19.02.2010.

Akademski slikar i karikaturist Glasnika Branimir Dorotić

Hvali more, drž'' se kista

Akademski slikar i karikaturist Glasnika Branimir Dorotić

Ilustrator slikovnica i knjiga, izrađivač vitraja (izradio najveći vitraj u nas u crkvi sv. Križa u Sigetu), voditelj galerije, akademski slikar, član Udruge likovnih umjetnika Samobora, a našim čitateljima poznat kao vrsni karikaturist (za trajanja ovogodišnjeg Fašnika izložio je svoje karikature) – sve je to Branimir Dorotić. Kako je kao Dalmatinac završio u Samoboru te o svom radu govori nam u nastavku.

Počnimo od posljednje izložbe u Samoboru. Kako je došlo do Vaše veze s karikaturom? Je li postojala potreba da se iskažete i na taj način?

Sve je u stvari slučajnost. Nisam ništa režirao u tom "svom živlenju", jer on je posljedica čitavog niza slučajnosti, od kojih je jedna da sam kao "Dalmoš" donesen u Hrvatsko zagorje. A tamo nema mora, osim tragova Panonskog. Pa sam tako tu prošao i osnovnu školu i priučavanje na grincajg, pejzaž, sir i vrhnje, dolazio u Samobor kod tete koja je tu bila časna sestra, ali uvijek je ostala ta želja da se vratim na more. Tako sam poslije osnovne i srednje škole "zaglavio" na brodogradnji, što mi je bila karta da se vratim na more - tako sam si barem ja utvarao. Ali, ići na more, sunčati se i kupati s dječurlijom je jedna priča, a šljakati u škveru na plus 30 je nešto sasvim drugo. Tako sam umjesto odlaska na brod, što je bila druga "morska" opcija, uplovio u bračne vode i vratio se u Samobor. Nisam mogao naći stan, niti posao i, k'o svi "Dalmoši", onda ideš prema Zagrebu. Ali, ne s namjerom da se nekome uvalim, nego sam zaključio da bih trebao iskoristiti talente koje mi je Bog dao pa sam tako s deset godina zakašnjenja u odnosu na svoju generaciju upisao Likovnu akademiju. Tada sam već imao jednog klinca, drugi je bio na putu, treći se rodio tijekom studiranja, a četvrti kad je bilo vrijeme za diplomski. To je sve dio te "morovite", teške i borbene priče, jer biti likovnjak i k tome slobodnjak baš nije "in", pogotovo ako nemate zaleđe, nekoga tko će to sve financirati. Uglavnom je to sve iznijela moja žena. Međutim, povratak u Zagreb, odnosno traženje posla dovelo me i do toga da sam radio kao volonter, dakle, kao neplaćeni šljaker u Zagreb filmu. I upravo se tamo formirao taj moj odnos prema gegu, prema zafrkanciji, prema crtežu, na način da je to bilo šarmantno, neobavezno, neopterećujuće. To je bio ispušni ventil, škola koja je ostavila najdublji trag na mene u odnosu prema životu. Kako drugačije biti i živjeti, nego sve okrenuti na zafrkanciju i zato recimo da je tu korijen te karikature.

Dio korijena sigurno je došao i iz činjenice da ste se bavili i ilustracijom?

Da, stjecajem okolnosti sam nakon Zagreb filma radio za Školsku knjigu i neke druge izdavače pa sam tražio neki šarmantni crtežić za klince, nešto što je u izvjesnom smislu pedagoški i didaktički prihvatljivo, što se lako "pije", što mora biti nekakva pokazna varijanta neke školske lekcije pa sam naučio i taj način komunikacije.

Međutim, inspiracija sigurno izvire i iz samoborskih uspomena?

Sve je to povezano, naravno, i dio priče iz Samobora, s nekakvim korijenima, s tetom-časnom koja je tu bila, s nekakvim prvim pričestima poskrivečki, jer se tada nije moglo istovremeno biti prosvjetar i biti blizak Crkvi kao što su bili moji roditelji. Onda je tako prirodno da se stvori nekakav krug Split-Zagreb-Samobor, kao dio životne spirale i inspiracije. Sad bih trebao okrenuti kormilo pa se valjda vratiti natrag, tako da ne znam gdje će priča završiti.

Možda priča tek počinje?

