Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Samoborska trojka u spačeku vratila se s navijačke ekspedicije Samobor-Astana-Samobor

To je putovanje! Od murjaka koji kradu, do "ruske duše" Pavela iz Zlatousta...

Put dug 17 tisuća kilometara za samoborsku trojku u spačeku konačno je došao svom kraju. U subotu, 31. listopada, malo iza 15 sati, parkirali su čuveni oldtimer na središnji samoborski trg Alan Koletić, Marko Zornjak i Hrvoje Šicl, dočekani od onih koji su ih prije nešto više od mjesec dana iz Samobora i ispratili - obitelji i prijatelja.

Olakšanje što je sve prošlo kako treba i radost ponovnog susreta u drugi su plan stavili umor, blage simptome prehlade i činjenicu da je put u Astanu na nogometni susret Kazahstan – Hrvatska, unatoč pobjedi naših, bio tek utješne prirode, jer reprezentacija koju su došli podržati Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici neće vidjeti (obitelji su sigurno odahnule, jer bi avanturistička trojka u slučaju plasmana naših vjerojatno počela razmišljati i o tome da spačekima pohodi Afriku).

Od navijačkog aspekta ove ekspedicije ipak je vredniji onaj koji kaže da je važnije samo putovanje, čak i od samog odredišta. Da je tome baš tako svjedoče i brojne priče koje će se prepričavati s ove nesvakidašnje ekspedicije, a kojima ćemo, naravno, posvetiti i zasluženi prostor u ovom broju Glasnika i to kroz razgovor s Alanom Koletićem.

- Putovanje je, eto, završilo. Koja je prva asocijacija kad ti netko spomene ekspediciju Samobor-Astana-Samobor?

- Sad kad smo došli, kad je taj put iza nas i kad se malo smirila situacija, tek sad shvaćam gdje smo bili i što smo napravili. To je stvarno pothvat, jedna prava avantura. Kad krećeš u tako nešto ne znaš baš kako će to točno izgledati, tako da tek sad vidim koliko je to neobično. Jer, i za neki normalan auto do Kazahstana ima 17.000 napornih kilometara putovanja, a kamoli za spačeka, s nama trojicom u autu. Stvarno, svaka nam čast! (smijeh)

- Što je u svemu tome bilo glavno? Putovanje, druženje, utakmica reprezentacije?

- Nas trojica smo "spačekisti" od glave do pete, a glavno je u cijeloj priči svakako putovanje. Ali, kak smo mi uvijek uz repku, a Šicl je gledao izvlačenje kvalifikacijskih grupa kad je izvučen Kazahstan, došao je do nas i rekao kak bi bila fora da otiđemo u Kazahstan. Iz te se fore malo po malo rodila ova ideja. Počelo je kao zezancija, a pretvorilo se u projekt, jer nismo samo nas trojica bili u tome. Puno ljudi je stalo iza nas i hvala svima koji su nas podržali i pomogli nam.

- No, biste li išli da ste znali da će rezultat utakmice biti nebitan?

- Ma nema veze, put je put.

- Kako su tekle pripreme?

- Pripreme su trajale godinu dana - od traženja sponzora, što nam je bilo najbitnije, slaganja auta, u kojem nam je pomogao vrhunski mehaničar za spačeke, Englez Louis Barbour, do samog odabira rute, dokumenata...

- Pretpostavljam da vam je najveća briga bila hoće li spaček izdržati put?

- U Staljingradu, današnjem Volgogradu, nam je pukao "most", što nije uobičajena stvar. Sva sreća da se to dogodilo nekoliko kilometara od radionice, tako da su nam to odmah "zašvasali". Tako smo se vozili još oko 4000 kilometara do Kazahstana, gdje smo opet išli u jednu radionicu i opet pilili, "švasali"... To je, ustvari, bio jedini ozbiljan kvar koji smo imali. Ostalo je zanemarivo, tako da smo s kvarovima prošli relativno dobro.

