30.04.2010.

Dr.sc. fra Nikola Vukoja i gvardijan Krunoslav Kašnar govore o 400 godina franjevaca u Samoboru

Čuvari vjere, jezika i kulture

Dr.sc. fra Nikola Vukoja i gvardijan Krunoslav Kašnar govore o 400 godina franjevaca u Samoboru

Prošla je godina bila u znaku obilježbe 800. godišnjice utemeljenja franjevačkog reda. Kako je bilo objavljeno u glasilima, slavilo se 800 godina kako je sv. Franjo "potaknut od Gospodina okupio braću“ i službeno od pape Inocenta III. dobio odobrenje Pravila, a koje temelji život po evanđelju Isusa Krista. I u Samoboru su franjevci obilježili svoju veliku i značajnu obljetnicu, a kao povod razgovoru dodatno je poslužio i podatak da je prošlo točno 400 godina otkad im je darovano zemljište na kojem i danas borave. O značaju svetog Franje i franjevcima govori nam dr.sc. fra Nikola Vukoja.

Pretpostavljam da mnogi ne znaju da je sveti Franjo bio sin bogatog trgovca i vojnik koji je doživio preobraćenje. Je li on putokaz u životu i nama u smislu da možemo uvijek doživjeti preobraćenje i krenuti njegovim putem?

Izgovoriti ime svetog Franje znači izgovoriti ime koje je u svijetu sigurno jedno od najpoznatijih. Jer, premda je on kršćanin katolik, za njega se stvarno može reći da pripada cijelom svijetu. Dovoljno je i danas doći u Asiz, njegov rodni grad i grob, gdje ćete naći ljude svih boja, religija i ideologija, jer Franjo je bio brat svima. To je urodilo time da njega svi cijene. Franjo je iz evanđelja naučio neke zbilje i ponašanja koje drugi nisu. Upravo iz duboke vjere da je Bog otac svima i svemu, njeguje odnos poštivanja i uvažavanja pa iščitava vrijednosti za koje možemo reći da su opće ljudske vrijednosti i nisu nužno samo kršćanske. Rodio se u vrijeme pomalo brzih preokreta, početkom 13. stoljeća, kada su se iz feudalnog ustroja polako stvarale komune, mali gradovi, uskoro gradovi državice. Osobito u to vrijeme, uz aristrokraciju i feudalce, niče novi sloj ljudi – trgovci, koji su zbog snalažljivosti postali element pokreta; povezivali su različite krajeve i samim time prenosili ideje, jer nije bilo drugog načina širenja informacija. Franjo se rodio u obitelji bogatog trgovca Bernardonea, koji je imao dovoljno bogatstva da mu priušti sve. Franjo je na početku išao za tim i znao je uživati, sanjao je i bogatstvo. No, u to vrijeme ideal svih mladića bio je postati slavan vitez, kao što je to danas biti nogometaš ili glumac. Ocu je to bilo drago, jer mu je Franjo mogao osigurati dodatni ugled. Franjo je krenuo u rat protiv Peruggie, ali nije imao sreće; zarobljen je i razbolio se pa ga je otac otkupio. U tom bolovanju on je počeo razmišljati i uviđati da to nije ono pravo što čovjeka može ispuniti. Polazi u drugu vojnu, ali u groznici ima čudan san gdje mu se ukazuje Bog i on se vraća natrag. Počeo se povlačiti u samotne spilje, razmišljati i tražiti svoj životni cilj. U jednoj molitvi pred križem u sv. Damianu, maloj ruševnoj crkvici ispod Asiza, čuje kako mu Gospodin s križa kaže: "Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši". On je to shvatio doslovno i počeo obnavljati crkvu, ali brzo je shvatio da to nije značilo da se treba baviti zidarskim poslovima, nego da počne obnavljati živu crkvu. Iako on to nije planirao, brzo su ga počeli tražiti drugi ljudi, pogotovo bogati mladići i vitezovi, koji su htjeli početi živjeti na način kako je on živio, prema evanđelju. Budući da je u to vrijeme bilo i dosta krivovjernih pokreta, biskup ga je upozorio da bi ga mogli optužiti kao heretika pa se Franjo, kada je skupio 12 braće, uputio u Rim papi Inocentu III., koji mu je dao prvo usmenu privolu da mogu propovijedati u narodu, a kasnije je to potvrđeno i službenim pravilom. Franjo se nije obratio, jer čovjek se nikad ne može odjednom obratiti; to je trajan proces i nikad se na to ne može staviti točka.

