09.07.2010.

Uspješno završila motoristička avantura po Bliskom istoku Samoborca Roberta Koletića

I kad zalutaš u Siriji, naiđeš na naše

Uspješno završila motoristička avantura po Bliskom istoku Samoborca Roberta Koletića

Točno mjesec dana nakon polaska na motorističku turneju po Bliskom istoku i prijeđenih više od 11 tisuća kilometara na dva kotača, Robert Koletić (znan i kao Grba) vratio se u rodni Samobor, živ, zdrav i bogatiji za iskustvo prožeto neobičnim pa čak i opasnim situacijama. Neki bi od događanja koje je doživio na svom putovanju kroz Hrvatsku, Srbiju, Kosovo, Makedoniju, Bugarsku, Grčku, Tursku, Armeniju, Kurdistan, Irak i Siriju vjerojatno radili senzacije, čuda, romane, ali Robert nije takav tip. Dok priča o svojoj pustolovini kroz jednu od vojno-politički najtrusnijih regija svijeta, o tome kako je na prevaru ušao u Irak, kako se bolestan izgubio u pustinji ili kako je završio u sirijskom zatvoru, čovjek stječe dojam da se radi o sasvim normalnim, svakodnevnim stvarima - takav je ton kojim Robert priča o svom putovanju ne zaboravljajući pri tom na podršku koju je dobio od članova Moto kluba specijalne policije, Grada Samobora, Udruge veterana specijalne policije i računalnog obrta 911 te, naravno, brojnih prijatelja. Jasno, nije zaboravio ni na dogovor da će svoje doživljaje s putovanja podijeliti i s čitateljima Glasnika, a znatiželjnici mogu slobodno baciti oko i na www.grba.biz:

Kako su izgledali prvi kilometri prema Bliskom istoku?

Počelo je dobro. U Osijeku sam susreo dva Splićana i s njima išao preko Srbije i Bugarske do turskog Istanbula. S njima mi je bilo super. U Beogradu smo imali organiziran i smještaj kod tamošnjih bajkera, a u Istanbulu smo se razdvojili i sam sam nastavio preko Turske prema Armeniji. Došao sam bio do iranske granice, ali me u Iran nisu pustili pa sam otišao za Irak. A tamo me na granici dočekala ludnica. Kilometarska kolona kamiona (zemlja praktički živi od pomoći koja im dolazi izvana) i gužva s administracijom. Međutim, nisu me htjeli pustiti ni u Irak, jer nisam imao sve dokumente koje su tražili pa sam moljakao i moljakao tamo nekog njihovog vođu, izmislio da sam neki novinar koji piše za hrvatske novine o Iraku kao bajkerskoj destinaciji i slične priče. Na kraju mi se smilovao, uzeo mi putovnicu, napisao nešto na arapskom na A4 papiru, potpisao se na taj "document" i poručio mi da budem oprezan. Tako sam s tim papirom ušao u Irak, malo sam se muvao po sjeveru zemlje, uglavnom je to bila vožnja iza kamiona. Ne može se pretjecati, a praši se cement iz kamiona; da je pala kiša zabetoniralo bi me koliko sam bio prekriven time. Na svakom raskršću je vojni punkt. No, izgleda da je taj papir kojeg mi je dao čovjek na granici nešto značio, jer mi nisu radili probleme.

Taj dio je u stvari politički dosta "nezgodan". Koliko mi je poznato, u tom dijelu Iraka većinom su nastanjeni Kurdi?

Da, kad sam ulazio nisam bio skroz svjestan tamošnje geopolitičke situacije. U tom dijelu Iraka kao da nisi u Iraku; na ulazu u zemlju vijore se iračka i kurdistanska zastava, iako Kurdistan službeno ne postoji. Vojska i policija nose kurdistanske oznake, ali svejedno koriste irački dinar.

Kakva je bila komunikacija?

Komunikacija je bila gotovo nikakva i to je bio najveći problem. Ali, s druge strane, Kurdi su k'o mala djeca, da se tako izrazim. Prvo su ozbiljni, pa se smiju, znatiželjni su, vješaju se po motoru, slikali bi se. Bio je jedan kojeg je toliko zanimao moj Suzuki da ga je počeo i raskapati. A pored njega naslonjen kalašnjikov. Govorim mu da mi ne raskapa motor, a on ništa, ne razumijemo se. Onda sam ja uzeo njegov kalašnjikov i rastavio ga pa smo se razumjeli – kad on sastavi moj motor, onda ću i ja njegov kalašnjikov. Tako, bilo je zanimljivih situacija, ali ništa opasno, svi su bili pozitivni.

