Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Treba li u novinama objaviti ili prešutjeti i neugodne anegdote o prvom predsjedniku Republike Hrvatske?

Objaviti ili prešutjeti?

Prigovorio mi je jedan čitatelj zbog pred nekoliko brojeva ranije objavljene anegdote u ovoj rubrici, a čiji su protagonisti bili sada blagopočivajući Vlado Gotovac i Franjo Tuđman. Čitatelj sumnja u istinitost navedenih činjenica. Taj događaj mi je osobno ispričao Vlado Gotovac, čovjek čije ime može biti samo sinonim za poštenje, pravdoljubivost, iskrenost i istinitost. Dakle, u njegovu istinitost ne sumnjam. Ali, postoji i ona stara latinska izreka koja kaže: De mortuis nihil nisi bene (O mrtvima samo dobro). Iz toga proizlazi dvojba: treba li u novinama objaviti ili prešutjeti i takve anegdote o prvom predsjedniku Republike Hrvatske?

Osobno sam uvjerenja da ih treba objavljivati. Zašto ne bismo smjeli znati i za ljudske slabosti velikih ljudi, pa i za njihove nesavršenosti i pogreške?! Upravo po njima doimaju se ljudski i time prihvatljivije. Naravno, samo ukoliko njihove manjkavosti ne pretežu u omjeru s pozitivnim osobinama. Savršeno oblikovani lik uvijek djeluje neuvjerljivo. Tako bi i savršenstvo lika i djela našeg prvog predsjednika razumnom sudu djelovalo neuvjerljivo. Upravo kritično prosuđivanje čini uvjerljivijim sve ono pozitivno u njegovoj ostavštini. I svi sveci su počinjali svoje karijere kao grješni ljudi, da bi se svojim duhovnim razvojem izdigli do svetosti. Od tuda i nama grješnima pouka da i mi to možemo, ako baš hoćemo.

I sveti Pavle bio je grješni Savle, prije nego li ga zaslijepila božanska svjetlost, da bi počeo ispravno gledati na svijet. A i naš prvi predsjednik kao da je doživio tu božju milost. Možda je zaslijepljen tom svjetlošću poslije i previdio neke stvari. Televizijski novinar OTV-a Romano Bolković alegorijski to opravdava citiranjem kineske poslovice: Što je drvo više, to veću sjenu baca. Ugledni književnik Slobodan Novak napravio je usporedbu s Kristovom sudbinom: gomila ga je dočekala sa cvijećem, da bi ga kasnije dala razapeti. Piščev prezimenjak, legenda hrvatskog novinarstva Božidar Novak djelovanje prvog predsjednika raščlanjuje u tri faze. Prva, izuzetno zaslužan za izlazak Hrvatske iz Jugoslavije. Druga, zaslužan za obranu i očuvanje nezavisnosti. Treća faza: budućnost će pokazati koliko su bili korisni njegovi gospodarski potezi za nas i naše potomke.

Kad je već riječ o anegdotama, da istrgnem još poneku iz tame zaborava.

Dok smo nedavno gledali kako član Međunarodnog olimpijskog komiteta Antun Vrdoljak predaje heroini Janici Kostelić zlatnu medalju, tv-komentator je spomenuo kako ovaj svojim duhovitim dosjetkama stvara dobro raspoloženje. Doista, Vrdoljak ima bogomdani dar da nasmije i oraspoloži ljude. Radili smo jedno vrijeme zajedno u redakciji tjednika Studio. Poneki put sam ga doslovno tjerao napolje, jer nitko od smijeha nije mogao raditi. Njegovu veselu ćud cijenio je i Franjo Tuđman. I prije nego li je postao predsjednik. Kasnije ga je uvrstio u ekipu svojih najužih suradnika. Zajedno s još jednim šeretom (u benignijem značenju te riječ) – Stipom Mesićem. Na sastancima su često zajedno sjedili. Tandem koji je povremeno sve oko sebe do suza nasmijavao. U ona teška vremena kapljice vedrine djelovale su terapeutski, pa je i predsjednik prešutno odobravao njihove šaljive opaske. Sve do onog sastanka hrvatskog i slovenskog vodstva u Otočcu ob Krki. Kasnije mi je sam Vrdoljak pričao o tome.

- Pedantni Slovenci, kakvim ih je već Bog stvorio, počeli su nam objašnjavati kako sve njihove kompjutorske simulacije i analize pokazuju da srpsko rukovodstvo namjerava isključiti Sloveniju iz Jugoslavije. Ali da će slična sudbina zadesiti i Hrvatsku, iako još nije jasno kako bi se to moglo dogoditi. Čuvši to, bacio sam se Stipi u krilo i obojica smo tobože zaplakali. Slovenci, onakvi kakvi su bez smisla za humor, gledali su ukočeno i preneraženo.

Ali ni predsjedniku Tuđmanu nije se ovaj puta svidio njihov nestašluk. Navodno, nikad više nisu smjeli na sastancima sjediti zajedno. Poslije su se i sami međusobno odvojili, gađajući jedan drugog otrovnim verbalnim strelicama. S time da je još dugo Vrdoljak ostao u blizini Tuđmana i nasmijavao ga svojim duhovitim opaskama. Ali, kako je znao savršeno oponašati glasom, mimikom i gestama te ismijavati mane gospode i iz predsjednikovog okruženja, Tonči si je navukao lijepi broj neprijatelja. Između ostalog i zbog toga su ga nastojali svim silama maknuti. No, štitio ga je sam Tuđman. Navodno je rekao kako Vrdoljak ima opaki jezik pa je bolje ne stvarati od njega neprijatelja. Ipak, možda je stvarno bio drugi razlog, a ne bojazan od Vrdoljakove jezičine. Naime, ako je Tuđman i bio zlopamtilo, sasvim je sigurno bio i dobropamtilo. Nešto nikad nije zaboravio Tončiju.

Kakav je to dobropis imao Vrdoljak, ako Bog dâ, u idućem broju. I ukoliko je to uopće zanimljivo.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)