Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Treba znati praviti razliku između ludosti i gluposti

Korak od genija do luđaka

Oni koji ga nisu ranije uspjeli vidjeti, imali su nedavno priliku na televiziji gledati biografski film Genijalni um. Ekraniziranu biografiju u svijetu znanosti čuvenog i uglednog znanstvenika Johna Forbesa Nasha juniora. Bolovao je od paranoidne shizofrenije. Unatoč tome, njegova su znanstvena dostignuća bila takva da je dobio Nobelovu nagradu. Neki će u životnoj sudbini tog znanstvenika vidjeti dokaz tvrdnje da je od genijalnosti do ludosti samo jedan korak.

Svojedobno, dok sam živio u Zagrebu, susjed mi je bio čovjek upravo s tom dijagnozom svoje bolesti. Utvrđena mu je u vrijeme kad je trebao položiti samo još dva ispita, da bi završio Medicinski fakultet. Svi u susjedstvu su ga izbjegavali ili se čak sukobljavali s njim. Luđak, govorili bi. Ne znam kako sam stekao njegovo povjerenje, ali sa mnom je rado razgovarao. Uvijek iznova me je impresionirao svojim znanjem iz raznih oblasti i analitičkim duhom. Jednom je prilikom očito "pročitao" kakvo mi se pitanje vrzma po glavi. Rekao mi je smijući se: "Nemojte se čuditi. Ja jesam lud, ali to ne znači da sam glup." To me je podsjetilo na onaj vic o vozaču kojem je ispao kotač s automobila. Dogodilo se to ispred duševne bolnice. Jedan od pacijenata, koji su promatrali vozača kako bespomoćno stoji uz automobil, posavjetuje ga: "Odvijte sa svakog kotača po jednu maticu i zavrnite njima ispali kotač, pa se odvezite do najbliže trgovine automobilskih dijelova." "Hvala na savjetu", reče zapanjeno vozač: "Oprostite, a niste li vi pacijent ove bolnice?" "Jesam", potvrdi ovaj: "Ja jesam lud, ali nisam glup."

Uvijek se sjetim toga kad neko žestoko reagira na istupanja pojedinih saborskih zastupnika i zastupnica nazivajući ih luđacima. To bi značilo da bi mogli biti i geniji. A to očito nisu. Dosta njih prije spada u vrstu vozača iz citiranog vica. Nekako se tako predstavio javnosti ovih dana zastupnik Jakša Marasović (HNS) u saborskoj raspravi o donošenju zakona o turističkoj djelatnosti u kojem se precizira radno vrijeme i uvjeti rada noćnih klubova. Splitski temperamentno i vehementno suprotstavljao se predloženoj regulaciji radnog vremena pitanjem: "Hoćemo li imati penzionerske klubove i naselja ili ćemo imati turizam?" Naveo je primjer, kako je on to riješio problem u Splitu, kad su mu se došli građani žaliti na glazbu i buku noću: "Reka san in neka prodaju svoje stanove i kupe tamo di je mirno." I iz saborske klupe naredio: "Neka penzioneri danju spavaju." Po njemu noću spavaju samo penzioneri. Tvrdio je još kako se posvuda u Grčkoj i Španjolskoj turisti noću bez ograničenja zabavljaju.

Ako je i od sabornika – previše je. Pogotovo kad je još član saborskog odbora za turizam, a očito nikad nije čuo za zoniranje turističkih područja u Španjolskoj prema raznim vrstama sklonosti i željama turista za provođenje odmora. Rade to i u Grčkoj, nakon lošeg iskustva s razularenim mladim turistima. Počeli su to i u Istri. Vjerojatno su i Boljani nešto naučili, nakon što su bili hit destinacija pa im je dobra klijentela pobjegla u Hvar. Naime, u Bolu na svakom je koraku neki kafić, a iz svakog trešti njegova glazba. U zbroju ispada užasna kakofonija, koja se nadaleko čuje. I u usmenoj predaji turista.

U Samoboru nije tako strašno. Ali trebalo bi, recimo, pitati stanovnike Ulice D. Cesarića i Ćirilometodske ulice što misle o noćnom radu ugostiteljskog objekta Luxor. I kad bi se tamo događanja odvijala samo unutar zvučno dobro izoliranih prostorija, noćna buka i galama dolazećih i u sitne sate odlazećih gostiju je nesnosna, žale se stanari. Staklo od razbijenih boca na cesti može obradovati samo trgovce automobilskim gumama. Naravno, i ovdje bi po Marasovićevom receptu penzioneri mogli danju spavati. Što je pak s ostalima? Po Marasoviću, svi ostali se zabavljaju i ne treba im spavanje.

Neki će se sjetiti legendarnog saborskog zastupnika Jože Pankretića i njegove replike Vladimiru Šeksu, kad ga je ovaj u jednoj saborskoj raspravi htio omalovažiti rekavši da je seljak:

"Ja jesam seljak i time se ponosim. A tko je ovdje među nama seljačina, to neka prosudi ovaj časni skup."

Je li danas tamo samo jedna seljačina? Čine li većinu u saborskim klupama samo oni pametni? U stilu tate Pankretića, zaključak prepuštam poštovanim čitateljima.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)