Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Nekoliko pričica koje svjedoče o tome da su greške bile - nenamjerne

Posipavam se pepelom

Još nije Pepelnica, a ja se na debelo posipavam pepelom. Doista mi je neugodno. Zahvaljujem gospodinu koji se potpisao kao HSS-ovac što mi je skrenuo pažnju da sam u jednom tekstu u ovoj kolumni, opisujući kako hrvatski primat u kupovini vijećnika nosi Samobor, napisao da se radi o trojcu koji je iz HSS-a prešao u HDZ. Zapravo se radilo o trojici nekadašnjih poslovođa SAME koji su tada iz HNS-a prešli u HDZ, a tvrdilo se da su bili posebno "motivirani" dobivenim dućanima. Očito se radilo o malom lapsusu pri ispisivanju kratice stranke, ali zato velikoj greški. Stoga zahvaljujem HSS-ovcu na primjedbi i molim njega i Hrvatsku seljačku stranku da prihvate moju ispriku.

Mnogo mi je teže objasniti zašto sam napisao za Tko pjeva zlo ne misli da je to Bauerov film, kad je notorno poznato da je režiser tog filma Krešo Golik. Ne samo da sam ga gledao više puta, već imam i vrpcu filma iz vremena kad se još oduševljeno snimalo na videorekorderu. O filmu sam jednom raspravljao i s bratom Kreše Golika, u njegovoj fotografskoj radnji tu u Samoboru, u Perkovčevoj ulici. Budući da je gospodin odlučio prodati radnju, pomišljao sam je kupiti za sina, ali njega je više privlačio poziv novinara-fotoreportera.

Kako mi se onda dogodila ta nepojmljiva greška? Istina, tih dana kad sam to pisao, mnogo se govorilo o Branku Baueru, i na radiju i na televiziji. Ali svejedno, nevjerojatno...

Čini mi se kao da čujem onaj tako karakterističan smijeh Franje Majetića i kako mi govori:

- Ma ne sekiraj se! To se može dogoditi samo živim ljudima.

Naime, tako je znao govoriti. Bio je izuzetna osoba. Pun energije i zaraznog optimizma. Zapazio sam ga u jednoj TV-drami pa sam htio napraviti intervju s njime. Saznao sam da nije na angažmanu ni u jednom zagrebačkom kazalištu. Otkrio sam da živi u Varaždinu pa, kako sam jedne nedjelje tuda prolazio vraćajući se s vikenda u Sloveniji, odlučio sam pronaći njegovu adresu. Ispalo je da sam mu banuo na vrata nenajavljen. Kad sam mu rekao da me dolje u autu čekaju supruga i djeca i da moram požuriti, otišao je po njih i doveo u stan. Proveli smo zaista ugodnu večer. Čudio sam se kako on, rođeni Zagrepčanin, nikad nije dobio angažman u nekom zagrebačkom kazalištu.

- A to je tak! – slegnuo je ramenima.

Bio je glumac u zadarskom kazalištu, zatim u Banja Luci pa u Varaždinu. Od tuda je kasnije otišao na angažman u Osijek. Nikad ga nije dobio u Zagrebu.

- Iskreno da ti velim, ni mi žal – pričao mi je kasnije. – Od kad si ti, Hansi (tako me zovu prijatelji), objavio onaj intervju sa mnom, krenulo mi je. Izgleda da si me otkrio režiserima. Stalno me zovu. Kad bi bil u Zagrebu u angažmanu, pitanje je bi li imal toliko vremena za film i televiziju.

Bio je strastveni sakupljač seoskih starina. Još imam na zidu keramičke tanjure i preslicu, poklone koje mi je donosio dolazeći u posjetu. Bio je tako neposredan, da se činilo kao da se oduvijek znamo.

Jednog mi je dana Franjo rekao da je dobio izvanrednu ulogu u nekom filmu. Naveo mi je i imena glavnih partnerica i partnera. Sve sam ih još ranije poznavao iz profesionalnih kontakata kao novinar. Dvije doista lijepe i šarmantne dame: Mia Oremović i Mirjana Bohanec-Vidović (koja je uspješno pjevala i na Krapinskom festivalu, a kasnije je glumačku karijeru zamijenila diplomatskom, ostavši time ipak na neki način u "fahu"). I uz njih još jedan Relja Bašić! I ostala glumačka ekipa bila je izvanredna. No, svi su kasnije priznavali da svoju uspješnost u tom filmu prije svega duguju režiseru Kreši Goliku, koji je na snimanju uspijevao stvoriti i održavati atmosferu u koju su se svi ne samo uspješno uživljavali, već su u njoj i stvarno uživali.

Naravno, tu je i fenomenalni mali Perica. Zapravo mali Tomica – Tomislav Žganec. I njega sam svojedobno prvi predstavio čitateljima u tjedniku Studio. Kasnije, kad je odrastao, nije volio da ga podsjećaju na njegovu glumačku karijeru u djetinjstvu. Napravio je uspješnu znanstvenu karijeru na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Stjecajem okolnosti, kao vrsni elektroničar bio mi je honorarni suradnik kad sam poslije, kao osnivač i glavni urednik, vodio mjesečnik Sam svoj majstor. A zašto sam od novinara koji je pratio televizijsku, filmsku, kazališnu i estradnu scenu postao sam-svoj-majstor, možda u nekoj drugoj priči. Ovu sam ispričao kako bih Tihog i sve ostale čitatelje uvjerio da se doista radilo o lapsusu, a ne o nepoznavanju činjenica. Unatoč tome posipavam se pepelom i molim vas za oprost. I prije Pepelnice.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)