Ma najveseliji je dio kad dođeš do mirovine. Možda je nisam baš zaslužio, ali su me "stukli" toliko da sam pun šarafa, hodajući gromobran, pa kažu da bih trebao koristiti prednosti takvog statusa. Međutim, biti penzioner "bez penez" i meni je vrlo grdo. U toj kombinaciji jedina je sretna okolnost da kao likovnjak sebi uvijek mogu naći neki posao, ako ništa drugo makar se zafrkavati. Samobor je, kako se kaže, sredina s more inspiracija za tu, karikaturalnu vrstu zafrkancije. Dal' to nekoga škaklja, dal' to nekome nešto znači - nemam pojma. Iskreno rečeno, ni od Glasnika, a niti od bilo kojeg medija gdje sam radio nisam dobio nikakav povratni odgovor. Dakle, ne znam što ljudi uopće misle o tome. I, budući da nemam tog odgovora, sklon sam reći - dosta je bilo.

Možda se radi o tome da, prema mom sudu, Vaše karikature nisu geg "na prvu", nego su od onog tipa u koje se treba zagledati i malo razmisliti da bi ih se shvatilo?

Lijepo je malo cinizma obući u šećer ili malo zasoliti nekome. No, taj posao je kao i svaki drugi, radi se s određenom svrhom, a, nažalost, živimo u vremenu u kojem se dobre tradicije teško etabliraju. Od 70-ih godina sam prisutan u kulturnom i javnom životu i da me kojim slučajem nisu skrojili kao nekog optimistu vjerojatno ne bih preživio. Toliko je "babaroga" kojima se plaši čovjeka da je ponekad teško ustrajati u tome da se radi samo ono što čovjeka veseli i što je bitno za fizički i psihički opstanak čovjeka. Mene je karikatura veselila i još me veseli, ali teško je biti u klimi, okruženju u kojem nema suigrača za učvrstiti te pozitivne tradicije. Tako se polako sve to istopi, usporedo s fizičkom snagom. Odeš, to si završio i nikom ništa. Tek ostaje negdje u svijesti da si pokušao nešto mijenjati i reći.

Jeste li time razočarani?

Mene to ljuti. Ako je situacija ista ovdje, ondje, tamo i svugdje, da postoji jedna vrsta letargije ili malodušnosti, koja je naslijeđe povijesne škole i iskustva koje kaže "fućkaš one vrijednosti na kojima smo odgajani u mladosti", a to su opći interes i opće dobro, postavlja se pitanje da li mi to vrijeme idealiziramo ili su nekad stvarno važile te vrijednosti. Ja vidim svugdje tragove toga; kad se čita povijest Samobora pa se vidi 1500 i neke prva škola, pa 1800 i neke počeci turizma... Dakle, ja u svojim karikaturama govorim da su postojale neke tradicije koje su bile sjajne, postojali su neki sjajni ljudi. No, s vremenom je ta gramofonska ploča počela preskakati i sada škripi. To je okvir te priče o karikaturi.

Jedna sasvim druga priča od karikarure su vitraji.

Vitraj mi se dogodio kao svojevrsno čudo, kada sam na jednom natječaju dobio posao u Međugorju. I to spletom okolnosti, jer su drugi temu shvatili vrlo apstraktno, a klasičan pristup Bibliji kroz priču ima veze s ilustracijom. To je bila jedna pomalo stripovski, kroz kadar, kroz crtu, kroz boju doživljena biblijska priča, koja je našla pravu mjeru u odnosu na ono što su drugi nudili. Tako sam isplivao i onda to krene - jedan posao povlači drugi, ako se dobro obavi. Meni je staklo vrlo drag materijal zato što ostavlja neslućene mogućnosti, neiskorištene kod nas.

Što dalje?

Sad sam u godinama kad čovjek prirodno teži nekoj bonaci. Svi znaju da te godine dolaze pa se netko osigura i ima bonacu u bonaci, a mi koji to nemamo morat ćemo raditi. Jasno, moramo biti sretni da imamo šansu raditi, jer jedna od kvaliteta bilo koje discipline umjetnosti je da nema vremenskih limita. Dakle, može se raditi dokle god se hoće. No, da li to nekoga zanima je drugo pitanje. Iako, često puta najbolji uradci nastaju upravo u momentu kad čovjek neopterećeno prilazi svom poslu. "Moranje" je gadna stvar.

No, da završimo u pozitivnom tonu. Talent u obitelji Dorotić prenesen je i na drugo koljeno, jer i sinovi su ostali u umjetnosti.

To je radost i prokletstvo. Svakomu je jasno da je bolje da se talent prenosi, nego da ga se negdje zakopa. Dakle, ako smo mi pokrenuli neke talente u našoj djeci, zajedno s prokletstvom koje talenti često nose, učinili smo najbolje što smo znali. Naravno, oni moraju procjenjivati da li je to njihov životni izbor i koja će biti njihova životna borba. Ja sam zadovoljan da se to dogodilo, a srećom pa znaju što hoće.

M.Š./K.S.

 

Akademski slikar i karikaturist Glasnika Branimir Dorotić

Arhiva 2010

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002