Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

U organizaciji Gljivarske udruge Sunčanica - Samobor održana 4. izložba gljiva

Bila je to dobra berba!

Sredinom listopada, točnije 13. i 14. ovog mjeseca, održana je 4. po redu jesenska izložba gljiva koju je organizirala Gljivarska udruga Sunčanica-Samobor. Izložba je bila postavljena u prostorijama Udruge vinogradara i vinara Grada Samobora, a bilo je izloženo 197 vrsta gljiva ubranih na području Samobora, Žumberka, Petrove gore, Pregrade, Našica i Umaga. Gljive su brali članovi Gljivarske udruge Sunčanica-Samobor, zadivivši svojom organizaciijom sve posjetitelje koji su uživali u raznolikosti "šumskog mesa".

Izložbu je stručno postavio tajnik Hrvatskog mikološko-gljivarskog saveza Branko Bartolić, ujedno i član Gljivarskog društva Sesvete, a asistirali su mu članovi Sunčanice Vladimir Mihelić i Božidar Laušin. Ove godine izložbu je posjetilo oko 2000 posjetitelja, što je do sada rekordan odaziv.

Uz domaćinske pozdrave koje je okupljenima na otvorenju izložbe uputio predsjednik Gljivarske udruge Sunčanica-Samobor Božidar Laušin, izložbu je otvorila samoborska dogradonačelnica Marica Jelenić.

Izložbi su prisustvovala i najveća gljivarska društva iz Hrvatske, a najbrojnije je bilo Gljivarsko društvo Našice s oko 350 članova i svojim predsjednikom Hrvojem Kneževićem, koji su, uz obilje rijetkih gljiva, donijeli i pečenog odojka. O posjećenosti i uspjehu ove izložbe govore i posjetitelji iz gljivarskih udruga od Bujštine, Hrvatskog zagorja i Karlovca, do onih bližih iz Zagreba i okolice.

U prigodno organiziranoj berbi gljiva sudjelovao je i gradonačelnik Grada Samobora Antun Dubravko Filipec, koji je također član samoborske gljivarske udruge. Izložbu su posjetili i predstavnici najstarije gljivarske udruge u Hrvatskoj Kamilo Blagajić iz Zagreba.

Tradicionalni gljivarski kotlić bio je poslužen oko 13 sati i "nestao" je za sat vremena! Uz obvezne sastojke u kotlić od 80 litara narezano je oko 30 vrsta raznih gljiva, tj. oko 15 kilograma. Zahvaljujući glavnom kuharu Rudi Gluščiću i njegovim pomoćnicima, u kotliću je uživalo oko 200 posjetitelja koji su se zatekli u tim trenucima na izložbi ili koji su namjerno došli na gljivarski specijalitet. Na izložbi i na kotliću našli su se i gosti iz daleke Jamajke, Patsy i Errol Knight, koji su bili oduševljeni Samoborom, izložbom, kotlićem i specijalitetom našeg kraja - čašicom portugisca.

Brojni posjetitelji donosili su i svoje gljive na determinaciju, a usput su dobili sve informacije o gljivama, udruzi i njenom radu te se tako udruga povećala za novih tridesetak članova!

Do kraja godine Gljivarska udruga Sunčanica-Samobor planira organizirati 2 predavanja o gljivama s općim temama, o čemu ćemo na vrijeme obavijestiti članove i građanstvo.

Sve informacije mogu se dobiti kod predsjednika udruge Božidara Laušina na telefone 098/175-7174 i 092/1033-908.

Ivica Horvat

FOTO: Božidar Laušin pronašao je na području Vrbovskog Tamni vrganj (Boletus aureua) težak 2,5 kilograma

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)

Održana 9. radionica kraluša u Samoborskom muzeju

Čuvamo tradiciju

Radionica kraluša, već deveta po redu, koja je završila 13. listopada, okupila je "pletilje" iz Samobora i okolice, Zagreba i Bjelovara, a neke od njih navele su i razlog svog dolaska.

- Moji roditelji su iz Molvica i Konščice i naučili su me cijeniti tradiciju. Stoga čuvam i sve predmete iz stare, djedovske kuće. Već deset godina izrađujem unikatni nakit od perli, svile, žice i drveta, a sada mi se konačno ispunila želja da izradim i kraluš - izjavila je Mateja Bašić, dizajnerica iz Samobora.

