07.06.2010.

Anamarija Šimičić i Petra Vojvodić, dirigentice starijeg, odnosno mlađeg orkestra TD Ferdo Livadić

Bio je to čisti gušt!

Anamarija Šimičić i Petra Vojvodić, dirigentice starijeg, odnosno mlađeg orkestra TD Ferdo Livadić

Bolja najava za tradicionalnu Tamburašku noć 12. lipnja na Trgu kralja Tomislava nije mogla doći. Oba orkestra "Ferdića" vratila su se s Međunarodnog festivala hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku sa zlatnim plaketama, a stariji orkestar dobio je i maksimalnih 100 bodova. I više nego dovoljan razlog da na razgovor "privedemo" dirigentice.

Anamarija Šimičić preuzela je orkestar nakon Željka Bradića i Siniše Leopolda i odvela ga do tih, po prvi puta u povijesti festivala, osvojenih 100 bodova.

Koja je prva pomisao nakon ovog uspjeha: slaviti ili odmah krenuti prema novim izazovima? Jer, radi se očito o talentiranim ljudima.

Jesu, talentirani su, a mi smo već i profeštali i lijepo se družili. Naravno da imamo želju za novim izazovima. Krenuli bi malo na natjecanja i izvan granica Hrvatske, nakon što smo pokazali da se u Osijeku može dobiti maksimalnih 100 bodova. U planu imamo sljedeće godine odlazak u Bratislavu, ali vidjet ćemo hoće li biti financijskih sredstva. Mislim da orkestar to zaslužuje.

Što je presudilo u dobivanju 100 bodova – dugotrajne probe ili još nešto?

Mislim da to nisu bile samo probe, nego i atmosfera među nama - i mene kao dirigentice i njih kao svirača. Svih ovih godina otkad radim s orkestrom gradim taj most, nastojim da nema zida među nama. Njegujem to naše prijateljstvo, druženje i uživanje u sviranju. Mislim da se onda sve to na koncu pokaže kroz glazbu – to naše uživanje.

Kakva je bila atmosfera u Osijeku? Što je možda presudilo?

Svakako su nam pomogle pripreme i to što je s nama išao i mlađi orkestar. Znači, ukupno 53 člana društva. Tako smo se mogli družiti i stvarati tu dobru atmosferu. Znate, u tih 25 minuta programa uvijek se može puno toga dogoditi, ali ovaj puta zaista smo bili kao jedan. Vidjelo se to i na njihovim nasmijanim licima. Prijašnjih godina nisam doživljavala takvu sliku, nego smo svi bili orijentirani na glazbu i kako sve mora ispasti. Sada je bila posebna atmosfera i uživali su u tih 25 minuta. To se odmah vidjelo i komisija nas je nahvalila nakon izvedbe. U programu smo od zadanih skladbi izabrali Đakovački vez Josipa Kaplana. Praizvedba je bila skladba Siniše Leopolda Triola na žici (za koju je dobio Zlatnu plaketu). Izveli smo i Drmeš za Pendereckog aktualnog predsjednika Ive Josipovića. Prema propozicijama, mora se izvesti i jedna vokalno-instrumentalna skladba, a mi smo Osijeku u čast i spomen na Adalberta Markovića izveli skladbu koju je otpjevao Miroslav Živković.

Kakva je bila atmosfera u Osijeku? Što je možda presudilo?

Svakako su nam pomogle pripreme i to što je s nama išao i mlađi orkestar. Znači, ukupno 53 člana društva. Tako smo se mogli družiti i stvarati tu dobru atmosferu. Znate, u tih 25 minuta programa uvijek se može puno toga dogoditi, ali ovaj puta zaista smo bili kao jedan. Vidjelo se to i na njihovim nasmijanim licima. Prijašnjih godina nisam doživljavala takvu sliku, nego smo svi bili orijentirani na glazbu i kako sve mora ispasti. Sada je bila posebna atmosfera i uživali su u tih 25 minuta. To se odmah vidjelo i komisija nas je nahvalila nakon izvedbe. U programu smo od zadanih skladbi izabrali Đakovački vez Josipa Kaplana. Praizvedba je bila skladba Siniše Leopolda Triola na žici (za koju je dobio Zlatnu plaketu). Izveli smo i Drmeš za Pendereckog aktualnog predsjednika Ive Josipovića. Prema propozicijama, mora se izvesti i jedna vokalno-instrumentalna skladba, a mi smo Osijeku u čast i spomen na Adalberta Markovića izveli skladbu koju je otpjevao Miroslav Živković.

Kako čujem od članova, postoje stvari koje se više vole svirati, ali i one koje vole malo manje. Koliko dirigent mora osluškivati želje svog ansambla?

