Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Josip Cvetković, dugogodišnji direktor tvornice Kristal i Samoborske banke

Živi svjedok "zlatnog doba" samoborskih firmi

Ugledni Samoborac Josip Cvetković prošao je buran ratni put za vrijeme II. Svjetskog rata, a nakon njega obnašao je niz značajnih dužnosti u samoborskoj privredi. Posebno je, kao direktor, bio angažiran na razvoju Kristala i Samoborske banke, u njihovom "zlatnom razdoblju".

Počinjemo s vašim angažmanom u Kristalu, tvornici koja je sljednik bogate povijesti staklarstva u Samoboru?

Staklarstvo u samoborskom kraju ima dugu tradiciju, točnije od 1839. godine, a njegov nastavak kao industrije bilježi se u posljednjih 50 godina prošlog stoljeća. Staklana u Osretku, pa Karolina u Grdanjcima,

znana i kao Glažuta, pa Kibičekova Kristalerija, imale su više obilježje zanatskih radionica obzirom na činjenicu da su radile s više-manje nezaokruženim tehnološkim procesom. Poslije II. svjetskog rata grupa samoborskih entuzijasta, prvenstveno radnika staklobrusača, zbog nedostatka sirovine za brušenje stakla vlastitim radom kreću u

izgradnju pogona za topljenje stakla na zemljištu stare gipsarne u Rudarskoj dragi. Entuzijazam se isplatio, sagrađena je 4-lončana peć, prvo staklo poteklo je 12. svibnja 1951. godine, a službeno otvorenje bilo je 6 dana kasnije. Time su udareni temelji tvornice stakla Kristal, sa skromnim asortimanom proizvoda: cilindri za petrolejke, čaše, kaleži, boce, pehari i slično. Ja sam imenovan

direktorom Kristala 1. ožujka 1952. godine i od tada počinje teći moj 22-godišnji radni vijek. Preuzevši dužnost, analizom stanja sam ustanovio da se tvornica nalazi u nemalim svekolikim teškoćama. Tvornica je još bila u povoju, nedovršena i dislocirana diljem Samobora, a snabdijevana je bila nekvalitetnim energentom i sirovinom. Imali smo manjak visoko obučenih majstora - brigadira puhača stakla te visokoškolovanih rukovodnih kadrova – tehnologa i organizatora proizvodnje, komercijalista za marketing, nabavu i plasman proizvoda, ekonomista za financije i računovodstvo te analitiku poslovanja i ostali stručni kadar u proizvodnji i stručnim službama. Svjestan činjeničnog stanja, a samim time svojih zadataka i odgovornosti, sa svom svojom energijom, radeći bez predaha "petkom i svetkom" po 10, 12 i više sati dnevno, radio sam na rješavanju navedenih problema i uspješnijem poslovanju. Uvijek radišan, skroman, pošten, otvoren, iskren i pravedan, jednako dostupan svima, od potrira do najbližih suradnika, takav pristup mi je omogućio neograničeno povjerenje i autoritet na kontinuiranom razvoju i prosperitetu poslovanja tvornice Kristal.

Sasvim sigurno je važno bilo to što ste uspjeli Kristal prostorno formirati na jednoj lokaciji, iako ne zadugo?

Stupanjem na dužnost zatičem sljedeće stanje: od pogona topionice stakla u Rudarskoj dragi bili su odvojeni brusionica kristala, kupaonica, skladište sirovina i materijala te pakeraj, koji su se nalazili u Gornjem kraju (nasuprot dvorca Praunsperger). Upravne prostorije bile su na Trgu kralja Tomislava, tako da su radi organizacije posla svakodnevno prevaljeni kilometri puta. Zato već tokom 1953. godine počinje nadogradnja tvornice, koja traje do konca 1955. Dovršena je izgradnja hale dorade, pakeraj, skladište sirovina i gotove robe, bravarija i šamotarnica. 1957. godine dovršava se brusionica i kupaonica te uredski prostor, čime se zatvara krug tvornice pa ona tek tada objedinjuje sve faze rada u jednu tehnološku cjelinu. Od obrtne radionice rođena je tvornica. Ipak, potreba za

poslovnim prostorom bila je sve veća zbog povećanja kapaciteta proizvodnje, a lokacija u Rudarskoj dragi, u kotlini, to nije omogućavala. Zato se pristupilo adaptaciji bivšeg RIZ-ovog pogona u kristalno-brusački pogon II pa je Kristal ponovno imao dvije lokacije. Također, organiziran je i rad kod kuće pojedinih kristalobrusača – "rad na sic". To je tada bio zanimljiv i rijedak način organiziranja jednog dijela proizvodnog procesa i neuobičajen u tvornicama stakla, jer su se oblikovani proizvodi Kristala prevozili u privatne radionice na brušenje, da bi nakon te faze rada bili vraćeni u tvornicu.

