to razdoblje upamćeno ne kao zla ratna kob nego kao razdoblje obavijeno određenom romantičnom aurom.

No, da ne bi ispalo da pišemo hvalospjeve okupaciji, držimo se činjenica. A one kažu da je 14. listopada obilježeno ravno 200 godina od uspostave Ilirskih provincija. Napoleonovog poduhvata svečano su se sjetili Francuzi velikom proslavom u Parizu, ispred Slavoluka pobjede, kako i dolikuje, a zanimljivo da je i hrvatsko izaslanstvo skoknulo do Francuske odati počast tom povijesnom trenutku. Za one koji su možda zaboravili, nakon mira u Schönbrunnu 1809. godine, Hrvatska, Vojna krajina jugozapadno od Save, Istra i Dalmacija postale su dijelom Ilirskih pokrajina Napoleonova carstva, a Samobor je u tom razdoblju bio i sjedište jednog od Ilirskih kantona.

Povijesne knjige će reći da je francuska okupacija značila uvođenje teških ratnih poreza, opći zemljišni porez, ukidanje municipalizma i uvođenje novog načina imenovanja gradonačelnika te silna novačenja, kako bi Napoleonove vojske imale dovoljno kapaciteta za daljnje bitke. S druge strane, Ilirske pokrajine su značile i jednakost sviju pred zakonom, obvezatni građanski brak i dodir s jednim osebujnim kulturnim miljeom.

Samobor je, pak, u vrijeme kratkotrajne francuske uprave doživio postavljanje temelja svojeg budućeg ekonomskog razvoja. Francuzi su iza sebe, u ono malo godina što su nam bili gospodari, ostavili ceste Samobor – Sveta Nedelja i Bregana – Samobor - Sveta Nedelja – Kerestinec – Stupnik – Karlovac. Iza njih je ostala i pošta, ideja o iskorištavanju sumpornog vrela u Svetoj Heleni i začeci turizma. Naime, 1810. godine Francuzi su uveli stalnu poštansku diližansu koja je vozila iz Ljubljane preko Samobora do Karlovca i Zagreba, a u Samoboru su putnici odsjedali u Hotelu k gradu Trstu. Da su nam ostavili i muštardu ne treba uopće spominjati. Kao i to da se još i danas u Samoboru mogu naći neka francuska prezimena koja su "nastala" baš u to vrijeme.

A upravo je priča o zbližavanju domaćih i stranih, lokalnog življa i okupacijskih snaga, u središtu druge obljetnice koje bi se trebali spomenuti. Jer, točno je 5 godina otkako je na "temeljima" francuske okupacije nastao prvi hrvatski pučki tamburaški mjuzikl Janica i Jean.

Preciznije, točno je 5 godina otkako je mjuzikl prvi puta izveden na otvorenoj sceni, na Trgu kralja Tomislava, u okruženju u kojem se priča iz 19. stoljeća, o kojoj govori autorski trojac Škiljan-Leopold-Štefančić, upravo tada i događala.

Tog 18. listopada 2004. godine, na sam Dan Grada (u tom se razdoblju Dan Grada slavio treće nedjelje u listopadu, u znak sjećanja na potpisivanje Bule kralja Bele IV.) održana je koncertna izvedba tamburaškog mjuzikla Janica i Jean. Kako pišu tadašnji kolege: "Dugo iščekivani mjuzikl u potpunosti je razgalio Samoborce, koji su vrlo često pljeskom pratili glazbeni ritam. Prisutni su bili i članovi Gradskog poglavarstva i Gradskog vijeća koji su bili oduševljeni mjuziklom, te je opći zaključak bio da je ovo veliki dobitak za Samobor, ali i za cijelu hrvatsku kazališnu scenu. Velik uspjeh koji mu svi predviđaju je dokaz da se može napraviti i odličan domaći mjuzikl te da ne treba uvijek misliti da je nešto bolje samo zato što je strano".