Kako se iz Asiza i Italije njegov nauk širi?

Od samog početka Franjo ne želi ostati samo u Asizu, već želi cijeli svijet ispuniti evanđeljem pa se upućuje u Svetu zemlju. Tamo 1219. boravi bez oružja za vrijeme križarskog rata. Susreće sultana koji je, dirnut tom njegovom odvažnošću i jednostavnošću, dopustio da franjevci mogu ostati u Svetoj zemlji i oni su do danas službeni čuvari Svete zemlje, dok druge katoličke svećenike nisu primali. U 14. stoljeću franjevci su prvi misionari u Mongoliji i Kini pa onda u Filipinima i Japanu, a idu i s Kolumbom u Ameriku. Pratili su i hrvatski narod za vrijeme seobe pred Turcima pa je tada i nastala izreka "Kud Turčin s ćordom (sabljom) tud fratar s torbom".

Franjevci su u ovih 801 godinu posebno zaslužni na ovim našim prostorima za očuvanje kulture, pismenosti i njezino širenje, jednako kao i u susjednoj Bosni. Je li ta jednostavnost, odnosno skromnost koju je Franjo propovijedao njegova najveća snaga?

Franjo i franjevaštvo uvode jednu revoluciju, jer i u to vrijeme u crkvi su staleži; imate vitezove, molitelje i bočne radnike, a sveci su bili plave krvi. To je jedan od razloga zašto je toliko ljudi pohrlilo za njim, jer Franjo nije pitao tko si, odakle si i koliko imaš, već što želiš biti. Davao je istu šansu i najsiromašnijima i onima koji su bili iz redova aristokracije. Ta jednostavnost učinila je da su ga ljudi radije prihvaćali. Čak je i za prve halje Franjo uzeo najjedostavnije odijelo iz puka. Govorio je jednostavno, jezikom koji je ljudima bio razumljiv, ušao je u bit evanđelja i govorio vjernicima da je Bog naš otac, dok su ih drugi plašili paklom. I zbog toga možemo shvatiti zašto su se franjevci povezali s našim narodom. Pa i Matoš primjećuje da se stranice naše povijesti ne mogu ispisati bez franjevaca, ne samo na području vjere, nego i kulture, jezika, medicine… Ta prisutnost vidljiva je u čuvanju vjere, ali i nacionalnog bića. Pogotovo u krajevima gdje su stoljećima većinu činili muslimani, franjevci su odigrali nezamjenjivu ulogu, osobito u očuvanju hrvatskog jezika. Moramo istaknuti i franjevce glagoljaše, koji su uglavnom boravili u Primorju i Istri, gdje im također nije bilo lako pod Venecijom. I samostan u Kotarima pripada franjevcima trećeredcima koji brinu o toj tradiciji. Mogli bi nabrojiti brojne franjevce jezikoslovce i prevoditelje Biblije.

Franjevci već u 16. stoljeću dolaze u Samobor. Prije 400 godina darovano im je zemljište i crkvica svete Marije u polju, gdje se sada zapravo nalazi samostan.

Franjevci u Samobor dolaze neplanirano, nakon Krbavske bitke i svega što se događalo, kada je dosta ljudi bježalo, jer im je bilo dosta blizine Otomanskog carstva. Franjevci su ih pratili, a jedna grupa se nastanila ovdje u Samoboru. Došli su prvi put negdje 20-ih godina 16. stoljeća i nastanili se u župi, jer nije bilo župnika. Tadašnji gospodar grada primio ih je sa simpatijama i mislili su se tu naseliti duže vrijeme. No, Ivan Ungnad, koji je naginjao protestantizmu, u franjevcima osjeća veliku opasnost pa ih je protjerao iz Samobora nakon svega dvije godine. Petar Erdödy, gospodar Jastrebarskog, 1531. sagradio im je u Kotarima samostan želeći da ostanu uz njega. Početkom 17. stoljeća ponovno se u Samoboru mijenja gospodar pa ih kćer Ungnada ponovno zove i daruje im prvo zemljište na kojem se gradi kapela svete Marije u polju, a potom i mala drvena nastamba. Taj drveni samostan nije dugo izdržao, jer je izgorio. Na kraju se 1715. počinje graditi sadašnji samostan, koji je 1722. završen i posvećen 1736. godine. To je kratka povijest o počecima franjevaca u Samoboru. Bitno je istaknuti da su vrlo rano u samostanu imali školu za nadarene dječake koji su htjeli učiti. Uvijek su imali i apoteku, bili su ranarnici, a osnivali su i sveučilišta. Narod ih je i u ovom kraju lijepo primio i tako je sve do danas.