- Srećom pa tamo vjerojatno ima na pretek dijelova za stara vozila poput ovog s kojim ste vi krenuli.

- Ne bi vjerovao, ali tamo u životu nisu vidli spačeka. Tamo su lade, moskvići, volge..., ali spačeka nema. Prvi put smo čuli riječ spaček na povratku, na bugarsko-makedonskoj granici, gdje su nas carinici prepoznali, jer su pratili naše putovanje na netu. A u bivšem SSSR-u su se svi čudili kad bi vidjeli naš auto.

- Kakva je bila komunikacija s tamošnjim stanovništvom?

- Dio nas je učio ruski u osnovnoj školi i većinu toga smo zaboravili, ali, nakon par tjedana na ruskom govornom području se polako počelo vraćati razumijevanje ruskog. Međutim, problem s ruskim na putovanju je bio taj što bi nas policija počela drugačije tretirati kad bi vidjela da znamo nešto ruskog, pa bi bilo maltretiranja za lovu i tako. No, kad smo to shvatili počeli smo s njima komunicirati isključivo na engleskom i onda bi nas pustili na miru.

- Jeste li upoznali kakvu ekipu na putu?

- Upoznali smo jednog Švicarca Ursa, fenomenalan čovjek. On putuje s pinzgauerom, a prije toga je dvije i pol godine putovao sa spačekom po Africi. Inače, on i živi u tom pinzgaueru, a 8 je godina radio da bi sad išao na 4-godišnje putovanje za Indiju. Inače je i paraglider, a putem iz Švicarske došao je i u Hrvatsku, jer je letio i na Japetiću, tako da smo se odmah sprijateljili. Bili su tu i Rusi iz St. Petersburga koje smo sreli u Astani, sreli smo i neke naše ljude koji rade tamo teniske i skijaške terene. Uglavnom, gdje god smo prošli bili smo pojava. Kad smo stigli do Astane došla nas je snimati i kazahstanska televizija. Njima smo bili zanimljivi i zbog situacije s tamošnjom policijom, koja nas je orobila (u Kazahstanu ih je policija jednostavno utrpala u svoje vozilo, maltretirala par sati i na kraju im uzela oko tisuću dolara, op.n.). A naravno da nas je i reprezentacija Hrvatske, čim nas je vidjela, jako fino primila.

Inače, ima i jedan dečko iz Koprivnice, 19 mu je godina, koji motorom putuje oko svijeta. Taman je prije nas bio u Kazahstanu, tamo je pao s motora pa je bio čekao u Astrahanu 16 dana na dijelove za motor, no mimoišli smo se za par dana. Žao mi je što ga nismo sreli.

- Osim nezgoda s policijom, pretpostavljam da je bilo i lijepih situacija s tamošnjim ljudima?

- Mi Hrvati smo takvi da prema svima imamo predrasuda. A ljudi su tamo super. Nema tko nam nije potrubio, pokazao neki znak podrške, znali su nam dati po par litara benzina, platiti večeru... Npr. u Zlatoustu, u koji valjda nikad nije došao niti jedan turist, upoznali smo dva Rusa koji su nas odveli do hotela, platili nam večeru, silom htjeli platiti i smještaj, jer jednostavno nisu mogli vjerovati da je netko došao u njihov grad. Poslije su nam čitavim putem slali poruke, a izrazili su i želju doći u Hrvatsku. To je putovanje! Sretneš murjake koji ti žele uzeti lovu, a sretneš i Pavela iz Zlatousta koji je prava "ruska duša".

- A vas trojica u spačeku? Jeste li si počeli ići na živce tijekom dugog putovanja?