Da podsjetimo, radnja mjuzikla smještena je u Samobor, na početak 19. stoljeća, u vrijeme francuske okupacije, kada su po samoborskim "boljim kućama" bili smješteni francuski časnici. U toj je okupaciji bilo manje krvi i više nadmudrivanja oko plaćanja poreza i sličnih dadžbina, a Samoborcima je, umjesto traumatičnih sjećanja, u kolektivnom pamćenju i općoj upotrebi ostalo nekoliko kulinarskih sastojaka i recepata. U jednoj takvoj "boljoj kući", kod obitelji Kleščić, smješteni su kapetan Bourbonne, poručnik Jean Blondet i njihov posilni Emile. U centru zbivanja su udovica Marica Kleščić i njena kćer Janica, zrela za udaju, u koju se zagleda naočit francuski poručnik Jean. Ali, vrijeme je da Francuzi napuste Ilirske provincije i da se povuku iz Samobora...

Svi su likovi u mjuziklu izmišljeni, iako je vrijeme u kojem se odvija radnja nudilo baš takve likove i odnose među njima. Međutim, da bi se do toga došlo, potrebno je bilo ideju o Janici i Jeanu iz glave prvo staviti na papir, a potom se uhvatiti u koštac s onim najtežim segmentom - traganjem za mogućnošću oživotvorenja ove priče. Pučki mjuzikl Janica i Jean tako je sazrijevao nekoliko godina, jer su prvi razgovori i konzultacije urodili plodom još sredinom lipnja 2002. godine, kada su autori Škiljan i Leopold svoj koncept predstavili Poglavarstvu Grada Samobora i za njega dobili potporu. Ne samo moralnu i načelnu, već i onu koja je realizaciju mjuzikla učinila posve vjerojatnom, materijalnu. Potrebno je potom bilo dvadesetak mjeseci brojnih nedoumica, sumnji, i, naizgled, nerješivih problema, da bi se zastor digao i Pučki mjuzikl Janica i Jean započeo svoj život pred izbirljivom kazališnom publikom.

Premijera u zagrebačkom Kazalištu Komedija održana je 20. veljače 2004. godine, a kao što se dalo naslutiti već na samoborskoj praizvedbi, i premijera je privukla brojne ugledne goste, kao što su tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, bivši predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i filmski redatelj Antun Vrdoljak, bivši direktor HRT-a Mirko Galić, vođa Histriona Zlatko Vitez, general Hrvatske vojske Slobodan Praljak i mnogi drugi. Publika je opet odlično prihvatila mjuzikl te je često pljeskom pratila njegovo izvođenje. Reakcije po završetku mjuzikla bile su vrlo pozitivne i svi su se složili kako je premijera u potpunosti uspjela, jer je postignut skladan odnos kvalitetne i nadahnute radnje, odličnog glazbenog ugođaja i sjajnih glumaca koji su sve to na pozornici proveli u djelo. Da su Janica i Jean zaživjeli više nego uspješno među kazališnom publikom govori i podatak da je mjuzikl izveden još 20-ak puta na pozornici Komedije.

No, to je bilo tada. Pitanje koje nas vraća na početak priče je - a što sada? Francuskoj okupaciji Samobora možda i ne dolikuje obilježavanje, iako joj, kažu povijesne knjige, dosta dugujemo. No, što sa samoborskim proslavama? Dana Grada, recimo. Mjuzikl Janica i Jean vjerojatno je jednako prikladan (ako ne i prikladniji) da ga se sjetimo u vrijeme proslave gradskog rođendana kao i film Tko pjeva zlo ne misli, čije javne projekcije imamo prilike pratiti već nekoliko godina oko Dana Grada.

Prije nego se okrenemo, dogodit će se i 10. obljetnica ovog projekta, u kojem Samobor jasno progovara o vezi tradicije i kulture ovoga kraja s onom europskom. Možda bi bilo dobro već sada razmišljati o reprizi izvedbe s Trga kralja Tomislava. Pohvaliti se onim po čemu smo jedinstveni. Ne po "dobrim odnosima" s okupatorom, nego po samoborskom duhu koji i u vrijeme okupacije ostaje prepoznatljiv i koristi svaku prigodu da postane još bogatiji.

Kruno Solenički

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (9)