Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Samoborska vinogradarsko vinarska udruga Vincekovo proslavila na imanju Župančićevih, na Žgančevom bregu

Proslavili, malo se opustili, a sad - na posel!

I ove su godine 22. siječnja samoborski vinari i vinogradari obilježili Vincekovo, blagdan svetog Vinka, ili, kako je u narodu uobičajeno - Vincekovo.

Podsjetimo da je sveti Vinko bio đakon u hispanskom gradu Cezaraugusti, a za vrijeme vladavine cara Dioklecijana bio je mučen u Valenciji, gdje je i sahranjen. Mučenje svetog Vinka poistovjećuje se s branjem, lomljenjem grožđa i hvatanjem mošta te je temeljem toga postao zaštitnik vinogradara i vinara. Smatra se da je preminuo 22. siječnja pa se na taj dan slavi Vincekovo.

Na taj dan se vinogradari sastaju u svojim vinogradima, simbolično režu vinovu lozu, poškrope je starim vinom, stave u vodu, te iz pupa predviđaju kakav će te godine biti urod grožđa. Običaj je i da se na taj dan na trs vješaju komadi suhog mesa ili kobasica, kako bi grozdovi izrasli veliki kao i taj komad mesa.

Vincekovo označava i početak radova u vinogradu, a vinogradari mole svetog Vinka za bolji urod, čuvanje vinograda od zime, mraza, kiše, tuče, bolesti, štetnika i od svega drugog što vinogradu može naštetiti.

Tak je bilo i ovo leto pri nami.

Samoborska vinogradarsko vinarska udruga Vincekovo je obilježila i proslavila na imanju Vlade i Zdravka Župančića, na Žgančevom bregu iznad Male Rakovice. Na pitomom bregu, s kojega pogled puca na Rakovicu, Kladje i Samoborsko polje, gazdinstvo je oca i sina Župančića, a tu u skladu raste nekih 5000 čokota zelenog silvanca, sauvignona blanc, dornfeldera i rajnskog rizlinga.

Društvo je več par vur prije dugo očekivane ceremonije bilo dobro raspoloženo, uz neizbježni jeger, vrhunsko vino Župančića, kolače Udruge Etno fletno i svima dragu domaču popevku.

A kad je došel i kapelan Marko Nimac, uobičajena procedura mogla je počet.

Molilo se za zdravlje trsa i grozdja, za lepo vreme i bogati urod, zalili su se vinčekom trsi, još se malo popevalo, a onda su se si preselili v Brentu, staru bazu članova udruge, a kaj je tam se bilo i kak je završilo, nek ostane med nami. Nek se dečki malo opustiju, od danas treba počet v trsju delat. Jer, sima je poznato da trs išče slugu, a ne gospodara.

I kaj reč za kraj...

Okretali smo se oko sebe, čak i, inače smireni, Marijan Sokolović, al' jen ni bil med nami. Franju Gluščića Sinu smo čekali negde do pred sam kraj, a onda smo morali priznat: pak nas je zajebal! Ni ga bilo ni pri Marijanu pred Badnjak, zbegel je brodet v Nautilusu, a sad i Vincekovo. Marijan veli da ga bu čul, a ja mu (Marijanu) želim da to bude za jedno 30 - 40 let.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)