23.01.2010.

Samoborski haiku pjesnik Marijan Čekolj je na Svjetskom kongresu u Tokiju predstavljao hrvatski i samoborski haiku

Japance ostavio "paf" pa ih pozvao u Samobor

Samoborski haiku pjesnik Marijan Čekolj je na Svjetskom kongresu u Tokiju predstavljao hrvatski i samoborski haiku

Izlizana poslovica o "prorocima u svom selu" na svojevrstan način još se jednom potvrdila krajem prošle godine u japanskom Tokiju. Naime, Samoborac Marijan Čekolj, kao predsjednik Hrvatskog haiku društva, bio je pozvan u Tokio na Svjetski haiku kongres u organizaciji najveće haiku organizacije - Haiku International Association (HIA). Time se ponovno pokazalo kako hrvatski i samoborski haiku uživa izuzetan ugled u svijetu, rame uz rame s SAD-om, Velikom Britanijom, Njemačkom i zemljom domaćina, obzirom da su predstavnici tek tih 5 zemalja (Leonard Moore, Annie Bachini, Stefan Wolfschutz, Akito Arima i Marijan Čekolj) bili pozvani govoriti na Svjetskom kongresu organiziranom u povodu 20. godišnjice HIA.

O važnosti gostovanja, fenomenu "maloga grada za veliki haiku" i dojmovima o Japanu porazgovarali smo s Marijanom Čekoljem po povratku iz Zemlje izlazećeg sunca.

Tipično prvo pitanje nakon ovakvih dalekih putovanja – kakav je dojam o Tokiju, kakav je osjećaj nakon posjeta Japanu?

Osjećaj je fantastičan. Tokio je najveći grad na svijetu, ima 36 milijuna stanovnika, otprilike kao 10 Hrvatska, i čovjek tamo doživi kulturološki šok. Sve je totalno drugačije nego kod nas, u Hrvatskoj ili u Europi. Prije svega se osjeti prenapučenost. Japan se sastoji od četiri velika otoka, međutim, radi se planinskim predjelima koji nisu podobni za život, nego je to tek manji nizinski dio uz more, gdje je pretežno smješteno stanovništvo i gdje se smjestio i Tokio. Tako da se radi o izuzetnoj prenapučenosti i sve što mogu Japanci podignu u zrak. Tokio je nepregledno more nebodera, podzemna željeznica im je na sedam nivoa i svakodnevno ju koristi više od 8 milijuna ljudi, autoputevi su im na tri kata u jednom smjeru, grade ih i iznad mora... To je grad koji je strašno razvijen u svakom pogledu i stječe se dojam da ne postoji ništa što Japanci ne bi mogli napraviti.

A što je s Japancima kao ljudima, međuljudskim odnosima?

Za prijateljstvo, bilo gdje, uvijek je potrebno dvoje. Ne mogu ja težiti biti dobar s Japancem, Hrvatom ili nekim trećim, ako on to ne želi biti. No, izuzetno su srdačni. Inače, Japanci su jako moderni, nevjerojatno su napredni u svakom pogledu. Jedino što ne trpe su američke stvari. Oni nemaju skoro nijednu američku televizijsku seriju, nemaju američkog filma na svojim televizijama, skoro pa nema McDonaldsa ili Starbucksa u Tokiju, izbacili su gotovo sve američko iz svog, japanskog života. Pitao sam ih zašto pa su mi objasnili da se na taj način čuvaju nasilja, jer smatraju da su ga američki filmovi prepuni. Uglavnom, Japancima je usađen kodeks časti koji je nama na Zapadu neshvatljiv. On postoji u svim sferama života i nevjerojatno im je bitan.

Bitan im je očito i naš haiku. Naime, dokaz ugledu kojeg uživa hrvatki haiku je i ovaj Svjetski kongres u Tokiju, na kojeg su pozvani predstavnici velikih SAD-a, Velike Britanije i Njemačke, ali i jedne male Hrvatske.

To mi je posebno drago, jer se radilo o Svjetskom kongresu haiku stvaralaštva, dakle najviše razine. Mogu slobodno reći da smo na njemu briljirali kao država i kao Samobor. Za to smo i dobili pohvalu Ministarstva vanjskih poslova. Naime, mi smo haiku velesila, bez obzira što smo mali da manji ne možemo biti. Vidjelo se to i na kongresu, jer su Japanci s jedne strane bili oduševljeni količinom znanja, iskustva i kvalitete u našem haikuu, a s druge strane i začuđeni time. Tako da sam im objasnio kako je do toga došlo. Ponavljam, haiku treba učiti od početka, a ne na način kao što se događa u zapadnoj Europi, gdje se piše sve i svašta. To više liči na "turbo folk" haiku, bitno je samo da je u tri reda. Ali, to me inspiriralo i na novu knjigu koju trenutno pišem, a koja će se baviti teorijom haiku pjesništva i u kojoj će biti obuhvaćeni i potanko objašnjeni svi ti haiku fenomeni. Knjiga će izaći paralelno u Hrvatskoj i Japanu.