Vanja Ivanec i Mateja Obraz, članice KUD-a Sveta Nedelja došle su naučiti izradu kraluša kako bi ga mogle isplesti za ostale članice svoga KUD-a, ali i kao prigodan poklon za prijateljska društva iz drugih krajeva Hrvatske s kojima uspješno surađuju.

Stručna suradnica, uz Dragicu Račić (dobitnicu medalje Grada Samobora), ove godine je učiteljica Romana Lisec-Vrbanović, čijom zaslugom je OŠ Samobor prva uvela kraluš u školsku nastavu.

Svi zainteresirani za sljedeću radionicu mogu se javiti u Samoborski muzej voditeljici radionice mr.sc. Leli Roćenović.

I.B.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

PREDSTAVLJAMO SAMOBORSKE OBRTNIKE - Ljubica Novosel, vlasnica Modnog ateljea Teja u Perkovčevoj 33

I krojačice su dobre umjetnice

Dosta su godina bolje odjevene Samoborke vrlo često hodočastile na Giznik, u Prešernovu ulicu, gdje ih je čekala Ljubica Novosel, krojačica koja se od svojih tkanina, igle i Singerice ne odvaja već više od 30 godina. Čak i dulje, obzirom da je od najranijih dana znala kako želi postati upravo - šnajderica. Samostalni obrtnički staž u međuvremenu se protegao na više od 20 godina, uz nebrojene odjevne predmete koji su prošli kroz njezine ruke i koji su proizašli iz njezine kreativne radionice. Zadnjih nekoliko godina Ljubica Novosel s Giznika se spustila u Modni atelje u Perkovčevoj ulici, koji nosi ime njezine kćeri Teje. Upravo je Teja ta koja će nastaviti mamin posao jednom kad Ljubica kaže da je bilo dosta krojačkog rada. No, sudeći prema žaru kojim nam je opisivala svoj posao, za očekivati je da će igla i konac u rukama Ljubice Novosel još godinama biti razigrani.

- Nekada su sve djevojke maštale o tome da budu krojačice. Je li i kod vas počelo na taj način?

- Da, od malih nogu sam imala želju biti dobra krojačica i nisam nikad promijenila tu želju. Doduše, pri kraju osnovne škole mislila sam da bih možda mogla biti frizerka, ali prevagnula je želja da budem krojačica. Sada, eto, imam 21 godinu staža samostalno u ovom poslu. Najprije sam radila u svojoj kući na Gizniku, a prije 5 godina smo se premjestili na sadašnju lokaciju u Perkovčevu 33, najviše radi kćeri Teje na koju sam prebacila obrt i koja će me naslijediti. Sada ostvarujemo onu želju koju smo imali prije par godina, jer ona iduće godine završava školovanje, a ima i ljubav za šivanje od malih nogu. Osim toga ima i dar za taj posao.

- Što točno nudi Atelje Teja?

- Školovana sam krojačica po mjeri. To sam izučila i to njegujem. Uzimam i doneseno, primam narudžbe, kupujem robu kada to žele mušterije. I tu imam puno uspjeha, jer uvijek saslušam mušteriju i volim kad se iskažemo. Neke su mušterije uz mene još od mog naukovanja, znači već 30 godina, a od kada samostalno radim kruže uglavnom iste osobe ili po njihovoj preporuci dođe netko novi. Ljudi nas najviše traže u posebnim prigodama, ali postoji i dio višegodišnjih mušterija koje nose moju odjeću svakodnevno, najčešće na posao. Ima i onih koji u konfekciji nađu ideju za neki odjevni predmet pa daju da im se to sašije.

- Nije li kraj tolike konfekcije, koja je danas pristupačnija nego ikad, zanimanje krojača ugroženo?

- Meni nije teško upravo zato što uvijek postoji želja za nečim po mjeri, uvijek postoji ljubav prema šivanju. Oni koji od malih nogu nose po mjeri šivanu odjeću ne mogu ni zamisliti da nose konfekciju. Ipak, postoji velik broj ljudi koji je prisiljen kupiti tu jeftiniju robu, ali sam primijetila da smo sada ponovno sve više i više traženi. Ljudi su lagano zasićeni jeftinom i nekvalitetnom robom. Ima, naravno, jako lijepe, pa čak i dobre konfekcije i to za dosta nisku cijenu, kojoj mi koji radimo u obrtima ne možemo konkurirati. Ali, uvijek se nađe ljudi koji žele nešto drugačije.

