Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Renata Jandrečić u 14 je dana biciklom proputovala Mađarsku, a zatim sjela i pripremila zanimljiv putopis

Kroz Mađarsku na dva kotača

Četkica – imam, kabanica – imam, putovnica – imam... I tako se to nastavlja dalje. Wily (moj biciklić) je spreman! Moj život je spremljen u par bisaga na biciklu i jednom ruksaku. Krećem rano ujutro. Još zaprimam nekoliko poziva i SMS–ova želja, čestitaka i pozdrava, a onda se spremam na počinak.

6:00 – zvoni moja iritirajuća budilica, što znači da je "vrijeme za jazz". Poznavajući sebe još jednom provjeravam popis nisam li što zaboravila. Ipak, sigurno je sigurno, a ja s tim imam nešto iskustva (neću početi o tome da sam prošle godine zaboravila pola budžeta). Zadnja stvar bez koje ne odlazim je – pozdrav. Prvo budim svog cobru: "Igi, Igi ja idem!". A on mamuran i u polusvijesti me otpraćuje s riječima i zagrljajem: "Pazi se, javi se!". A sad, oproštaj s mamom. To je onaj malo teži dio. Svaka bi mama htjela da joj kćer "sveta vidi", ali baš ovakav način putovanja zagarantirano si nijedna ne zamišlja. Ali, eto, mojoj se posrećilo sa mnom. Iako mi svaki puta sugerira neku "lagodniju" varijantu, na kraju joj samo preostaje da me hrabro otprati: "Čuvaj se i ako se bilo kaj dogodi, sedni na vlak i dojdi doma!"

Mamina pusa je ono zadnje što me otprati od kuće.

Na MP3 mi svira super muzika, a tako se i osjećam. Još uvijek mnome vlada uzbuđenje, isčekivanje i neka znatiželja. Mada je rano, na putu do granice srećem poznate ljude koji me pozdravljaju sa zbunjenim licima koja govore – kud ćeš ti? A ja samo vozim prema svom prvom odredištu – Ptuju. Put je bio malo teži, jer sam putovala kroz Ptujsku goru. Putujem u svom kockastom dresu, a naši susjedi me uredno pozdravljaju, mašu, trube, a ja još k tome prolazim kroz mjesto koje ima isti naziv kao moje. Skoro k'o da sam doma. Iz kampa u Ptuju krećem za Hevitz na Balatonu. Granicu prelazim bez stajanja, a prazne kućice su bile jedini znak da sam ju prešla. No, već prvi metar izvan Slovenije je puno govorio. Odmah sam se osjećala drugačije. Drugi zrak, druga atmosfera, drugačije kuće, ljudi, standard, kulture... Pogledi su drugačiji, više mi ne trube i mašu, nego zbunjeno gledaju. Iz očiju im mogu pročitati misli dok prestižem sve one tamnopute klince koji su si zamislili da se utrkujemo.

Na Balatonu sam provela dva dana biciklirajući, a onda sam krenula na sjever. Cijena kampova oko Balatona je najveća, cca 10 eura (ja sam bila u sezoni, 8. mjesec), a takav je i standard. Ljudi žive od turizma i to jako lijepo. Nakon Balatona sam krenula na sjever. Tamo sam posjećivala mjesta na "lijepom plavom Dunavu". Svako mjesto u sebi ima dašak povijesti i to je ono što želim osjetiti na svojim putovanjima; prošlost i sadašnjost. Ne zanimaju me zamaskirani turistički leci s najljepšim fotografijama i nasmijanim ljudima koji te mame na dobar odmor u njihovoj zemlji.

Upoznajem ljude koji su sve samo ne Mađari. Znala sam da će me nakon njihove komunikacije boljeti ruke i noge, ali da ću toliko puta od Mađara čuti "bist du mit dem Fahrrad? Auf Horvátország?", to nisam očekivala, a da ne pričam o tome da sam na kraju putovanja već počela i španjolski "hablat".

Iako ljudi na pomisao ovakvog putovanja imaju percepciju da si zbilja sam, to baš i nije posve točno. Jedna od zanimljivih stvari je to što upoznaješ mnogo ljudi. Privlačiš one sebi slične, pa sam tako i upoznala Francuze koji su putovali kroz Mađarsku, jednoga koji je bio na putu za Srbiju, dva Nijemca koji su putovali do Crnog mora... i još takvih. Upoznaješ ih na raznim mjestima, u raznim situacijama. Kada bih dolazila u kampove nisam prošla nezamijećeno. Bila sam na neki način egzotična; cura, sama, na biciklu... Budući da pretpostavljam (dapače, iz iskustva znam!) da nakon ove rečenice ljudi pomišljaju: "I nije te bilo strah?!", moram odmah otpovrnuti: "Ne, nije me bilo strah". Bilo je situacija kada sam morala biti opreznija, ali strah si nisam mogla priuštiti, ostavila sam ga doma. Na mjestima kao što su kampovi ljudi su jako pristupačni i srdačni. Žele ti pomoći, zovu te da ručaš s njima, brinu se da imaš dovoljno svjetla, pitaju te jesi li žedan, treba li ti pomoć oko bicikla i tako dalje.

