Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Jesu li propitkivanja novinarskih čeprkala po imovini zagrebačkog gradonačelnika neumjesna?

Divljenje hajdučkoj družbi

Zahvaljujući Milanu Bandiću, nadaleko čuvenom gradonačelniku velegrada Zagreba, i naš mali Samobor je profitirao. Opet je dobio turističkoj promociji uvijek dobrodošli besplatni publicitet. Čeprkajući po gradonačelnikovoj kupnji 250 stambenih kvadrata, sa 110 četvornih metara terase pred njima, na vrhu zgrade broj 4 u zagrebačkoj Bužanovoj ulici, novinari su opet podsjetili na njegovu vikendicu na samoborskoj Slavagori. Podgrijali su i priču o bespravnoj gradnji te vikendice 2001. godine. I pritom iščeprkali da je u međuvremenu zemljište od tri tisuće četvornih metara do danas zaokružio u posjed na Slavagori na preko 10.000 kvadrata. Kad taj kraj ne bi bio prekrasan, zar bi tu netko kupio toliko zemlje? A zar cijela ta priča onda nije u funkciji promocije prelijepog samoborskog okružja? Također je i samo ime tog područja znakovito – Slavagora. Kao naručeno za obitavanje slavnih. Njihov bi interes mogao jednog dana tu znatno podići cijenu zemljišta.

Naravno, propitkivanja novinarskih čeprkala, kako si je to zagrebački gradonačelnik mogao priuštiti kupovinu tolikih pustih kvadrata, svakako su neumjesna. Mnogobrojni građani smatraju da je to zadiranje u intimu tog čovjeka, koji je toliko toga samoprijegorno dao Zagrebu i Zagrepčanima. Puste metre asfalta i vodovoda. Nove tramvaje. Besplatne vožnje đacima, studentima, nezaposlenima i penzićima. Skijalište na Sljemenu. Financira Dinamo. Uredio Bundek... Uh, nemoguće je sve nabrojiti. Ali, ne daje on samo Zagrepčanima. Malo, malo, pa pokloni nekome nešto izvan Zagreba. Recimo, vatrogasna kola u Bjelovar, udžbenike u Knin, konja sinjskim vitezovima. Poklanja on i izvan granice – u BiH. Istina, ne poklanja ćaćino, mada to mnogi tako doživljavaju.

Dobar je to čovjek. Sa svima je u dobrim odnosima. Dobročinitelj mnogima. Pa što ako je i sebi ponešto dobro učinio. Zašto se ne bi sâm nagradio, kad to nisu drugi uradili. Zaslužio je čovjek i više od toga. Da tako ne misle i poreznici, već bi ga odavno pitali odakle mu novac. Uskok pak očito nema ništa protiv tog uskoka. A dok je tako, i za njegovog šefa partije Ivicu Račana sve je čisto i u redu. Zar bi prvog čovjeka Zagreba inače blagoslivljali svećenici, a časne sestre častile kolačima? Bože, kakva inspiracija za nastavak Prosjaka i sinova, kad bi se samo našao neki novi Ivan Raos.

Možda bi i za oca i sina Brešana to moglo biti nadahnuće. Njima bi ipak bolje bilo prepustiti obradu likova drugih narodnih dobročinitelja. Recimo trojice ljubitelja opere, koji su se slučajno sastali za večerom u Veroni: premijer Ivo Sanader, Samoborcima i zbog upropaštene Čaraparne poznat Miomir Žužul i direktor Plive Željko Čović. Kad kažu da tom prilikom nije bilo dogovaranja o prodaji Plive američkom Barru, časnoj gospodi treba vjerovati na riječ. Kao i premijeru Sanaderu kad kaže da sve to aferašenje otežava prodaju Plive, a time dovodi u pitanje povrat duga umirovljenicima. Treba mu vjerovati na riječ, iako je na prvu ponudu islandskog Actavisa svojedobno odgovorio da država nikad neće prodati svoje dionice. Premda o umirovljenicima tada nije bilo ni spomena. No, ne treba cjepidlačiti kad je u cijelu priču tako lijepo utkana briga dobročinitelja za interese penzića.

Prozivanje premijera zbog korištenja službenog aviona, da bi sa suprugom privatno odletio na opernu predstavu, također je neukusno. Pogotovo kad to uspoređuju sa slučajem jedne njemačke ministrice, koja je odletjela iz ministarske fotelje jer je s kćerkom letjela u vojnom transportnom avionu. A koji bi i inače letio na toj relaciji, bile one ili ne bile u njemu.

Još je neukusnije kad se navodi, i to čak na našoj javnoj televiziji, slučaj legendarnog njemačkog kancelara Helmuta Kohla. S očiglednom aluzijom na naše političare, ali još očitije kao primjer našem premijeru. Sumnja da je bio umiješan u nečistu novčanu transakciju u korist svoje stranke koštala je čuvenog njemačkog političara kancelarskog položaja. Svoju inače slavnu karijeru neslavno je zaključio. Ništa mu nije pomogla ni aureola Kancelar ujedinitelj Njemačke. Zaista nezahvalan narod. Čudni ljudi, čudnog imena – kaže u svojoj pjesmi naša legenda i zakon Miroslav Škoro. Kod nas se takvo što ne može dogoditi. Ili se barem još dugo neće. Europska zanovijetanja prozivanjima zbog korupcije, ukorijenjene na svim razinama našeg društva, neće nas natjerati da se odreknemo naših dobročinitelja, naših voljenih vođa. Još je ukorijenjeno u nama divljenje hajdučkom junaštvu, pa time i hajdučkoj družbi. Naši su im ljudi beskrajno odani i zahvalni, što je svaki puta sve očiglednije. Da to shvate u Europi, još nekako. Ali da prihvate – nikako!

Napomena: Sanader i Bandić trenutno su najizgledniji kandidati za funkciju idućeg predsjednika Republike Hrvatske.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)