Nakon toga si krenuo u Siriju. Kako si u nju došao bez putovnice?

Prvo sam se vratio nazad na iračko-turski prijelaz da dignem svoju putovnicu pa sam iz Turske krenuo prema Siriji i to preko pustinje Al Jazire. A tu me bila uhvatila vrućica, malaksao sam i dobio ozbiljan proljev. Svejedno sam nastavio dalje tom jednom cestom koja vodi prema Palmyri, kroz pustinju, ali sam svakih 5 minuta morao silaziti s motora, jer je iz mene išla van čista voda. U takvom stanju sam na kraju naišao na neke nomade, Kurde, koji su vidjeli da mi nije dobro i koji su me smjestili u svoj dom da prespavam, davali su mi nešto za jelo i devino mlijeko za piti, da se malo oporavim. Nevjerojatno je koliko su gostoljubivi i solidarni ti ljudi. Ujutro, da im se zahvalim, davao sam im novac, ali ga nisu htjeli primiti nego su sjeli na deve, ja za njima na motor i odveli su me do ceste. A kad sam se popeo na cestu više nisam znao gdje sam, bio sam skroz dezorijentiran, nisam znao trebam li lijevo ili desno. Odlučio sam dati “po gasu” pa kud dođem, dođem. Tako sam vozio satima kroz tu pustoš, cesta se već bila skroz izgubila, umjesto asfalta neki makadam, nema ničega, kad odjednom, u daljini - hrvatska zastava.

Fatamorgana?!

Ne, nego INA-ina rafinerija u Siriji, naši ljudi koji su tamo na radu. Normalno, super su me ugostili, ostao sam s njima dva-tri dana, a bio je tamo čak i jedan Samoborac, Mladen Heraković. Popravio sam opremu, izliječio se, malo se oporavio pa sam obišao i obližnju Palmyiru, mjesto koje je poznato po drevnoj rimskoj utvrdi i koju dosta obilaze turisti. Inače, nedaleko rafinerije ima i jedna "hrvatska" turistička atrakcija - kafić u kojem radi konobar od 14-15 godina koji se zove Mahmud, a naši ga zovu Jurica, jer govori hrvatski. U tom kafiću usred Sirije obješena je hrvatska zastava i sviraju Oliver i Daleka obala, jer naši su tu stalne mušterije. Uglavnom, sreća da sam naišao na naše, jer da ih nije bilo ne znam kako bi izgledao nastavak puta. Svaka im čast.

Prije polaska si rekao da ti je cilj doći u Izrael pa se iz njega morskim putem, preko Cipra, vratiti u Hrvatsku. Međutim, to se nije dogodilo?

Krenuo sam iz Sirije prema Izraelu, ali se u to vrijeme dogodio izraelsko-turski incident i ukinuli su morsku liniju kojom sam se mislio vratiti iz Izraela u Hrvatsku. Jedina mogućnost bi bila da motor raskopam, spakiram u kutije i iz Haife pošaljem za talijanski Monfalcone, a ja da se vratim avionom, što bi me koštalo 2.000 eura. Toliki mi je bio ukupni budžet za ovo putovanje, tako da to nije dolazilo u obzir. Umjesto toga sam otišao na Golan. Međutim, to je zabranjena zona, a ja sam se išao motati tuda i normalno da nije završilo dobro. Uhvatila me sirijska patrola i završio sam u Damasku, u zatvoru. Ipak, tamo nisam bio dugo. Kad su provjerili sve podatke pustili su me i uputili me u planine 30-ak kilometara izvan grada, gdje žive armenci-grkokatolici.

Kako je to izgledalo?

U tamošnjem gradu Maluli prvo što me dočekalo bio je čovjek koji mi na hrvatskom govori "pi... ti materina"! Nije bio ljut, nego je vidio naljepnicu od INE na motoru, A kako je on nekad radio za njih, tako je uspio to naučiti od hrvatskog jezika. U Maluli sam spavao u jednoj crkvi staroj tisuću godina. Ljudi su neobično ljubazni, primili su me kao putnika namjernika, a svatko tko dođe ostavi im novaca koliko može odvojiti za smještaj. Čak je sve to izgledalo malo nadrealno; ulazim u grad koji je star par tisuća godina, kuće među stijenama, izdubljene špilje uokolo, sve izgleda kao da si se vratio u prošlost, a onda, usred Sirije, u starom armenskom gradu vidiš da je sve okićeno brazilskim i njemačkim zastavama! U to su vrijeme svi tamo poludjeli za Svjetskim nogometnim prvenstvom i odlučili su navijati baš za te dvije reprezentacije. Još se tu i tamo mogla vidjeti i koja španjolska zastava. Tamo mi je bilo baš super. 5 dana sam proveo u tim planinama, uživao u vožnji i gradovima za koje strani turisti ne znaju, jer posjećuju ih uglavnom samo domaći turisti. A i temperatura je u planinama bila puno ugodnija.