Nakon što sam se odmakla od Dunava krenula sam u malo pitoreskno selo na brdu, koje je i pod zaštitom UNESCA – Holloko. Na putu sam stala na jednoj benzinskoj radi pumpanja guma i dopune svojih zaliha tekućine. A tada sam doživjela jedno od najugodnijih iznenađenja. Moj me kockasti dres nije iznevjerio. Dok sam plaćala račun čujem neke riječi kao "dobar dan", a ja na to zbunjeno kažem "molim". Na to mi prodavač opet: "Dobar dan, kako ste?". Jedino što sam mogla reći nakon svog spikanja, šprehanja, hablanja, parlanja je: "Svaka čast!". I to se dogodi usred ničega, kad to najmanje očekuješ!

Nakon kratkog hrvatskog "spominka", zadovoljna i napunjena pozitivnom energijom, krećem u borbu sa svojim brdom. Holloko je stvarno lijepo selo, a kamp je najjeftiniji do sad, cca 4 eura (taj dan nisam uspjela potrošiti 100 kn, a nisam bila ni žedna ni gladna). Nakon što sam se nadisala friškog gorskog zraka spuštam se u dolinu. Za cijelog mog putovanja je bilo sunčano i vruće vrijeme, preko 28 stupnjeva, no taj dan me kiša prala za sve tople dane. Kiša, pa pljusak, pa mi puca guma, kad se taman posušim opet kiša, hladno, puše... Ali dobro, sve je to dio avanture. Kada dođem u Eger istuširat ću se toplom vodom. Barem sam tako mislila, kad tamo... Voda nije mogla biti ledenija! Nemojte me ni pitati kako je to pranje izgledalo...

Usprkos tome Eger je bio jedan od gradova koji su mi ostali u najljepšem sjećanju. Da to tako i ostane pobrinule su se divlje svinjice koje sam srela na samom izlasku iz grada. Dakle, uz cestu se nalazi nešto slično šumi. Odjednom su se ispred mene pojavile tri divlje svinje (živa istina), i to na prometnoj cesti! Stala sam. Moja prva reakcija? Gdje je WC?!?! Bio je to susret oči u oči, kao filmska osveta, a kako to biva da u filmu uvijek pobijedi "good guy", moji osvetnici su shvatili priču i pobjegli. Bez slika, kao dokaz ostala mi je samo nevjerojatna priča u koju malo tko vjeruje.

Moje putovanje se nastavlja prema jugu. Južni dio Mađarske je jako sličan Slavoniji - nepregledne ravnice, a one su i najnapornije za vožnju. Hlada nema nigdje, a u tebe stalno puše neki vjetar; frontalno, s boka, u leđa... Bilo mi je bitno samo da pogled nije usmjeren u daljinu, jer tada mi se činilo da nikad neću stići na odredište (cesta na taj način nema kraja), pa su 2 metra ispred prednjeg kotača najdalje do kuda pogled treba sezati. Kada pitate bilo kojeg putnika, bilo da se kreće pješice, na biciklu ili četveronoške, svi će reći istu stvar: fizički možete sve, otići na kraj svijeta, no najbitniji faktor je "glava". Ono što vas tjera ili sputava su vaše misli. Puno vremena provodite sami sa svojim razmišljanjima i od toga ne možete pobjeći. Nisam imala krizu, no bilo je padova raspoloženja. U takvim se trenucima pretvaram u jedno malo skromno biće. Malo springstinovske satire i knopflerovske realnosti su moj "štrc". Trebalo mi je! Trebao mi je zvuk njihovih "fenderica" da mi noge malo brže voze i da mi se misli malo usmjere.

Ovaj dio zemlje je, rekla bih, i najsiromašniji, a to mi i potvrđuju lokalni stanovnici frustrirani gospodarskim stanjem, ali na neki način pomireni sa surovom realnošću.

Pedala po pedala i moje se putovanje bliži kraju. Zadovoljna, praznog džepa i skvrčenih prstiju, vraćam se u svoje Kladje. Dok se vozim kroz Samobor ne skidam osmijeh s lica. Nakon 14 dana i s cca 1400 km u nogama ja sam super, moje baterije su pune.

Opći dojam je da mi je bilo odlično. Bilo je svega i nemoguće je u jednom članku opisati sve što bih htjela, što mi se događalo, što sam naučila, kako sam se osjećala...

Za to ćete me ipak morati pozvati na kavu, jer, uvijek vrijedi ona: "Svugde je lepo, ali ipak je doma najlepše!"

Renata Jandrečić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (20)