Kristal u međuvremenu kontinuirano povećava kapacitete proizvodnje i tehnološki se unapređuje.

Povećavaju se kapaciteti za topljenje stakla tako da koncem mojeg mandata Kristal raspolaže s tri staklarske peći te peći za slobodno oblikovano staklo tipa Murano. Istovremeno, povećavaju se i kapaciteti za brušenje stakla, naročito privođenjem u upotrebu kristalo-brusačkog pogona II. Kristal se modernizira i kupnjom nove opreme u svim

segmentima proizvodnog procesa, a izgrađena je i nova butanska stanica s pripadajućim postrojenjem.

Usporedo Kristal permanentno širi i asortiman proizvoda.

Asortiman proizvoda usvojen u mom mandatu mogli bismo svrstati u četiri skupine: proizvodi od običnog (kalij natrijevog) stakla, proizvodi od kristalnog (Pb olovnog) stakla, proizvodi od tzv. Murano stakla te proizvodi od tzv. opal stakla u boji. Praćenjem tržišta stalno smo osluškivali kojem asortimanu dati prevagu. I dok su u početnom razdoblju prevladavali proizvodi od običnog stakla, kasnije je zbog tržišnih okolnosti i profitabilnosti težište stavljeno na proizvode olovnog kristalnog stakla. Vrijedno je spomenuti da smo usvajanjem proizvoda od tzv. Murano stakla bili jedini proizvođač takvog stakla na području bivše države.

Značajan je i porast broja zaposlenih u Kristalu.

Broj zaposlenih 1951. godine bio je 98, da bi se koncem mog mandata broj zaposlenih kretao oko 750. U početnim godinama razvoja Kristala nedostajali su radnici svih profila, prvenstveno staklopuhački kadrovi, tako da smo iste bili primorani djelomično angažirati iz susjedne Slovenije (Rogaška Slatina, Hrasnik), da bi se kroz rad

osposobio najveći broj, da tako kažemo, "domaćeg kadra". Treba spomenuti da je Kristal bio tvornica bazirana na ručnom radu, gdje je čovjek-radnik ključni faktor proizvodnje, a ne stroj, kao kod nekih drugih proizvodnih djelatnosti. Za majstora puhača stakla ili brusača treba proći nekoliko godina da bi se usvojila znanja i vještine za taj posao.

Rezultat svih tih napora je i činjenica da Kristal kontinuirano širi tržište za svoje proizvode.

Osim tržišta bivše Jugoslavije, proizvodi Kristala su se uspješno plasirali i na zahtjevna tržišta zapadne Europe (Zapadna Njemačka, Velika Britanija, Švicarska, Italija...) i SAD-a, a u jednom periodu i na tržište SSSR-a. Najveći uspjeh svakako je ulazak na američko tržište i znatan plasman olovnog kristalnog stakla na to tržište, koji

se prosječno godišnje kretao od 33 do 40 posto. Na domaćem tržištu najveća naša konkurencija zapravo je bila samo tvornica stakla u Rogaškoj Slatini, koja ima dugu tradiciju te proizvodnje, a u manjoj mjeri ostali domaći proizvođači stakla ručne izrade. U marketingu i plasmanu naših proizvoda ne samo na domaće, nego i na europsko, a napose na američko (SAD) tržište vrijedan doprinos su dali Veljko Zgurić i Nikola Krezić.

Kakvo je financijsko poslovanje Kristala tih godina u odnosu na većinu drugih proizvođača u bivšoj Jugoslaviji?

U mom mandatu direktora Kristal nikad nije poslovao s gubitkom. Uspješno smo konkurirali ne samo na domaćem, nego i na svjetskom tržištu, jer smo svoje poslovanje ustrojili prema normama kvalitete i cijenama zapadno-europskog i svjetskog tržišta. Morali smo proizvoditi po cijenama koje svijet priznaje, po kvaliteti koju svijet priznaje i raditi bez gubitaka. Svi smo radili pošteno i čestito, a primali plaće ovisno o uspješnosti tvornice i ostvarenim rezultatima. Međutim, treba reći da samo ostvarena akumulacija nije bila dostatna za puni razvoj pa je Samoborska banka (tada filijala Kreditne banke Zagreb) imala nemjerljiv doprinos u razvoju Kristala osiguravanjem potrebnih sredstava za tekuću likvidnost i investicije. Također, kontinuiranu podršku tvornici i svesrdnu pomoć imali smo i od Okružnog vijeća skupštine Općine Samobor.

