Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Krade se sve, od toaletnog papira do posudica s tekućim sapunom

Hvala što ne kradete

Ima trenutaka kada smo svi zatečeni neugodnom, ali neminovnom činjenicom. Moramo otići na neko mjesto na koje i kraljevi odlaze pješice izvan ugode svoga doma. Sila Boga ne moli. Tako sam se i ja zatekao u nusprostorijama najveće trgovačke kuće Konzum u Hrvatskoj, u zagrebačkom Črnomercu. Upravo u trenutku kad je jedan gospodin nešto bijesno govorio čistačici, a onda ljutito izašao ne saslušavši njen odgovor. Valjda se zato meni obratila, pravdajući se:

- Žali se da nema papirnatih ručnika. A ne možeš toliko dnevno dobiti potrošnog materijala, koliko se ukrade. I role toaletnog papira kradu. Ne znam što će im to, ali kradu i metalne poklopce na slivnicima...

Tako je to u Zagrebu. A u Samoboru? Ništa bolje. Možda čak i gore. U samoborskom Konzumu nestala je u zidu pričvršćena posudica s tekućim sapunom. Nadomjestili su je plastičnom bočicom, koju je još lakše odnijeti. Jednako je u bivšoj Eri, sada Mercatoru.

No, treba li cjepidlačiti zbog toga što u našim javnim nužnicima kradu papir i još neke druge sitnice? Zamjerati nekome zbog krađe nekoliko pišljivih rola toalet papira? Ma molim vas, u zemlji u kojoj su oružane pljačke svakodnevna pojava. A na hudinijevske pretvorbe društvenog u privatno, dokazane i posvjedočene od državne revizorice Šime Krasić, ne reagira ni saborska većina, ni Vlada. Nešto su se u posljednje vrijeme ipak uskomešali. Oko problema korupcije. Ali tek kad su na "screeningu" u Bruxellesu naši pregovarači vraćeni na jesenski ispitni rok. Naši očito nisu imali na umu da engleska riječ screen/i> znači i rešetati, podvrgnuti strogom ispitivanju. U uspoređivanju naših s europskim propisima o korupciji uskrsle su neke bitne razlike. I na popravnom ispitu morat ćemo to, na korist svih nas, popraviti. Ili padamo. Nažalost, gospodu ispitivače ne zanima usklađivanje stanja u našim WC-ima prema europskim standardima, ali smetaju ih ona druga smrdljiva stanja na višim razinama našeg državnog i društvenog ustroja. I to je dobro za nas, ma koliko se bunili poput đaka nezadovoljnih zbog zahtjevnih profesora.

Da već imamo protupožarne propise usklađene s europskim standardima, vjerojatno bi još bila živa ona stara ženica, koja je upravo danas (kad ovo pišem) smrtno stradala u Žumberku. Susjed je palio korov i zapalio joj kuću. Sirotica je izgorjela u njoj. Kad sam čuo tu vijest na radiju, začuo sam i pucketanje vatre. Učinilo mi se da mi se pričinja pod dojmom te vijesti. Ali, kako zlokobno pucketanje nije prestajalo, otišao sam na terasu. S jedne strane niz obiteljskih kuća, a uz njih njiva na kojoj gori sasušeno raslinje i grmlje. Vjetar raspiruje plamen, nosi iskre, raznosi dim cijelim područjem. Nekoliko zabrinutih ljudi stoji uz njivu.

Koga dozvati u takvom slučaju? Vatrogasce? Policiju? Uputili su me na Komunalac. Budući da se još ništa nije dogodilo, pitanje je kako postupiti. Naime, Gradsko poglavarstvo još nije donijelo propis koji se zove Odluka o spaljivanju biljnog otpada. A to je već odavno trebalo biti učinjeno. Samo prošle godine samoborski vatrogasci su zbog tako nastalih požara morali intervenirati više od dvadeset puta. Izgorjela je i šuma Jankovačka, površine oko 2000 puta 3000 metara.

Direktor Komunalca Antun Bišćan dobro poznaje taj problem. Usporedbe radi, ispričao je što je doživio u Njemačkoj. Naš čovjek došao je u posjetu djeci. Marljiv, kakvi već jesu naši ljudi, porezao je granje, orezao živicu i uklonio drač. I, kako se to radi kod nas, sve stavio na hrpu i zapalio. Ali tek što se plamen rasplamsao, nahrupili su odnekud vatrogasci i zalili vodom i vatru i marljivog vrtlara. Bio je to šok za njega, a još veći za njegovu djecu kad im je uskoro stiglo rješenje o visokoj novčanoj kazni. No, mi nemamo takvih propisa, zaključio je Bišćan.

Bilo bi još dobro, kad bi u mom kraju vatre gorjele samo u vrijeme proljetnog spaljivanja korova. No, one samo označavaju početak spaljivanja svega i svačega. U mojem susjedstvu neki su marljivi u tom poslu sve do u zimu. Susjed koji je lani gradio kuću, spaljivao je na ulici sav otpadni materijal, uključivo i plastiku. Dim i smrad bili su nesnosni. Drugi, obrtnik, spaljuje redovno otpad građevnog materijala. U poduzeću Samoborček također se rješavaju otpada spaljivanjem. Naročito je impresivan crni dim od zapaljenih guma. I zagušljiv. O štetnosti po zdravlje ne treba ni govoriti. Ostali piromani u mojem okruženju sitne su ribe, ali daju svoj doprinos zagađivanju zraka. Često ljeti, kad se poslije dnevne žege i sparine žudno iščekuje dašak noćne svježine, ne smiju se otvoriti prozori. Smrdi kao na zgarištu.

A kako nema propisa, možda bi kod piromana upalile blage riječi: hvala što ne palite. Kod kradljivaca pak: hvala što ne kradete. I strpljivo se nadati ulasku u EU.