Mora se istaknuti da ste primali i izbjeglice tijekom Domovinskog rata.

Možemo reći da su franjevci povezani i s izbjeglicama pa su tako 1991. godine u našem samostanu godinu dana živjeli izbjegli Vukovarci u tom novom dijelu gdje je bila gimnazija, a sada je Kuća susreta Tabor. Ostali bi i duže da muslimani u Bosni nisu potjerali franjevce i njihove suradnike bogoslove iz Sarajeva. Tadašnji ministar Rebić smjestio je Vukovarce na druge lokacije, a kod nas su pet godina bili fratri iz Bosne. Danas franjevci u Samoboru, po mom uvjerenju, čine sve da jednostavnošću i uslužnošću žive sa zajednicom. Radi se s mladima, djeluje i prekrasan zbor, postoji divna suradnja sa školama pa organiziramo izložbe školskih radova u našim hodnicima.

Hodnicima crkve prolaze brojni vjernici koji su mogli zamijetiti da je tijekom proteklog desetljeća crkva značajnije renovirana. O obnovi i radovima na samostanu govori sadašnji gvardijan fra Krunoslav Kašnar.

Razgovor nastavljamo s gvardijanom Krunoslavom Kašnarom.

Prvi i najvidljiviji radovi su na fasadi na ulaznoj strani crkve. No, to je tek dio radova koji su se obavljali ili će se obavljati u samostanu. Što je sve bilo obuhvaćeno planom renoviranja i restauracije?

Obnovljena je zapadna strana, tj. pročelje crkve. Tamo možemo uočiti i četiri niše u koje su prije bili postavljeni sveci. Budući da je crkva franjevačka, onda možemo reći da se radi o franjevačkim svecima pa se već intenzivno izrađuje plan da i te niše budu popunjene, kako bi fasada crkve bila življa i pročelje dobilo izgled koji je vjerojatno imalo u 19. stoljeću. Poznato je da je 1880. godine bio veliki potres koji je oštetio i zagrebačku katedralu, a i ovdje se nekoliko godina crkva nije koristila dok se nakon potresa nije obnovila. Može se pretpostaviti da su tada kipovi popadali, a onda se to prepustilo vremenu. Obnavljalo se koliko se moglo, a kipovi na fasadi su ulazili u finese. Zato su te niše zjapile prazne pa ćemo sada to pokušati ispraviti i, ako Bog da, već ćemo ove godine ponovno postaviti kipove. Obnova fasade počela je otprilike prije dvije godine, prije nego što sam se vratio za gvardijana. Iako se htjelo fasadu što prije obnoviti, kako to obično biva, nakon što su izvršena stručna istraživanja došlo je do kašnjenja. Napravljena su sondiranja da bi se došlo do podataka kako je fasada crkve prije izgledala pa se tako i došlo do ovog izgleda kakav je bio otprilike oko 1880-ih.

Možemo reći da ćete u povijest samoborskog franjevačkog samostana ući kao gvardijan za kojeg se ponajviše radilo na obnovi crkve. Naime, osim vanjskog dijela, rekao bih da su teži i opsežniji bili radovi na obnovi unutrašnjosti.

