Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Željko Bradić po završetku obljetničke godine Ferde Livadića (1799.–1879.) govori o tamburaškom društvu koje nosi ime velikog skladatelja

Od Livadića do "Ferdića"

Čitava 2009. godina bila je u znaku okruglih obljetnica rođenja i smrti Ferde Livadića. Propagiranje lika i djela tog skladatelja i važne figure Ilirskog pokreta na određeni način na sebe su preuzeli samoborski tamburaši objedinjeni 70-ih godina u Tamburaško društvo Ferdo Livadić. Nakon čitavog niza koncerata, koji su u većoj ili manjoj mjeri bili posvećeni upravo skladatelju čije ime nose, posjetili smo čovjeka koji je neraskidivo povezan s "Ferdićima" i koji nas je podsjetio na same početke ovog tamburaškog društva. Naime, Željko Bradić se u TD Ferdo Livadić nalazi od samih početaka, Glazbena škola Ferdo Livadić također je u dobroj mjeri i njegovo djelo, a sa skladateljem iz 19. stoljeća povezuje ga i ljubav prema skladanju i zavičaju.

Je li odabir imena Ferde Livadića 1971. godine za novoosnovano tamburaško društvo, imajući u vidu Livadićevu domoljubnu komponentu kroz angažman u hrvatskom preporodnom pokretu, imalo u sebi i konotaciju neke vrste građanskog neposluha?

Na određeni način jest, jer je odabir imena Ferde Livadića bila i svojevrsna reakcija na Hrvatsko proljeće 1971. godine, a mi smo osnovali Tamburaško društvo ujesen te godine. Iako, važno je napomenuti da Tamburaško društvo nije nastalo ni iz čega; u Samoboru su već tada postojale generacije glazbenika koji su svirali tambure. Pa i ja sam počeo svirati još 1958. godine osnovavši dječji tamburaški orkestar u Osnovnoj školi Samobor, tako da je postojao velik broj tamburaša koji su u biti osnovali Livadiće. Ali, da se vratim na pitanje, to ime smo namjerno odabrali zbog njegove domoljubne crte, ali i zbog Livadićeve umjetničke i kulturne važnosti. Ferdo Livadić je muzičar koji je kao kompozitor bio puno značajniji nego što mu se daje za pravo. Ipak je on naš prvi moderni skladatelj 19. stoljeća, skladao je više od 200 kompozicija, a to nije malo.

Je li u bivšoj državi, u tom domoljubnom pogledu, bilo problema s imenom društva i činjenicom da ste se bavili i hrvatskom nacionalnom glazbom?

Samobor je oduvijek bio sredina koja je hrabrila upravo takve programe koje smo mi radili, jer tu nije bilo međunacionalnih trvenja. Iako, nisam čuo ni da bi drugdje bilo ikakvih otpora da se tamburaši razvijaju. No, svugdje cijela stvar ovisi o voditelju, kakav on repertoar nudi građanstvu. Ako je on u skladu sa situacijom kakva je vladala u to vrijeme, ako zna što treba ponuditi u kojoj prilici, tada nema problema. Istina je da sam prije određenih nastupa morao reći nadležnima što će se izvoditi, tako da je povremena kontrola postojala. Ali, nikad nije bilo otpora našem radu.

Deset godina nakon osnivanja "Ferdića" i ovdašnja glazbena škola nazvana je njegovim imenom, u čemu ste i vi imali svoje prste.

Kako sam bio i ravnatelj Muzičke škole, koja je djelovala u okviru tadašnjeg Narodnog sveučilišta, 1981. smo i školu nazvali Ferdo Livadić. No, glazbena škola u Samoboru djelovala je još od 1969. godine kao područno odjeljenje zagrebačke Glazbene škole Blagoje Bersa, čiji su nastavnici putovali u Samobor, gdje se održavala nastava u tri sobice u kino dvorani. Ja sam u nju došao '81. iz OŠ Bogumila Tonija i tada smo imali 75 đaka. Sada ih ima 350, tako da sam jako ponosan na razvoj te škole, a da ne govorim o tamburi koja je prva postala dio redovnog nastavnog programa upravo u Samoboru, u sastavu Glazbene škole. Ja sam bio napravio nastavni plan za cijelu Hrvatsku, a uz suradnju sa Sinišom Leopoldom i udžbenik za učenje tambure, tako da su se stekli uvjeti da ta nastava konačno stane na prave noge. Moji nasljednici su se, nakon što sam ja prije 12 godina otišao u mirovinu, uspjeli izboriti da tambura dobije isti status u Glazbenoj školi kao i svaki drugi instrument, odnosno da se ide na individualnu nastavu.