Kako je bilo koncipirano gostovanje u Tokiju, što se radilo na Svjetskom kongresu?

Povod održavanju kongresa bila je 20. godišnjica njihove najbrojnije haiku organizacije - Haiku International Association, koja broji 1,7 milijuna članova i zadužena je za cijeli svijet. Oni su organizirali taj kongres kako bi se raspravila najvažnija pitanja vezana uz sadašnjost i budućnost haikua. O sebi su jako malo pričali; više su pokušavali od nas iscijediti maksimum razmišljanja i uvida u situaciju u svakoj pojedinoj zemlji. Iako, moram reći da se moji kolege iz drugih zemalja nisu baš u tome iskazali, jer uglavnom nisu imali uvid ni u stanje u vlastitoj državi, a kamoli da bi vidjeli širu situaciju. Tako da je drugačijim izborom gostiju učinak mogao biti puno bolji, jer iz svake od tih zemalja ima puno boljih predstavnika. Ja sam se pak fokusirao na naš Samobor, na Hrvatsku i na opća pitanja.

Kakva je povratna informacija? Percipiraju li Japanci haiku u Hrvatskoj kao drugačiji, kvalitetniji...?

Apsolutno! Prepoznaju nacionalni haiku i napore Hrvatskog haiku društva, koje već 18 godina marljivo izdaje pjesničke zbirke, ali i antologijska izdanja kao što je Antologija samoborskog haiku pjesništva u zadnjih 30 godina. Naš rad je izazvao veliku pažnju i puno se pričalo o Samoboru kao o kolijevci i izvorištu hrvatskog haiku pjesništva. Tim više smo im bili zanimljivi što je Samobor vrlo mali grad, a dao je izuzetno značajne haiku pjesnike i izvorište je haiku duha. Radi se o fenomenu kojim su bili jako iznenađeni, jer ne postoji takav primjer u Japanu ili u svijetu. Zato sam ih i pozvao u Samobor da se osobno uvjere kako je, zahvaljući duhu Samobora i Samoborskog gorja, moglo nastati jedno takvo haiku izvorište. Obećali su da će doći, a najavila se i njihova nacionalna televizija, koja namjerava napraviti tematsku emisiju o Samoboru baš na temelju tog haiku fenomena koji u Samoboru traje već više od 30 godina.

To nas vraća na pitanje koje je dominiralo i kongresom – budućnost haikua. Prilikom našeg zadnjeg razgovora dalo se naslutiti kako niste baš optimistični po tom pitanju?

Nisu ni Japanci čuli od mene ništa pozitivno u tom pogledu. Svjesni smo činjenice kompjuterizacije u svim sferama života, a iz toga proizlazi i kompjuterski jezik, koji je izuzetno siromašan i izravno šteti svakom nacionalnom jeziku, a naročito vokabularu i kreativnosti djece i omladine. To traje već neko vrijeme, s tendencijom rasta, tako da je za očekivati kako će uskoro neki program moći umjesto nas raditi haiku poeziju. Žestoko sam kritizirao takav način razvoja, kako općenito, tako i što se tiče haiku pjesništva. Čak i u Japanu sve manje ljudi piše haiku baš zbog te kompjuterizacije, internetizacije društva koja osiromašuje kreativni jezik. Postavio sam pitanje hoće li nepismenost stanovništva biti cijena koju ćemo morati platiti kompjuterizaciji i robotizaciji društva? Danas je vrlo jednostavno u računalo ubaciti haiku klasike, potražiti stilsko godišnje doba o kojem želimo pjesmu, ukucati npr. "miris jorgovana" i kompjuter izbaci haiku pjesmu iskombiniranu od klasika. Instant haiku. I mogu reći da ih je ta moja vizija moguće budućnosti vrlo osupnula, ostali su "paf"! Mislim da su oni svjesni situacije, jer ipak prednjače u modernizaciji i tehnološkom napretku i da baš zato puno nade polažu u nas malene, koji nismo još do te mjere robotizirani, koji imamo prekrasnu prirodu i određene kvalitete života koje se u razvijenijim dijelovima svijeta pomalo gube. Postoje i u Japanu prirodne ljepote, ali, za razliku od nas, oni ih ne mogu nastanjivati. Kod nas se radi o pristupačnoj i pitomoj prirodi, kao što je to Samoborsko gorje, koje je neiscrpno vrelo inspiracije, duhom pogodno za haiku. Zato sam ih i pozvao u Samobor.

