Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Nema zacrtanih dvjesto, već samo 36 bogatih obitelji

Oni zbilja imaju Hrvatsku

Naš u svijetu ugledni dirigent Vladimir Kranjčević nedavno je, po završetku Varaždinskih baroknih večeri, u novinama pročitao da nije više ravnatelj tog festivala. Festivalu, u čiji je rast međunarodnog renomea godinama sâm ugrađivao svoj izuzetan doprinos. Jedne od tih varaždinskih večeri proslavio je 40-godišnjicu umjetničkog rada. A da mu nitko nije rekao što mu se sprema. Valjda 70-godišnjem svečaru nisu htjeli kvariti raspoloženje saznanjem da je ministar Biškupić već potpisao imenovanje ravnateljem 38-godišnjeg Davora Bobića. Moglo bi se reći njegovog učenika. I ti sine, Brute! Iako gospodin Bobić tvrdi da nije imao pojma o svojem imenovanju. Eto, imenovalo ga bez njegovog znanja i bez pitanja.

Činjenica da je bilo nezadovoljstava s koncepcijom i načinom vođenja festivala VBV, odnosno kako je to činio gospodin Kranjčević. Možda je bilo i vrijeme za smjenu generacija na festivalskom kormilu, Ali način na koji je to učinjeno bio je brutalan. I cijela ta afera bila bi dobar povod za nastavak teme iz prošlog broja o rastućem "ejđizmu", izražavanju netrpeljivosti prema starima. No, nameću se neke druge teme o kojima se ovih dana raspravlja i u Samoboru pa ostavimo ovu o starcima za neku drugu priliku.

Trenutno izgleda zanimljivije pratiti ping-pong s vrućim krumpirom "Slučaj Glavaš" između osječkog i zagrebačkog istražnog suca. Zaključak ovog broja bit će prije nego li će se znati za ishod ove igre prebacivanja. Cjelokupni pak ishod još je manje predvidljiv. Neki iščitavaju Glavaševe izjave kao poruke Šeksu: budu li mene potapali, povući ću tebe za noge. Iz te špekulacije nagađa se mogući kraj priče. Hoće li biti bačen pojas za spašavanje? Glavaša brane dvije vrste branitelja. Ne uspiju li prvi na sudu, neće li to drugi činiti na ulici? Recept je poznat: Svi smo mi Branimir Glavaš.

Tko zna što će još isplivati iz mutnih osječkih voda. Kao što je isplivalo iz slučaja Petrač. Tjerali zeca, a istjerali Zagorca. Generala Zagorca i njegove puste milijune, koje je zgrnuo kao ratni profiter u trgovini oružjem u Domovinskom ratu. Potom su isplivali i šifrirani tajni računi iz domovinske igre "Tko želi biti milijunaš". Jedan račun imao je znakovitu zaporku: "Pola pije, pola šarcu daje".

Zahvaljujući imenu te šifre shvatio sam zašto nisam uspio u jednoj nakani, da pomognem u onim teškim vremenima u početku rata. Ljudi koje sam poslovno poznavao prije rata iskazali su se kao prijatelji. Dovozili su kamionima hranu i odjeću iz Njemačke, Austrije i Italije. Iskrcavalo se uglavnom na Zagrebačkom velesajmu, a ponekad i u zoni ratnog djelovanja. Dva Nijemca, Austrijanac, Talijan i jedna gospođa ovdašnjeg porijekla. Jednog dana Nijemac mi je rekao da postoji mogućnost nabavke oružja i vojne opreme iz skladišta koja su ostala puna poslije povlačenja sovjetske armije. Nekako istodobno i navedena gospođa, inače teta jedne naše popularne pjevačice, rekla mi je da je jedna visokopozicionirana osoba u Njemačkoj voljna posredovati u nabavci vojne opreme. Ubrzo sam dobio popis raspoloživih vojnih sredstava. Uvjeravali su me da se mogu dobiti i helikopteri za prijevoz bolesnih i ranjenika. S oznakom crvenog križa, da se mogu isporučiti unatoč embargu na uvoz oružja. A kasnije da se mogu jednostavno opremiti kao borbena letjelica. Najviše me je zapanjila niska cijena oružja i opreme.

Kopirao sam liste vojne opreme s cjenikom i pokazao tadašnjem zagrebačkom gradonačelniku Borisu Buzančiću. Oduševio se. Telefonom je nazvao i ubrzo su došla dvojica gospode. Zainteresirali su se i rekli kako će dalje proslijediti informaciju nadležnima. Dao sam im broj telefona gospođe u Njemačkoj. Danima je čekala uz telefon. Ali baš u trenutku kad nije bila uz njega netko je nazvao. Ostavio je poruku da će se ponovno javiti. Ali, nije se javio.

Rekao sam to Buzančiću. Bio je ljut, uvjeren da se radi o aljkavosti. U nekoliko je navrata kod nekog urgirao. Kako se i poslije urgencija ništa nije događalo, predao sam fotokopiju originala popisa s ponudom znancu koji je imao rođaka u Ministarstvu obrane. Nakon izvjesnog vremena posredovan mi je upit: kolika je moja nadogradnja na cijene označene u popisu ponude. Bio sam iznenađen, pa i povrijeđen pitanjem. Odgovorio sam da je moje posredovanje iz domoljubnih, a nikako trgovačkih pobuda. I dodao kako smatram da je svaka zarada na oružju krvavi novac.

Poslije toga više mi se nitko nije javljao. Uvijek kad bih se prisjetio toga, pitao sam se zašto nije bilo interesa. Rješenje ove zagonetke dali su mi kasnije generali - milijunaši. U mojoj ponudi nije bila šifra "pola-pije-pola-šarcu-daje". Onaj ushićeni usklik prvog predsjednika "Imamo Hrvatsku!" doista je vjerodostojan. Istina, nema zacrtanih dvjesto, već samo 36 obitelji bogatih. Ali, oni doista imaju Hrvatsku.

- Hrvatsku DA! Ali NE bilo kakvu Hrvatsku! – reče svojedobno Vlado Gotovac. Bože, koliko nam nedostaje Vlado.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (12)