Mislim da onaj dio putovanja kad si završio u sirijskom zatvoru ipak zaslužuje malo detaljniji opis?

Vozim se po Golanu, kad vidim iza sebe u retrovizoru, dolaze dvije Toyote, jedna me pretječe, a druga blokira iza. Izlaze likovi u civilkama, ali s pištoljima oko pasa, a ja ne znam tko su. Mogu biti policajci, mogu biti drumski razbojnici ili tko zna što. Naravno, nitko ne govori engleski, ali me jedan od njih traži "passport". No, ja mu ga nisam htio dati, nego držim motor u prvoj, spreman probati pobjeći ako bude trebalo. Onda je jedan od njih pokazao na neku policijsku oznaku na "šoferšajbi" Toyote pa sam im ipak dao putovnicu, a oni su me sproveli u zatvor u Damask. Uzeli su mi stvari i smjestili me u neki ćumez da čekam. Dali su mi vode i hrane, a nakon 3-4 sata je došao prevoditelj i otišli smo jednom inspektoru koji je imao prijateljski pristup i koji je odradio ispitivanje. Provjeravali su moju priču; čak su zvali i jednog Zagrepčana kojem je tata Sirijac i djetinjstvo je proveo u Siriji, a koji radi u INA-i i koji je potvrdio moju priču, tako da su me na kraju pustili. Jedino su mi pobrisali sve fotografije koje sam snimio na Golanu i ostavili su mi samo jednu, iz palestinskog izbjegličkog kampa, "koju smijem pokazati svijetu".

Brzo smo prošli kroz dio putovanja preko Turske, iako je ona u stvari predstavljala najveći dio tvog putovanja?

Moram reći da me Turska iznenadila. Ona je toliko bogata, toliko se gradi, toliko je skupa da to čovjek ne očekuje. Istambul je bolesno skup. Pričao sam tamo s policajcima, kažu da imaju plaću po 2.000 tisuće dolara. U odnosu na nas tamo ljudi imaju neke druge prioritete, puno rade, nije im najbitniji novi auto i slične stvari. Brzo se razvijaju. Tamo ima gradova za koje nikad nisam čuo, a radi se o milijunskim gradovima, s kvartovima veličine Zagreba, u kojima je sve puno dizalica, novogradnje... Ali, takva je Turska negdje do Ankare. Što se ide bliže Kurdistanu, to je već druga priča. To je "turski Kozari Bok" veličine bivše Jugoslavije.

Kako si na kraju riješio pitanje povratka, ako je izraelska opcija bila otpala?

Probao sam ući u Libanon, ali kako sam već bio ubačen u kompjutorski sustav, jer sam bio priveden, čovjek na granici mi je rekao da me može pustiti iz zemlje, ali da postoji velika vjerojatnost kako me iz Libanona više ne bi pustili natrag. A onda ja iz Libanona ne bih imao kuda, jer je njihova granica s Izraelom zatvorena. Tako sam natrag krenuo preko planina, pa turskom obalom, na Dardanele, Galipolje, u Grčku i preko Makedonije do Kosova, gdje sam tražio starog prijatelja iz vojske. Inače, Kosovo je kompletno u radovima pa sam od Prištine do Peći vozio po makadamu pomiješanom s ilovačom i na kraju izgledao tako da me nisu htjeli uopće primiti u prenoćišta. "Špahtlom" sam morao skidati blato sa sebe i motora, to je bilo nešto strašno. Ustvari, više problema je bilo pri kraju puta, nego u Iraku i Siriji. Na primjer, u Grčkoj mi se skoro motor potopio, jer je došlo neko nevrijeme i u roku par minuta voda je došla do mašine. Ipak, imao sam sreće pa nije bilo ozbiljnog kvara. Ili, na Šar planini me uhvatio snijeg. Skroz sam se smrznuo pa sam se sklonio u neku kolibu, a unutra Švicarci, cura i dečko, vode psa na lajni i putuju iz Švicarske u Grčku, na biciklima. Eto, da se zna da nisam ni ja baš najluđi. (smijeh)

K.S.

 

Uspješno završila motoristička avantura po Bliskom istoku Samoborca Roberta Koletića

Visoka poslovna škola Libertas u Samoboru uspješno odradila prvu akademsku godinu

Arhiva 2010

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002