Tko zna, možda ovo pokrene i neku vrstu haiku turizma u Samoboru?

U Japanu smo se pokušali prezentirati i kao kulturni brend Samobora i Hrvatske. Ideja haikua kao kulturnog brenda je nešto na čemu već godinama radimo i što je u dobroj mjeri ostvareno zahvaljujući i samoborskim poglavarstvima koja su imala sluha za naš rad. Nadam se da će tako i ostati, jer je sada u izradi projekt Pjesničke mape Samoborskog gorja, na kojoj intenzivno radim već tri godine, a koja će objediniti prekrasne fotografije u boji i haiku pjesme na hrvatskom i engleskom jeziku, uz kartu Samoborskog gorja i detaljni uvodnik. Naime, ideja je spojiti kulturu našega grada kroz haiku s prirodnim ljepotama kroz fotografije. I haiku, kao i fotografija, govori više od tisuću riječi i to je idealan spoj koji do sada još nije viđen.

Među brojnim japanskim specifičnostima je svakako i haiku. Kako to da je ta, tipično japanska, pjesnička forma postala međunarodno poznata i prihvaćena?

Rekao bih da je to prije svega zbog kratkoće izričaja, koji nudi više nego što se na prvi pogled vidi, a koji je prikladan današnjem tempu. Japanci rade od 7 do 19 u jednoj smjeni, oni su radna nacija i imaju ubitačan životni tempo pa im haiku, na neki način, dolazi kao duhovna relaksacija, kao sredstvo duhovne i intelektualne obnove, svojevrsna meditacija. U tome je tajna uspjeha haikua ne samo u Japanu, nego i diljem svijeta.

No, haiku se "pronašao" i u jednom potpuno drugačijem svjetonazoru kakav je zapadni ili ovaj naš, hrvatski?

Zanimljivo je da naš dio Europe piše daleko najbolji haiku na svijetu, kvalitetniji čak i od američkog haikua, a da ne govorimo o zapadnoj Europi. Mislim da je to prvenstveno do čovjeka koji je donio haiku u Hrvatsku, jer Vladimir Devidé je u svojim predivnim djelima uspio hrvatskim čitateljima prenijeti duh Japana kroz haiku. Ako se prvi haiku dobije u obliku nekog aforizma ili vica, onda će se on i prihvatiti kao takav i krenut će se na sporedni, pogrešni kolosijek. Prvi dojmovi su presudni, a u Hrvatskoj smo imali veliku sreću da smo se odmah susreli s izvornim haikuom. Zato i jesmo daleko najbolji u svijetu po haikuu već čitav niz godina.

Je li bilo vremena za turističko uživanje u Japanu?

Bilo je vremena, ali vrlo malo. Rad kongresa bio je maksimalno isprogramiran, iako je većina toga bila tobože neformalna. Poznato je da su Japanci radišni čak i kad se odmaraju ili kad se radi o neformalnom druženju. No, ipak smo stigli s domaćinima obići dobar dio Japana, od Tokija, Kyota, Yokohame... Zanimljivo, kraj sve te modernizacije najviše me se dojmio zen-budistički samostan, koji je izdvojen od naseljenog područja i koji fascinira svojim zračenjem duhovnošću te u potpunosti odudara od ogromnih japanskih gradova.

Ima li naših u Japanu?

Koliko sam čuo i vidio, naše veleposlanstvo je tamo dosta aktivno. Postoji u Tokiju i jedna hrvatska turistička kuća s restoranom koji nudi specijalitete naše kuhinje i naša vina. Na Svjetskom kongresu je bio i veleposlanik Hrvatske u Japanu Drago Štambuk, a sam kongres je prenosila uživo japanska televizija, tako da se itekako čulo za Hrvatsku i Samobor. Mogu reći da je naš veleposlanik bio zaista oduševljen i bilo mu je jako drago što smo se briljantno prezentirali u Japanu.

Krunoslav Solenički

 

Samoborski haiku pjesnik Marijan Čekolj je na Svjetskom kongresu u Tokiju predstavljao hrvatski i samoborski haiku

Arhiva 2010

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002