Dakle, to je bio neki prirodan put, jer je tambura u Samoboru toliko razvijena upravo zahvaljujući Tamburaškom društvu Ferdo Livadić. Uostalom, nije slučajno da "Ferdići" gotovo svake godine iz Osijeka donesu zlatne plakete. Osim toga, postojao je i pritisak roditelja da se tambura uči u Glazbenoj školi, da se pomalo stvara i kadar, a, konačno, više od pola profesionalnog tamburaškog orkestra u Zagrebu su Samoborci, na čelu sa Sinišom Leopoldom, koji je moj đak. Uglavnom, o tome se može pričati jako dugo i meni je drago da sam sve to prošao, jer vidim smisao u svemu tome, pogotovo kad čovjek pri kraju života vidi da je nešto korisno napravio za ovu sredinu, ovu djecu i samoborsku kulturu u konačnici.

S uzletom tamburaške glazbe u 90-ima, nakon hrvatske samostalnosti, i "Ferdići" su dobili novi zamah, ali i jaču konkurenciju u Hrvatskoj. Dogodila se gotovo pa hiperinflacija tamburaške glazbe. Kako to da je i u takvim okolnostima Livadićima uspjelo ostati društvo koje je prednjačilo u kvaliteti?

Uspjelo je s voditeljima. Siniši Leopoldu sam 1985. godine predao stariji orkestar, a ja sam preuzeo mlađi orkestar. U svakom je bilo po 30-ak svirača, a tu su još bile Samoborke, njih 15 do 20, i to je bila ekipa u Livadiću koja je konstantno držala kvalitetu. Mijenjali su se svirači i pjevačice, ali bitno je to da je postojao kontinuitet i to, po mom mišljenju, uspješan i uzlazni. I mlađi i stariji orkestar dobivali su zlatne medalje i priznanja i mi tu nikad nismo osjećali nikakve padove. Mislim da ni tambura, šire gledano, nije doživjela pad i to baš zahvaljujući rođenju samostalne hrvatske države. Znamo koliko se tamburaških bendova pojavilo i populariziralo tu glazbu. Njih još uvijek ima i napreduju. Tu su i velike manifestacije poput 100 tamburaša u Zagrebu, koji su ove godine svirali i u Beču, prezentirajući taj naš brend tambure u inozemstvu.

Kad usporedite početke i sadašnju razinu Tamburaškog društva Ferdo Livadić, mislite li da možete biti sigurni kako je ono što ste pokrenuli postavljeno na dovoljno čvrste noge da može biti na ponos Samoboru i u buućnosti?

Apsolutno da. Sada naše dvije dirigentice vode Tamburaško društvo Ferdo Livadić; Anamarija Šimičić, koja je završila Muzičku akademiju i vrlo uspješno vodi stariji orkestar, a posebno sam ponosan na Petru Vojvodić, koja je završila Muzičku akademiju za nastavnika u osnovnoj školi, ali budući da sluša tamburu kao predmet studija može predavati tamburu i u Glazbenoj školi. Položila je stručni ispit i dirigentica je Mlađeg tamburaškog orkestra TD Ferdo Livadić. Tako da nasljednike imamo, a imamo i djece. Bolje je da se bave glazbom, sportom i sličnim aktivnostima nego da ne znaju kud bi sa sobom.

Možda je 2009., kao godina posvećena Ferdi Livadiću, bila i prigoda za skladanje pjesme naslova "Želimo u Samoboru adekvatan prostor za naše nastupe"?

Iskreno, sadašnja kino dvorana je najgora dvorana koja postoji, a nastupao sam po cijeloj Hrvatskoj, Europi, po Kanadi... I nigdje lošijeg prostora za anasambl nema nego u Samoboru. Velikim dijelom zato što su straga tekstilne zavjese koje upiju sav zvuk izvođača i svirači se međusobno ne čuju. U publici to nije tako, oni sve čuju dobro, ali za same izvođače je to najgora moguća dvorana. Tu je dirigrirati orkestrom i svirati - poduhvat. Nažalost, s obzirom na krizu i sve ostalo, izgleda da će potrajati dok dobijemo adekvatniji prostor.

Već neko vrijeme niste u "Ferdićima". Uhvati li vas koji put želja stati pred orkestar i zamahnuti dirigentskom palicom kao što ste imali priliku na nedavnom slavljeničkom koncertu u HGZ, kada je obilježena godišnjica rođenja i smrti Ferde Livadića?

Pa, baš i ne. Prisile me da dođem pa dirigiram tu i tamo nešto kao što je bilo u HGZ-u. Tamo se naše tamburaško društvo na krasan način odužilo Ferdi Livadiću, kada su oba orkestra, mlađi i stariji, briljirali, i gdje je dupkom puna dvorana nagradila ovaj iznenađujuće dobar koncert. Tamo sam dirigirao jednu svoju kompoziciju napravljenu nedavno na tekst Jože Prudeusa o "pokojnom" Samoborčeku. No, možda nas budućnost razuvjeri pa se Samoborček i vrati, u skladu s onom starijom pjesmom Tomice Jozića Bu se vrnul Samoborček.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (17)