Mi svi skupa surađujemo. Kad osjetimo zasićenje, onda malo za svoju dušu odsviramo neke evergreene i zabavnjake. Ti izleti iz klasičnog repertoara nas i drže, jer ne može se sve bazirati samo na nastupima i pripremama za festival. Guštamo, i zato svaka čast svim sviračima. U ime starijeg orkestra čestitam i mlađem na uspjehu. Mogu reći da smo ponosni na njih, ali na i cjelokupan uspjeh Samoboraca – osvojene su četiri zlatne i jedna srebrna plaketa. Zbilja ne znam koja se još sredina takvim nečim može pohvaliti.

Nakon ovih pohvala pitanja smo preusmjerili na mladu dirigenticu Petru Vojvodić, koja je mlađi orkestar preuzela prije nepune tri godine.

Mlađi orkestar nema prigodu svake godine ići na festival u Osijek. Koliko je ovo iskustvo bilo dragocjeno?

U Osijek je mlađi orkestar prvi puta išao u ovoj postavi. Ja sam došla prije skoro tri godine, a praktički orkestra prije toga neko vrijeme nije ni bilo. Sada su u orkestru oni najmlađi svirači, od 10 godina pa do onih s navršenih 16. Budući da je to nova postava, prve dvije godine nismo ni išli na festival, jer ne bi imalo smisla. Ove godine smo odlučili otići i postigli velik rezultat, s kojim sam, naravno, jako zadovoljna. Stvarno smo puno vježbali i moram ih pohvaliti. Svi su se primili posla, a imali smo i pojačane probe.

Koliko su probe bile pojačane?

Redovito imamo dvije probe tjedno po sat i pol, uz malu pauzu. No, prije Osijeka nisam im davala te pauze pa su čak već bili i malo ljuti na mene.

Vjerujem da je i vama pomoglo zajedničko druženje i pripreme uoči Osijeka?

Nama pogotovo, jer u ove dvije i pol godine, dok smo se slagali, trebalo nam je da se upoznamo i nismo imali previše koncerata. Tek smo sada zapravo vidjeli što znači ovakav nastup kakav je u bio u Osijeku. Pripreme su puno značile radi druženja, jer su se tek sada zbližili i počeli međusobno družiti. Na tjednim probama to jednostavno ne stignu.

Sada već možemo govoriti i o pozitivnom trendu u radu s mladima, jer, nakon što je rad s najmlađima gotovo zamro, osnovana je škola tambure koja pokazuje rezultate.

Slažem se. Nama treba što više svirača, osobito što se sada u školi provodi individualna nastava. Oni tek u trećem razredu ulaze u orkestar, a generacijski, ako ih uđe dvoje, to je premalo. Prije je bio veći priljev svirača nego sada, ali polako se vraća ta praksa kroz Malu školu tambure.

Očito postoji odlična suradnja među dirigenticama oba orkestra.

Da, suradnja Anamarije i mene je odlična. Ona je došla dok sam ja još svirala u orkestru. Upoznale smo se preko posla i privatno te pomažemo jedna drugoj. Moram reći da mi je s jedne strane žao što ove godine prvi put nisam svirala sa starijim orkestrom u Osijeku, i to nakon punih 13 godina sviranja, ali jednostavno više ne stignem.

Za kraj, ponukani ovim uspjehom, ako se netko želi priključiti tamburaškom društvu i ovom mlađem orkestru, hoće li biti raspisana audicija u skorije vrijeme?

Velike audicije za mlađi orkestar nije ni bilo, jer ulazio je onaj tko se javio. Sada smo stali na noge i svakako želimo organizirati audiciju pa će svatko tko ima želju i volju, a već je svirao u osnovnoj školi, moći doći.

M. Šipuš

FOTO: Anamarija (lijevo) i Petra (desno)

Osječka avantura odlično je završila i za Glazbenu školu

Petra Vojvodić ove je godina vodila mlađi orkestar TD Ferdo Livadić, ali i Ansambl tambura Glazbene škole, koji je preuzela 2009. I taj je ansambl, njih 11, ostvario velik uspjeh osvojivši Zlatnu plaketu. Ansambl je izveo praizvedbu, skladbu Plesna skica autora Željka Bradića, za koju je g. Bradić dobio Srebrnu plaketu. Dirigentica Petra Vojvodić ovom je prilikom posebno zahvalila Željku Bradiću što je uvijek pomagao, kada je god zatrebalo kao mentor, ističući da ju je on odgojio i stvorio kao svirača.

 

Anamarija Šimičić i Petra Vojvodić, dirigentice starijeg, odnosno mlađeg orkestra TD Ferdo Livadić

Arhiva 2010

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002