Svi do sada navedeni rezultati uspješnog razvoja i poslovanja Kristala nisu samo moja zasluga, već i mojih suradnika, rukovodioca stručnih službi (tehnologije i proizvodnje, marketinga i plasmana, financija i obračuna poslovanja, opće pravnih poslova) te vrijednog radništva Kristala.

Nažalost, zlatno doba Kristala nakon vašeg odlaska 1974. godine nije se održalo. Što se događalo u tom periodu?

Radni ljudi Kristala su nakon mog odlaska izrazili želju da se vratim u poduzeće, govoreći po Samoboru da me nema sto godina. Nakon mog odlaska, u fazi oblikovanja staklenih proizvoda izgrađuju novu kadnu peć i mjesto dotadašnje ručne izrade proizvoda uvode strojnu proizvodnju. Pri tome se javljaju mnoge teškoće, a prije svega povećani škart i otpad, lošija kvaliteta proizvoda, što ima za posljedicu slabljenje tržišne konkurentnosti. Tvornica postupno stagnira, što rezultira stečajnim postupkom, a u konačnici i prestankom njenog rada i opstanka. Moram posebno istaknuti da sam silno razočaran činjenicom da je u procesu privatizacije u 90-ima tvornica Kristal praktički nestala sa scene, a time i dugogodišnja staklarska tradicija samoborskog kraja. Najžalosnije što se u privatizacijskoj otimačini dogodilo je to da su svi zaposlenici Kristala ne samo ostali bez tvornice, nego i bez kune obeštećenja za desetke godina uloženog rada i doprinosa za njen uspješan razvoj i prosperitet. Kristal je bio i trebao je ostati ono po čemu je bio prepoznatljiv Samobor, njegov brend - stoljetno staklarstvo.

Nakon 22 godine u Kristalu prelazite u Samoborsku banku, na posao u sektoru koji je također imao stoljetnu tradiciju u Samoboru.

Bankarstvo u Samoboru se u počecima, od 1873. godine zasnivalo na Štedionici, da bi 1953. godine to preraslo u filijalu Kreditne banke Zagreb. Ja sam došao u solidnu banku, koja je poslovala na zadovoljstvo građana, privrede i vlasti Samobora. Obzirom na njezine kapacitete, smatrao sam da je potrebno učiniti napore na njenom

daljnjem napretku i ekspanziji pa je napravljena nova organizacijska shema, tehnički smo se unaprijedili, povećavali smo kapacitete, zaposlili potrebne kadrove i došli do toga da su stvorene mogućnosti da banka iz filijale preraste u samostalnu banku, što se i dogodilo 1975. godine.

Što je to značilo za Samoborsku banku i sve oni koji su bili uz nju vezani?

Banka je u to vrijeme višestruko povećala svoj obim poslovanja, njezin potencijal je rastao i to je bilo doba kad je banka rasla, kako u pogledu kreditnog i investicijskog poslovanja, tako i u poslovima s građanstvom. U tom pogledu velike zasluge imaju i moji tadašnji suradnici Ivo Jednačak, koji je radio na poslovima sredstava i analiza te općenito na financijama, i Stjepan Mišo Vlahović, koji je vodio sve poslove s građanstvom, 5 poslovnica i marketing. U to vrijeme bilježili smo rast od 30% godišnje, što po kreditnim partijama i štednim računima, a što po potencijalu. Iznimno puno se kreditiralo građanstvo, a posebno vrlo povoljno stambena izgradnja (na 20 godina s kamatama od 2,5%, što je danas

nezamislivo). Otvorili smo ekspoziture u Šmidhenovoj, Južnom naselju, Bregani, Kerestincu i u Bestovju da bismo približili naše usluge građanima, a sve u svrhu stvaranja što većeg potencijala "kvalitetnog" novca, kojim smo zatim mogli pomoći stanovnicima, privredi, čak i sudjelovati u financiranju nekih javnih radova. Banka se širila i

izvan Samobora, a deponenti su nam bile i velike firme iz Zagreba poput Badela, Plive, Chromosa... Imali smo i niz aktivnosti koje su bile pionirske u bankarstvu na ovom području, jer smo uvijek tražili inovacije kojima bismo poboljšali naše usluge. Primjerice, mi smo prvi u Hrvatskoj započeli isplaćivati plaće naših komintenata preko štednih i tekućih računa. Bilo je to burno i dinamično razdoblje u kojem su privrednici, obrtnici, stanovništvo i vlast bili i više nego zadovoljni radom i postignutim učincima poslovanja Samoborske banke. Samoborska banka poslovala je solventno, uspješno i zakonski uredno i mislim da je to razdoblje bilo zlatno doba Samoborske banke.

