Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

O snobovima, tim nesigurnim bićima koja se boje ismijavanja

Snobovski gnoj za kulturu

To je doista neviđeno i nečuveno. Pa to je prava bečka koncertna agresija na Zagreb. Najprije Bečka državna opera u Koncertnoj dvorani Lisinski, pa odmah zatim Bečka filharmonija na istom mjestu. A sada i bečki simfoničari. Dah bečkog Musikvereina, u čijoj se dvorani između ostalog događaju u svijetu čuveni novogodišnji koncerti. I još jedno čudo neviđeno. Sve ulaznice rasprodane. Planule su, iako su bile pasje skupe. Za mnoge prave poznavatelje i ljubitelje glazbe – preskupe. Za neke od njih, spremne na "peglanje" kreditne kartice, također nedostupne. Intervencije moćnika bile su neizdržive. Ljudi su stajali, sjedili iza orkestra, pa i na podu u dvorani. Oduševljenje očarane publike. Gromoglasno pljeskanje i uzvici "bravo".

Onda je puknuo skandal baš zbog tog pljeskanja. Na jednom koncertu dobar dio publike glasno je odao svoju glazbenu neukost. Pljeskali su u predasima između glazbenih stavaka. Za glazbenike ometanje koncentracije, za glazbeno obrazovanu publiku svetogrđe. Istinski ljubitelji glazbe, kojima je Koncertna dvorana Lisinski ostala nedostupna, mogli su svoj gnjev blažiti zluradim primjedbama. Njihove reakcije su razumljive. Ali, ne shvaćam zašto su se toliko zapjenili glazbeni kritičari. Pa konačno smo doživjeli svojevrsno događanje. Opet imamo snobove. Čini se u velikoj količini. Da li u dovoljno velikoj količini, to je još uvijek pitanje.

Iako ne izgledaju, u biti su snobovi nesigurna bića i boje se ismijavanja. Zato ih ne treba plašiti i otjerati. Treba ih ohrabriti i potvrditi im da su pravi odabir za "vidjeti i biti viđen" napravili kad se pojave na koncertima takozvane ozbiljne glazbe, kazališnim i izložbenim dvoranama. Bolje je potaknuti ih da se "prave pametni", nego da se posramljeni inate ponosnim manifestiranjem rudimentarnog u sebi, odlazeći na koncerte trojice kumova i slična "kulturna" događanja. Treba ih nenametljivo poučiti i objasniti im da postoje društvene razine. I pomoći im da dosegnu onu višu. Jer, snobovi su oduvijek bili gnojivo za kulturu. Sigurno nitko neće tvrditi da je sva ona novčarska elita, koja je financirala razvoj umjetnosti, uvijek istodobno bila i rafinirana kulturna elita određenog vremena. Svojedobno su zagrebački bogataši bili mecene Hrvatskom narodnom kazalištu između ostalog i trajnim zakupom loža u njemu. Mnogi sigurno nisu bili poznavatelji umjetnosti teatra, ali bilo je to "šik". Njihova djeca, prema teoriji o socijalnoj kapilarizaciji, već su bila na višoj obrazovnoj razini, pa tako i kulturnoj. Bila je to svojevrsna apsorpcija, koja je stvarala i proširivala zagrebački kulturni milje.

Zagreb je doživio dva civilizacijska i kulturna šoka, kad je bila ozbiljno dovedena u pitanje njegova moć apsorpcije svega pridošlog. Bilo je to 1941. i novi udar 1945. godine. I kad se činilo da je sve dobro prošlo, dogodio se ovaj novi udar kojem sada svjedočimo. Koliko je još Zagrebu preostalo moći apsorpcije? Istina, sveprisutni gradonačelnik Zagreba i samoborski vikend-gost, Milan Bandić kao da na svakom koraku osobnim primjerom pokazuje pridošlicama da se u Rimu treba ponašati kao Rimljanin. Trudi se govoriti kajkavski, pa čak na Dolcu pri otkrivanju spomenika Kumi Barici i popeva kajkavske popevke.

Na priredbi koja se ovih dana također održala u Lisinskom, u organizaciji Radija Kaj i pod naslovom Igrajte nam mužikaši, Bandić nije pjevao. Svirala se i glazba koja se rijetko čuje na Hrvatskom radiju. A kad se čuje, izaziva žučne proteste "ognjištara". Ljute se, jer po njihovom mišljenju to je slovenska glazba i nije primjerena za izvođenje. Radi se o polkama i valcerima, glazbi koja se odvajkada svira u jednom dijelu Hrvatskog zagorja. Festival u Zaboku njeguje i tu tradiciju pa su u tom stilu nastale i mnoge nove popularne zagorske pjesme. Slično zvuči i glazba u jednom dijelu Gorskog kotara u kojem se govori kajkavski, ali i Istre. Harmonika, klarinet, bas i truba. Zvuči poput slovenske "zabavnonarodne", ali je hrvatska glazba. Kao što nije slovenska glazba koja se slično svira u Austriji, sjevernoj Italiji, istočnoj Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj... Zbog toga je legendarni ansambl Avsenik bio tako popularan u svim tim zemljama. Kada je svojedobno tv-postaja SAT 3 predstavljala tada zemlje kandidatkinje za članstvo u EU, prikazala je dokumentarni film baš o ansamblu Avsenik s napomenom da se takva glazba svira u većini europskih regija. Podtekst se iščitavao: Slovenija je europska zemlja.

Ali, dok se Zagorci opiru istrjebljenju te vrste naše glazbe festivalom u Zaboku, u jednoj našoj tv-emisiji o Gorskom kotaru stari se harmonikaš požalio kako je ona podcjenjivana kao slovenska i izumire u tim krajevima. Urednik na Hrvatskom radiju Branko Meglajec gotovo se ispričavao nekom slušatelju koji mu je zamjerio što predstavlja tu glazbu i gosta koji svira takvu glazbu. Dok se urednik trudio uvjeravati kako je i to hrvatska glazba, njegov gost je bio jasan.

- Ne razumijem kome smeta naša glazba, koju u Europi prepoznaju kao sebi bliskoj, dok se s druge strane na valovima naših radiostanica nesmetano širi turbofolk i ostala istočna "ljiga".

Odgovor: onima kojima ne ide u uho bečki valcer.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)