U samostan sam za gvardijana došao 1999. godine i osjećao sam neku unutarnju potrebu da se nešto mora učiniti, pa makar bili i gladni. Tako sam razmišljao dok nismo počeli s osnovnim stvarima. Jedan od prvih problema bio je onaj vlage. Inače, svaka crkva je bogata vlagom. Više je tome razloga, a jedan je što se kod frekventnih crkava osjeća snažno "znojenje" zidova. Čuo sam podatak od stručnjaka da u jednom prostoru tisuću ljudi kroz dva sata iznoje iz sebe 80 litara vlage, koja se potom lijepi na zidove. Drugi razlog su vremenske nepogode. Zato smo prvo napravili drenažu oko crkve i samostana. Tu smo se savjetovali sa stručnjacima i napravljen je projekt koji je obuhvatio cijeli kompleks samostana. Išlo se gotovo do dna samih temelja pa je postavljena drenaža. To se sada osjeća, jer zidovi višu nisu izloženi vlazi i već dolazi i do isušivanja. To je bilo vrlo važno da bi se moglo pristupiti daljnjim radovima. Bilo je važno i oborinske vode usmjeriti što dalje od zida, pa su preusmjerene u kanalizaciju. Kada su obavljeni ti radovi, tek onda se krenulo u obnovu unutrašnjosti crkve. Na početku je napravljen projekt preoblikovanja unutarnjeg prostora. Tu smo se puno mučili. Cilj nam je bio da prostor stavimo na raspolaganje vjernicima u duhu koncepta liturgijske reforme. Zato smo maknuli ogradu koja je nekad označavala ulazak u posebno posvećen prostor prema starozavjetnom konceptu. Ovaj sadašnji oblik je zaživio i pokazao se vrlo praktičnim, odgovara svojoj svrsi. Prilagodili smo i stube, koje su prije bile jako nespretne, osobito za starije ljude, jer su bile uske i visoke pa smo ih malo spustili i proširili. Stručnjaci Konzervatorskog zavoda Ministarstva kulture su ispitivali materijal i našli ostatke kapele koja je prva bila sagrađena na ovom prostoru pa je kod jednog oltara ostavljen originalni prozor za kojeg smo dokazali da je pripadao toj kapeli iz 15. stoljeća. Moram reći da je bilo puno poteškoća oko usuglašenja stavova Ministarstva i nas ovdje, jer konzervatori nastoje prostor urediti kao muzejski, a mi smo im govorili kako to ne može biti muzejski prostor, jer je to živi prostor u koji dolaze vjernici. Pokazalo se da smo bili u pravu. Inzistirali smo i da se ugradi najkvalitetniji mramorni materijal, jer je ugrađen i sustav podnog grijanja. I taj pothvat je uspio, jer ljudima u crkvi nije ni prevruće ni prehladno, a grijanje se ne čuje. Nakon toga prišlo se i obnovi pokrajnjih oltara, koji za vrijeme ličenja unutrašnjosti tu više nisu mogli stajati pa su maknuti. Otprilike svake godine se obnovi po jedan oltar. Ta obnova je zahtjevna i skupa, a do sada su tri oltara djelomično obnovljena. Na njima još treba izraditi nekoliko figura, ali za sve to treba vremena.

Kada smo kod vremena, sigurno postoje planovi za daljnju obnovu cijelog samostana u budućnosti.

Ima planova i već činimo što možemo. Smatram da je prioritetni zadatak ispitati statiku crkve i samostana te sondirati temelje da bi se vidjelo u čemu je problem. Naime, na sjevernoj strani uz toranj crkve i južnoj strani vidljive su aktivnosti i pucaju zidovi. To je također skupo i zahtjevno, kako materijalno tako i vremenski. Kada sam prije nekoliko godina odlazio, svom prečasniku sam preporučio da se to što prije obavi, no krenula je obnova fasade. Eto, po povratku želim to napraviti, a Ministarstvo u planu ima i obnovu sjeverne fasade crkve uz Ulicu Milana Langa.

Manje je poznato u javnosti da imate vrlo vrijednu biblioteku u kojoj se čuvaju tri inkunabule pa pretpostavljam da postoje planovi i za njezino uređenje?

Da, naša biblioteka je vrlo vrijedna. Nisam stručnjak pa ne mogu govoriti o cijelom knjižnom fondu, ali znam da su vrijedne inkunabule, kao i neke druge stvari koju su jedinstvene. Knjižnica zahtijeva sveobuhvatan i temeljit pristup, a ja smatram da bi trebalo urediti novi prostor u koji bi je smjestili i otvorili javnosti. Ima u njoj puno posla za istraživanje, ali kada će se to dogoditi još ne mogu reći. Mnogi stručnjaci koji se bave knjigama žele je istražiti, ali im za sada ne možemo omogućiti fizički pristup, jer knjige su spremljene i čuvaju se.

