Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Obilježena 84. godišnjica prvog izdanja zbirke poezije Koče Racina Beli Mugri

Makedonci ne zaboravljaju svoje velikane

Kosta Apostolov Solev, poznatiji kao Kočo Racin, istinski je povijesni junak makedonskog naroda, njegove dugotrajne borbe za nacionalni identitet i, posebno, za makedonski jezik i književnost. Surov život u ilegali, ali i gotovo jednako surova, čvrsta snaga i želja doveli su ga u Samobor, gdje je 1939. tiskao svoju zbirku poezije Beli mugri – Bijela svitanja.

Njegovi sunarodnjaci redovito se s ponosom i u velikom broju svake godine okupljaju ispred njegove biste kod Samoborskog muzeja, odajući mu dužnu počast, a Racinov dan obilježavaju i brojna druga makedonska kulturna društva diljem Hrvatske.

Tako su se i ove godine u subotu, 25. studenoga, u Samoboru okupili Makedonci koje okuplja Zajednica Makedonaca u Republici Hrvatskoj i MKD Ohridski biser iz Zagreba kako bi položili cvijeće i upalili svijeće kod spomenika Racinu, nakon čega je održan prigodan program u Samoborskom muzeju.

Dobrodošlicu im je u ime Samoborskog muzeja iskazao Ivan Tibor Grujić, a potom je svoje Makedonce pozdravio veleposlanik Republike Sjeverne Makedonije u Hrvatskoj Milaim Fetai.

Predavanje o životu i djelu Koče Racina održao je prof. povijesti Goran Korov, a potom je uslijedio recital Racinove poezije u izvedbi učenika koji pohađaju nastavu makedonskog jezika u Hrvatskoj i nastup pjevačke grupe Momi biserni.

A naše gradske čelnike, od kojih se baš nitko, ni kurtoazno, nije pojavio da pozdravi Makedonce i njihovog veleposlanika (prejeli se valjda češnofki, a bilo je i zima) podsjećamo na jednu od napoznatijih Racinovih pjesama, koju će itekako razumjeti i brojne generacije Hrvata.

Ленkа

Откако Ленка остави

кошула тенка ленена

недовезена на разбој

и на наломи отиде

тутун да реди в монопол –

лицето и се измени

веѓи паднаја надолу

и усти свија кораво.

Не беше Ленка родена

за тија пусти тутуни!

Тутуни – жолти отрови

за гради – китки розови.

Прва година помина

грутка в срцето и легна,

втора година намина

болест ја в гради искина.

Трета година земјата

на Ленка покри снагата.

И ноќе кога месечко

гроб и’ со свила виеше.

Ветерчок тихо над неа

жална и тага рееше:

„Зошто ми, зошто остана

кошула недоткаена?

Кошула беше даровна...“

M.K.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)