- Išli smo jedni drugima na živce na samom početku putovanja, što pripisujem privikavanju. Kad smo krenuli, prvih tjedan dana je bilo koljaže, svađa, nepričanja po dva dana... Ali, to je trajalo tjedan dana, dok se sve nije posložilo. Ostatak puta je bilo fenomenalno, zezancija bez ljutnje. Trojica u spačeku - to je ludnica. S tim da treba napomenuti kako je Marko odradio najveći dio vožnje od Samobora do Kazahstana i svaka mu čast na tome.

- Valjda niste spavali u spačeku?

- Računali smo na to da ćemo povremeno spavati u šatoru, ali, srećom, to nam se tijekom putovanja nije dogodilo niti jednom. Prvih par dana smo radili grešku pa smo ulazili u gradove u kojima smo gubili puno vremena u prometu. Zato smo odlučili da ćemo svaki dan voziti do večeri, a onda stajemo tamo gdje ugledamo prvi motel ili nešto slično. Tako smo spavali na najrazličitijim mjestima, od najgorih prčvarnica, koje su nas svu trojicu koštala 50-ak kuna, do "ekskluzivnih" smještaja za 160 kuna, pa je to ispalo dosta jeftino. Nismo trošili puno ni na hranu. Nosili smo domaći špek, kobase, luk, paradajz, a putem kupovali što je trebalo.

- Biste li išli opet na putovanje?

- Naravno, ali na novu destinaciju. Sada, jasno, moramo malo mirovati, ali nakon nekog vremena bi se moglo ići do Indije i to s dva auta, jer ovo s jednim autom nema smisla. Šicl razmišlja da bi mogli i Putem svile, ali ja bih u Indiju, i to preko Irana, jer sam čuo jako lijepe stvari o toj zemlji.

- Mogu li Samoborci očekivati i kakvu javnu prezentaciju s ovog putovanja?

- Ljudi valjda očekuju od nas da ćemo napraviti neki putopis, ali mi nismo profesionalci. Ja sam Kole iz birtije, Šicl je šnajder iz Perkovčeve..., tako da ne mislimo pisati knjige. Imamo nešto materijala, ono što smo snimili putem, i jednog prijatelja montažera koji će probati složiti nešto od toga. Ako to bude OK, da možemo dobro objasniti put, onda bi se možda i mogla organizirati neka prezentacija.

K.S.

Šiclova životna želja

- Navratili ste i do Černobila?

- Mislili smo da ćemo doći u Černobil pa do nuklearke, malo fotkati. Ali, nema tamo kretanja bez nadzora. Kad smo došli s našim autom do prve kontrolne točke policajac je umirao od smijeha. Šicl, kojem je valjda životni san bio vidjeti Černobil, htio mu je dati 50 dolara samo da nas pusti. No, policajac nam je, opremljen, naravno, Geigerovim brojačem, odgovorio kako nam ionako ne vrijedi da nas pusti kad će nas druga patrola zaustaviti 5 kilometara dalje. Tako smo se na kraju samo ponosno slikali uz tablu.

Medijske zvijezde

- Vaše je putovanje izazvalo i solidan publicitet. Gotovo da nije bilo medija u kojem nisu popraćeni "Samoborci u spačeku"?

- Snimatelj Željka Vele, kojeg zovu Pantagana, je stari spačekist, jedan od osnivača nekadašnjeg jugoslavenskog Citroen kluba. Kad nas je vidio u Astani, to je bilo to. On je bio oduševljen pa je napravljen i prilog o nama, a i Ivica Blažičko se založio da nas se adekvatno poprati. Dečki iz Sportskih, Večernjeg i Jutarnjeg su napravili vijest od nas, zvala nas je Radio Antena, Radio Samobor, Silvije Vrbanac nas je zvao sa 101-ice i tu mi je žao što nam je pukla veza taman na pitanju imamo li alkohola. Ovim putem mu odgovaram da ne razumijem zločestoću njegovog pitanja kad zna da smo Samoborci (smijeh). Inače, baš sam gledao na to da se cijelim putem istakne to da smo mi Samoborci, jer mi to puno znači.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (5)