Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Nekoliko anegdota za koje bi bilo šteta da nigdje ne budu zabilježene

Pamti, pa vrati

Zbivanja iza paravana velikih događaja na rubu Europe početkom 90-tih godina još će dugo izazivati zanimanje. Ali i anegdote o poznatim osobama, protagonistima tih zbivanja, također su svojevrsni dokument o jednom vremenu i ljudima u njemu, svojevrsni prilozi za biografije. Stoga, za one koje to zanima, evo obećanog nastavka iz prošlog broja.

Iako su se mnogi oko predsjednika Tuđmana svojski trudili iz tog kruga utjecajnih ukloniti Antuna Vrdoljaka, u tome dugo nisu uspijevali. Sâm ga je predsjednik štitio. Nije se radilo samo o pukoj sklonosti prema Vrdoljakovoj šarmantnoj i duhovitoj pričljivosti. Prema onoj "pamti, pa vrati", Tuđman očito nikad nije zaboravio da je u vrijeme kad su obojica bila u nemilosti jugoslavenskog režima, Vrdoljak snimao svoje reklamne filmove u njegovoj kući. I na taj način mu omogućio dobivanje itekako dobrodošlog honorara za iznajmljivanje prostora u i oko kuće. Ali, ono što je izuzetno cijenio, i možda mu za to bio najviše zahvalan, bila je organizacija i režija Europskog prvenstva u atletici u Splitu.

Ceremonijal otvaranja prenosile su kamere svih svjetskih tv-kuća. Budući da je čast otvaranja pripadala predsjedniku države, bila je to izvrsna prilika za promociju dotad svijetu nepoznatog Franje Tuđmana. Spektakl je uspio iznad svakog očekivanja. To više što se govorkalo kako će natjecanje biti otkazano, budući da su društvena previranja u to doba paralizirala sve pripreme. Ali, činjenica je da je i mediteranski mentalitet tome kumovao. I kad se činilo da je sportski spektakl propao prije nego li je počeo, saznalo se da je Antun Vrdoljak imenovan šefom parade. Njegovi "prijatelji" su zloguko likovali: konačno će slomiti vrat.

Tih dana Vrdoljak je primio poznatog moreplovca Mladena Šuteja i mene na razgovor u njegovom tadašnjem kabinetu u Visokoj ulici na zagrebačkom Gornjem gradu. Tema razgovora nije bila nautika, već sponzorska ponuda iz koncerna Nokia. Ponuđeno je opremanje televizorima Nokia prostorija za rad novinara i nekih drugih službi Europskog prvenstva u atletici. Rekao sam Vrdoljaku kako se govorka da od europskog atletskog spektakla neće biti ništa. Odmahnuo je rukom.

- Ma nema straha. Sve će biti u redu. Sve sam ti ja njih tamo u Splitu postrojio i rekao im: Ne bude li sve u redu i na vrijeme obavljeno, dati ću vas postrijeljat!

Prasnuo je u smijeh.

- Pazi sad, oni stvarno vjeruju da ja to mogu učiniti, a ja glumim da mogu. Ostavljam ih u tom uvjerenju... Jutros su me ispratili na splitskom aerodromu i misle da su me se riješili. A ja ću poslijepodne na avion i neočekivano banuti među njih u Splitu. Da vidimo, gospodo, što je urađeno od onog što smo rekli da treba napraviti. Ne bude li u redu, opet - strijeljanje.

Naravno, i Šutej i ja smo se smijali Vrdoljakovom neodoljivo komičnom opisu situacije. Ali splitskoj ekipi sigurno nije bilo do smijeha, jer Vrdoljak im je tako dobro glumio, da su bili uvjereni kako uopće ne glumi. I sve su uradili dobro i na vrijeme. Predsjednik je imao scenu za svoju tada itekako važnu svjetsku promociju i promociju Hrvatske. Ruku na srce, u režiji Antuna Vrdoljaka. Bio je to njegov prvi korak na putu do osvajanja doživotne sinekure člana Međunarodnog olimpijskog komiteta, u čijem je svojstvu nedavno viđen prilikom uručenja zlatne olimpijske medalje Janici Kostelić.

Srebrnu medalju uručila je Janici gospođa iz Švedske. A odmah potom vidjelo se kako joj ceremonijalni buket cvijeća uručuje predstavnik Slovenije u MOK-u, Janez Kocijančič. Posljednji put sam razgovarao s njim još uoči sveopćeg jugoslavenskog razlaza. Bilo je to u Portorožu. Po završetku godišnje skupštine Jugoslavenskog skijaškog saveza, priređen je za sudionike gala banket na jednom izletničkom brodu. Isplovili smo iz Portoroža zaljevom prema Piranu, ne pomišljajući ni na kraju pameti da bi on jednog dana mogao postati zaljevom smutnje. Bilo je drugih zlokobnih znakova koji su predskazivali nevolje. Kao da je slutnja nečega kočila dobro raspoloženje na brodu. Budući da je Janez Kocjančič pripadao tada vodećoj skupini slovenskih političara, pitao sam ga što misli kako će se rasplesti već tada posve zamršeno jugoslavensko klupko. Odgovorio je:

- Budemo li svi dovoljno pametni, sve ćemo probleme riješiti za zelenim stolom. Ali bojim se da na svim stranama neće biti dovoljno pameti i da će sve završiti u krvi. A tada ćemo opet morati sjesti za stol i dogovoriti se. Bolje bi bilo da za stol sjednemo prije, nego li poslije – zaključio je tada Kocijančič.

Zanimljive anegdote, zar ne? Meni se čini da bi bilo šteta da baš nigdje ne budu zabilježene.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)