Spomenuli ste kako su za uspješno poslovanje Kristala, uz vaš angažman, zaslužni i vaši suradnici. Koga biste posebno istaknuli?

Ne umanjujući doprinos ostalih suradnika istaknuo bih inženjera Slobodan Vidiša, koji je svojim znanjem i radom unaprijedio tehnologiju i proizvodnju kvalitetnog kalij-natrij stakla te omogućio usvajanje proizvodnje opalnog stakla u boji za rasvjetna tijela, usvajanje proizvodnje olovnog kristalnog stakla, stakla u boji tipa Murano, a ostvario je i suradnju likovnih umjetnika u izradi unikatnih proizvoda te u koncipiranju tehnološko-proizvodne sheme za tvornicu. U radu tehničke službe - tehnologije i proizvodnje značajan obol dale su i ing. Sonja Čuk i tehnolog Zorka Štengl. Također moram istaknuti ekonomista Dragu Hercega, koji je uspješno radio na poslovima financija (računovodstva i ivesticija), a svojim stručnim radom i zalaganjem omogućio da poduzeće preko Kreditne banke Zagreb i Samoborske banke bude kreditirano sredstvima iz tekućeg poslovanja i potrebnim investicijskim sredstvima.

Zanimljivo je da unatoč svojim brojnim zaslugama u radu u Kristalu i zajednici nikad niste primili priznanje Grada Samobora, iako ste ga trebali primiti 1971. godine?

U povodu 20. godišnjice Kristala angažirao sam se da se ona obilježi izdavanjem jedne knjige o radu Kristala. Ona je tiskana krajem 1971. godine i to preko izdavača Matice Hrvatske – pododbor Samobor, u tiskari A.G. Matoš. Oni su imali najpovoljnije uvjete izdavanja pa su zato i izabrani za taj posao, kako bi troškovi za Kristal bili što manji. Tadašnja Općina Samobor je pak u povodu obljetnice Kristala proglasila tu tvornicu najboljom na svom području, a meni kao direktoru Kristala, zbog uspješnog vođenja tvornice, odlučila dodijeliti nagradu Grada za životno djelo i nagradu od 400 dinara. Međutim, slomom "proljećarstva" u Hrvatskoj, a time i u Samoboru, dogodilo se da je zbog izdavanja naše knjige preko Matice u Kristal došla financijska kontrola smatrajući da je Matica Hrvatska, koja je bila nositelj "proljećarstva", i kao takva smatrana protudržavnim elementom, protupropisno za nas radila knjigu. Tada je poništen prijedlog da se meni dodijeli nagrada Samobora za životno djelo i 400 dinara, a ista je dodijeljena Miri Matijaščić, brusaču i sekretaru partijske organizacije, zbog toga, moje je uvjerenje, što je bila na "liniji Partije".

Ostali ste aktivni i nakon odlaska u mirovinu. Između ostalog, bili ste i predsjednik samoborske organizacije Saveza antifašističkih boraca, a tijekom Vašeg mandata izdana je i knjiga Samobor 1941.-1945., u kojoj je obrađena Samoborska antifašistička grupa koje ste bili član. Kada se danas osvrnete na svoj životni put, kako biste ga ocijenili?

Kada danas gledam na svoj životni put mogu reći da mi je osnovno geslo bilo rukovoditi se time da su rad, poštenje, istina i pravilan odnos prema ljudima, poštujući svakoga prema njegovom radu i zaslugama, ono što je obilježilo moj život. Bio sam neumoran u radu, radio od jutra do sutra, bio skroman, pošten, iskren, nikada nisam ljudima lagao, govorio sam im istinu i kada je bilo najteže priznati je. Pomagao sam svakome, nikome nisam radio iza leđa i nikome nisam učinio zlo. Želio sam da ljudi u meni vide čovjeka koji želi kvalitetnim, poštenim i čestitim radom stvarati dobro za sebe, svoju sredinu, Samobor i za našu zemlju. Zbog tih osobina stekao sam nepodijeljeno povjerenje, autoritet i ugled, ne samo u poduzećima i ustanovama gdje sam radio, nego i u Samoboru te u staklarskoj industriji Hrvatske, Jugoslavije i šire, izvan zemlje. To je prava nagrada za moj odnos prema ljudima, Samoboru i društvu.

K.S.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (26)