Mato Šipuš

Prvi dolazak u Hrvatsku

Kroničari svetog Franje govore da se 1212. uputio u Svetu zemlju, no da mu jaki vjetrovi nisu dali da iz Ancone krene prema istoku, već su ga bacili na drugu obalu. Nije zabilježeno gdje je točno bio, ali se nekoliko naših gradova, primjerice Pula, Krk, Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik, otimaju za to da je sv. Franjo pristao baš kod njih.

Veza franjevaca i Hrvata

Može se reći da od 13. stoljeća pa do danas niti jedan drugi narod nije ostvario vezu s Franjom i franjevcima kao hrvatski narod, jer Franjo je upravo Hrvate prve susreo nakon odlaska iz svoje domovine. Kada se usporedi broj članova reda i broj stanovnika neke zemlje, onda je, proporcionalno, među franjevcima najviše Hrvata.

Kronologija samostana Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo

1525. odobrio je papa Klement VII. nakanu gospodara samoborskoga grada Jurja Thurrya da njegovi nasljednici franjevcima u Samoboru podignu samostan. Njegov zet Ivan Ungnad smjestio je franjevce u župsku kuću. Oni su dvije godine vodili samoborsku župu, dok ih Ungnad nije protjerao, prešavši u međuvremenu na protestantizam. Napustili su Samobor i prešli u Kotare, gdje im je Petar Erdödy 1531. sagradio samostan.

1610. poklonila je Ana Marija Ungnad, supruga bana Tome Erdödyja, franjevcima crkvicu svete Marije u polju i zemljište uz nju. Ondje su se nastanili 1617.

1618. počeo je fra Antun Teletinović, kasniji naslovni kninski biskup, graditi samostan koji je 1640. zajedno s crkvicom stradao od požara.

1644. započeo je fra Franjo Tremanini popravak crkve i samostana.

1711. započela je izgradnja nove crkve i samostana. U crkvu je ugrađena i stara crkvica svete Marije u polju; danas je to Lauretanska kapela.

1721. završen je samostan, a 1733. crkveni toranj i sama crkva.

1736. posvetio je crkvu biskup Juraj Branjug. Njegovom darežljivošću podignuti su oltari sv. Antuna i sv. Franje, dok je kanonik Nikola Terihaj podigao baroknu propovjedaonicu. Oltarske slike izradio je barokni slikar Valentin Metzinger, a oltare su izradili franjevački rezbari Dionizije Hoffer, Ivo Schwaiger i Marijan Lohn.

1738. postavio je zagrebački graditelj orgulja Antun Weiner orgulje. Obnovio ih je 1834. Franjo Saibler.

1751. slikao je fresko-sliku u apsidi slovenski iluzionistički slikar Franc Jelovšek, a retabl oltara izradili su franjevački rezbari Severin Aschpacher i Juniper Doller. Donator je bio gospodar samoborskoga grada Ivan Josip Auersperg.

1771. otvorena je u zapadnom krilu samostana pučka škola, sve do 1789. godine. Od 1746. do 1784. u samostanu su redovito boravili braća ljekarnici i ranarnici.

1787. samostan je kroz tri godine služio za smještaj ranjenih vojnika. Također je za vrijeme I. svjetskog rata, od 1914. do 1917., u samostanu bila vojna bolnica.

1880. stradala je crkva od potresa. Kroz pet godina željeznim su šipkama učvršćeni svodovi, a crkva je obnovljena. Toranj je 1887. dobio sadašnji izgled osmerostrane piramide.

1805. - 1807. djeluje filozofsko učilište. Ponovno se javlja od 1900. do 1903. te od 1960. do 1964.

1944. i 1945. u samostanu borave dominikanci, nakon što je bio bombardiran njihov samostan u Zagrebu.

1946. u južnom i zapadnom dijelu samostana borave sestre klarise. Godine 1965. sele u Zagreb.

1964. započinje s radom Franjevačka gimnazija. Dvije godine kasnije podiže se novo sjemenište, a 1978. gimnazija prestaje djelovati.

Sjemenišna zgrada danas služi kao dom duhovnih vježbi, okupljalište za različite crkvene skupove te kao kuća susreta i molitve.

 

Dr.sc. fra Nikola Vukoja i gvardijan Krunoslav Kašnar govore o 400 godina franjevaca u Samoboru

Arhiva 2010

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002