Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Povodom predstavljanja dviju knjiga velikana liberalne misli Vlade Gotovca

Čovjek kontra generala

Moglo bi se i tako reći: prošle je subote u Samoboru održan svojevrsni skup potpore Vladi Gotovcu. Moram priznati, malo sam sa zebnjom očekivao kakav će odaziv imati ovakav skup u našem malom gradiću. Kasnije mi je svoj jednaki strah priznala i Maja Marković, kustosica Galerije Prica u kojoj je skup održan. Istina, pozivnice su bile uredno razaslane prema adresaru protokola i Gradskog poglavarstva i Pučkog otvorenog učilišta, ali koliko se puta već dogodio slab odaziv pozivanih uglednika, dok stvarno zainteresirani ostaju neobaviješteni. Naravno, nisam mogao očekivati da će Samobor biti oblijepljen oslikanim plakatima "Svi smo mi Vlado Gotovac". Ipak, nigdje nije bilo ni uočljive najave jednog višestruko značajnog događaja.

Unatoč tome, ili možda baš u inat tome, dvorana Galerije Prica bila je puna poštovatelja Vlade Gotovca. Nije to bio stranački skup članova Liberalne stranke, koju je Vlado Gotovac osnovao zanosom svojih ideja i vizija Hrvatske kao države prava i poštenja, slobodnih, ali moralnih ljudi, stranke koja pak ovih dana neslavno nestaje s hrvatske političke scene. Članova ove stranke, koja se još malo zove Liberalna stranka, bilo je svega nekoliko. Došli su više kulturnom vokacijom nego stranačkom. Gradonačelnik Antun Dubravko Filipec, inače na listi ove još Gotovčeve stranke, imao je, očito, prečeg posla.

Povod skupu bilo je predstavljanje knjiga Vlade Gotovca – Likovni obzori i Posude s vatrom. I dok su prezenterice Biserka Rautar Plančić i Tea Benčić Rimay nadahnuto govorile o Gotovčevim knjigama, a njegov prijatelj Čedo Prica o druženjima s njim, iskrsavala su mi moja sjećanja. Izuzetan intelektualac, filozof, pjesnik i sjajan govornik bez premca. Klasičnog temeljnog obrazovanja, a nikad nije bio oholo ponosan na svoje ogromno znanje niti se podcjenjivački odnosio prema sugovorniku, kako to znaju činiti školovani potekli iz skromnih sredina, preponosni na svoja društvena dostignuća. Gotovac je bio tako otvoren, jednostavan u susretima, duhovit u razgovorima, nenametljivo poučan u raspravama. Dobrih manira, diskretno elegantan, bio je mediteranski društven. Volio je osobito riblje restorane i prijateljska druženja. Ali, njegov savršeno korektan govor nije dijalektalnim prizvukom odavao i njegovo mediteransko porijeklo.

Kad je bio u Zagrebu, subotom bi dolazio pred legendarni zagrebački kafić Charlie. Naravno, na dnevnom redu je bilo i pretresanje političkih tema. Otvoreno je kritizirao pogrešne poteze vladajućih. Jednakom žestinom kao za saborskom govornicom na Markovom trgu. Ili još ranijih dana na Krešimirovom trgu, kad se u svom čuvenom govorničkom istupu kontra tadašnjih jugoslavenskih generala izložio opasnostima snajperskih pušaka. I nije krio razočaranje zbog poslije dobivene etikete "izdajnika Hrvatske i hrvatstva". S pravom se ljutio. Pljunuli su na čovjeka koji je tako beskompromisno radije dva puta otišao u zatvor, nego li prihvatio ponuđeni oprost uvjetovan gaženjem vlastitih principa.

Znao bi ljutnju okrenuti na šalu pa je tako ispričao kako bi u zatvoru dolazio Tuđmanu dok bi se ovaj brijao:

- Jedini je Tuđman imao privilegij tople vode. Prišao bih mu i uzimao toplu vodu, a on bi se onako nasapunanih i napuhanih obraza ljutio: "Bjež´ proč. Ako te vide, ukinut će mi toplu vodu".

S Tuđmanom se znao još iz redakcije kasnije zabranjenog Hrvatskog tjednika. Nije imao nimalo dobro mišljenje o njemu i nije to krio. Vizija njegove Hrvatske svakako se nije zasnivala na dvjesto bogatih obitelji ratnih profitera. Često je znao varirati ove misli:

"Ja se odlučujem protiv neiskrenosti."

"Svijet se mora mijenjati iz ljubavi, ne iz mržnje."

"Slobodu naroda sačinjava ukupnost sloboda njegovih pojedinaca."

"Zamjeraju mi da sam prepošten za politiku. Znači li to da bavljenje politikom isključuje poštenje? Ne može se biti više ili manje pošten. Ili jesi ili nisi pošten."

"Hrvatska DA! Ali ne bilo kakva Hrvatska!"

Gospođa Gotovac otkrila nam je u Samoboru i jednu neispunjenu želju njenog supruga Vlade. Kad ga je pitala, gdje bi volio provesti svoje umirovljeničke dane i pisati, odgovorio joj je:

- U Samoboru. Samobor, taj dragulj moje Hrvatske.

Što bi se dogodilo u Samoboru i sa Samoborom da se ostvario Gotovčev san o njegovom umirovljeničkom životu? A što bi se tek dogodilo da se ostvario njegov san o Hrvatskoj? A možda još i nije sve propalo.

"Još Hrvatska nij´ propala, dok mi živimo..."

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)