Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Otvoreno pismo saborskog zastupnika i bivšeg gradonačelnika Samobora Kreše Beljaka

Političari nisu ničije žrtve

Niti jedan političar NIKAD NIJE ŽRTVA, uključujući i mene osobno! Žrtve su ljudi o čijim potrebama se izabrani političari ne bave i čije probleme ne rješavaju!

Parafraziram, s manjim izmjenama: "Kad su me pitali kako mi je bilo biti gradonačelnik i muškarac u politici, kazao sam da je bilo BORBENO. Kao na bojnom polju, svaki dan neka nagazna mina. Bio sam mlad i muškarac koji je došao na čelo jednog velikoga grada.

Svakodnevno sam bio izložen predrasudama i kritikama, ali sve to ne bi bio problem da su to bile konstruktivne kritike. Ovo je posao koji takve stvari nosi sa sobom. Nažalost, čini mi se da je sve više ljudske zlobe i zloće te da ono što bi trebala biti konstruktivna kritika postaje samo obično vrijeđanje, omalovažavanje, ponižavanje, iznošenje laži i to sve ponajviše jer sam muško i na osobnoj razini.

Zašto sam danas odlučio ovo podijeliti s vama? Razlog su moji roditelji, sestra, moja supruga, naše troje djece (od kojih je jedno 100%-tni doživotni invalid), prijatelji...

Ja sam navikao na ovo sve, snažan sam i mogu se nositi sa svime (premda ponekad i nije lako, zapravo iskreno - jako me živcira, jer i nisam baš tako jak, ali ne smijem priznati), ali moja mama i moja djeca se nikako ne mogu nositi s time, kao ni moj otac, moja sestra i njena obitelj i svi moji bližnji. Kao obitelj smo jako povezani i sve što se događa nekome od nas zajednički proživljavamo. Jednom me starija kćer dočekala u suzama i pitala me je li istina da sam ukrao milijardu kuna, jer joj je to rekao prijatelj iz razreda.

Jednom mi je sestra rekla da je možda pametnije da ne dođem na rođendan moje nećakinje, jer će tamo biti puno ljudi koji me ne vole. Jednom su mi policajci došli doma i zamolili me da obitelji preporučim da danas ne izlaze iz kuće radi vlastite sigurnosti.

U svemu ovome, najteže je njima i sve to teško doživljavaju. Zašto ovo pišem? Pišem, jer želim pokušati potaknuti na razmišljanje sve one koji vrijeđaju da prije nego što to učine promisle i razmisle. Osobito ako su roditelji, neka se pitaju kako bi njima bilo da se radi o njihovoj djeci".

Zaključujem: Nitko u politiku nije natjeran, nego je to vlastiti izbor. Da se ne lažemo, možeš raditi puno, a možeš i ne raditi apsolutno ništa kad si političar. Ali, radio/la kao magarac/magarica ili ne radio/la apsolutno ništa, dvije stvari su sigurne:

1. Kritizirat će te uvijek i u svakom slučaju i neće birati sredstva (kao što, ako si imalo objektivan i samokritičan, radiš i ti, samo ti je problem sjetiti se što si pričao/la jučer, prije mjesec ili prije godinu dana).

2. Plaća ti je za hrvatske prilike više nego dobra, imaš službeni auto, i mobitel, i još puno toga "for free", i to ti je najbolji motiv da sve to izdržiš.

I, na kraju, ako sve to ne možeš izdržati, uvijek ti ostaje opcija - ostavka. Ili angažiranje PR agencije koja će od tebe napraviti žrtvu, s ciljem poticanja empatije i, posljedično, većeg broja glasova. Dakle, glume.

Niti jedan političar NIKAD NIJE ŽRTVA, uključujući i mene osobno! Žrtve su ljudi o čijim potrebama se izabrani političari ne bave i čije probleme ne rješavaju!

Biti političar je osobni izbor, a ne prisila. Biti političar znači da te plaćaju porezni obveznici i da im to moraš vratiti kroz rad, kroz prihvaćanje kritika, kroz služenje onima koji plaćaju poreze da bi ti dobio svoju veliku plaću. A svaki birač, ma koliko bezobrazan i nepristojan prema tebi bio, vrjedniji je od tebe samom činjenicom što te on plaća. I on je uvijek u pravu, čak i onda kad objektivno to nije.

Krešo Beljak

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)