- Osim toga, sreća je u nesreći da još nemamo standardizirane konfekcijske brojeve koji bi pasali nekoj prosječnoj domaćoj fizionomiji muškaraca i žena.

- Kod nas se događa da imate ljudi koji imaju struk viši od standarda, a bok manji i obrnuto ili slične situacije. Mi se tome možemo prilagoditi, jer znam crtati i konstruirati i sve više ljudi to prepoznaje. Osim toga, imamo i ljubav i volju za taj posao.

- Znači, ima posla?

- Imam jako puno posla i vjerojatno bih trebala i uzeti još nekoga, ali to će se od iduće godine promijeniti kada Teja završi školovanje. Ona već sad ima klijentelu koja traži baš nju. U svojoj kćeri vidim sve. Jako se dobro slažemo, makar imamo svaka svoj ukus, što je i normalno. Ona je mlađa, ja sam starija, ali se jako dobro nadopunjujemo - ja sa svojom praksom, a ona sa svojim idejama. I ostat će tako, nadam se.

- Kakva je krojačka konkurencija u Samoboru?

- U Samoboru ima jako puno dobrih krojača koji prate potrebe tržišta i stignu ih pokriti. Doduše, nema nas previše koji smo prijavljeni. Neki šivaju iz svoje vlastite robe, drugi primaju doneseno. Ja, prema vlastitoj želji i vremenu kojeg imam, radim i jedno i drugo. Sve što ponudimo, našu ideju i naš ukus, proda se za čas. Ljudi vide nešto, probaju, pa daju da im se prilagodi i odnesu. Konkurencije uvijek ima i svima nama bude povremeno teško, jer kad ljudi vide da mogu negdje kupiti jeftine konfekcijske hlače, naravno da će ih uzeti. Ali, kažem, uvijek ima i onih koji prepoznaju da ovo što je možda malo skuplje višestruko vrijedi od onog jeftinijeg.

- Spomenuli ste da radite popravke, ali i odjevne predmete prema narudžbi. Pretpostavljam da prvu kategoriju češće koriste muškarci, a drugu žene?

- Muškarci eventualno dođu samo skratiti nešto. Nisam muški krojač, iako sam učila i to, no ne šivam za muške. Ipak, dosta njih dolazi sa suprugama i posebno mi je milo čuti kad se pohvalno izraze o onome što sam napravila. Ima ih dosta koji dođu na probu i daju sugestije. Inače, sve radim s dušom i nema toga što bi me više ili manje oduševilo. Volim kad posao ide lijepo, to me oduševljava. Ne biram i nemam omiljene ili manje omiljene poslove. Ako dođe kakav popravak, časno ga odradim - prema tkanini se odnosim kao prema čovjeku.

- U vašem poslu postavlja se i pitanje koliko je to obrt, a koliko tu ima nečega gotovo umjetničkog, jer se ipak bavite i kreacijom?

- Često sam na umjetničkoj strani i jako volim nešto napraviti lijepim, a to je već i umjetnost u neku ruku. Uvijek mislim o ljepoti izrade, da ona bude dobra, a tek onda o naplativosti. Mislim da je to umjetnost, iako je mnogi takvom ne smatraju. Krojač je često zadnje zanimanje u koje bi mladi išli. A ja im poručujem da je to jako lijepo zanimanje, to je posao gotovo jednak kao i onaj slikara, pjevača ili glumca. Ako radiš nešto posebno, nešto s ljubavlju, to je za mene umjenost. I krojačice su dobre umjetnice, jer ipak iz hrpe neke obične tkanine naprave nešto lijepo.

Kruno Solenički

Kamo su nestale šnajderice?

- Na čelu ste sekcije krojača Samoborskog udruženja obrtnika. Neke probleme smo već spomenuli, no nismo se dotaknuli pitanja novih školovanih krojača?

- Nažalost, u našem zanimanju je jako teško naći novu radnu snagu, jer već par godina uopće nema pomaka. Zadnju učenicu sam imala prošle godine. Ona je izučila taj posao, ali je na kraju rekla da ga neće raditi, jer je plaća u tom poslu premala. Za radnike nam je teško, jer su svi educirani za serijski posao, a krojač po mjeri itekako mora biti kao umjetnik da bi nešto napravio po želji mušterije. Kao i u svakom poslu, treba se davati ako želite nešto dobro napraviti. Zato je jako teško za radnu snagu - moramo je educirati i prilagoditi našem načinu rada.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)