Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr. Andrija Georgijević, dugogodišnji kirurg samoborske kirurške ambulante

Kirurška ambulanta Samoboru treba!

Tužna priča o neželjenom gašenju kirurške ambulante u Samoboru, i to nakon više od 50 godina neprekidnog rada, dovela nas je i do njenog svojevrsnog izvorišta. Naime, prof.dr. Andrija Georgijević vezan je uz samoborsku kiruršku ambulantu praktički od njenih početaka i u njoj je, pomažući tisućama Samoboraca, prošao dobre i loše dane. Ne čudi stoga što se mnogi Samoborci još i danas, ako imaju kakve kirurške probleme, obraćaju dr. Georgijeviću za pomoć. Danas, pak, doktor Georgijević gleda kako se tradicija samoborske kirurgije, nažalost, polako gasi.

Doktore Georgijević, kirurška ambulanta u Samoboru dugo je vremena, oko pola stoljeća, gotovo pa bila vaš drugi dom. Kakav je osjećaj u vama izazvala informacija da se ona, kako sada stavri stoje, zatvara?

Jako sam žalostan i, da iskreno kažem, ne mogu razumjeti kako je do toga došlo. Ja sam i emocionalno vezan uz tu ambulantu, jer ako negdje radite 50 godina, onda imate i osjećaj da je ona dio vas. Jako sam iznenađen, začuđen i razočaran što dolazi do zatvaranja te ambulante, jer je ona izvan svake sumnje potrebna i pokazala se takvom kroz čitavo vrijeme svog postojanja. Ona je predstavljala neobično značajnu prednost za sve građane Samobora i okolice, jer su mnogo toga, vezano uz kirurgiju, mogli obaviti ovdje. Zamislite sada mnoge ljude iz okolnih, gorskih sela, koji su rijetko dolazili i u Samobor, a sad su prisiljeni ići do Zagreba, čak i za one jednostavnije kirurške zahvate. Ako je potrebno napraviti imobilizaciju, promijeniti gips, obaviti kontrolu nakon operacije ili nešto slično, to se više ne može napraviti u Samoboru. Jedino što se može jest obraditi manje rane u hitnoj službi ili ambulantama opće prakse, a za sve drugo se mora ići u Zagreb.

Obzirom da ste uz kiruršku ambulantu u Samoboru vezani praktički od samih početaka, možda da se ukratko prisjetimo njezine povijesti?

Samoborski Dom zdravlja jedan je od prvih domova zdravlja u bivšoj državi. On je zapravo bio neki uzor po kojem su formirani drugi domovi zdravlja, jer je pokojni profesor Štampar iz Škole narodnog zdravlja u Zagrebu došao jednom prilikom u Samobor, dok su još zdravstvene stanice bile u starim prostorima, tamo gdje je danas Crveni križ, pa je tu počela službena zdravstvena služba u Samoboru nakon rata. Moj pokojni otac Adalbert je potom oformio zdravstenu službu i to na suvremenim principima, znači, preventivne medicine, a potom i kurativnog liječenja. Da bi se moglo stručno i dobro liječiti, uz liječnike opće prakse, kojih su tada bila samo tri (doktori Mogut, Anger i Georgijević) za cijelo područje Samobora i bivšeg kotara, bilo je potrebno angažirati više liječnika i po mogućnosti organizirati specijalističku i dispanzersku službu. Tako je već u tim počecima Doma zdravlja bilo angažirano i nekoliko specijalista najvažnijih grana: internist, kirurg, ortoped, dermatolog, pedijatar, psihijatar, okulist..., kao i dispanzer za TBC, školski dispanzer, itd. Zapravo je Dom zdravlja oformljen 1952. godine, a kirurg je već i prije toga dolazio u Samobor; bio je to ugledni primarijus Horvat iz bolnice Sveti duh, koji bi dolazio jednom tjedno. Nakon što je oformljen Dom zdravlja krenule su i specijalističke ordinacije, a među prvima kirurgija.

Kako se radilo?

Najprije je kirurgija radila samo jednom tjedno, i to dr. Horvat, a ja sam već kao specijalizant kirurgije znao pripomoći i preuzeti posao koji put. Tako sam već 1957. godine prvi put zamjenjivao dr. Horvata, a od 1961. godine pa do 2006. sam i službeno radio u toj ambulanti. Nakon nekog vremena se pokazalo da rad jednom tjedno samoborske kirurške ambulante nije dovoljan pa je počela raditi dva puta tjedno. Potreba za našim uslugama je i dalje rasla, tako da se prešlo na rad tri puta tjedno, pa četiri puta i konačno svaki dan osim subote i nedjelje. Vremenom su dolazili i drugi moji kolege koji su uzeli po jedan dan, tako da je uvijek jedan kirurg bio na raspolaganju. To su obično bili iskusni kirurzi kao profesori Štritof, Mlinarić, Matejčić, Bešlin, Ledinski, Ivica i drugi. Posebno smo uvijek pazili da se nikada ne dogodi da netko ne dođe. Ako je netko bio spriječen, uvijek sam nastojao odrediti nekoga tko će ga zamijeniti, računajući s time da ga u Samoboru čeka od 20 do 40 ljudi koji ne smiju ostati pred zatvorenim vratima. Dnevno bi prosječno 30-ak, ponekad i više bolesnika, došlo u kirurgiju, što znači da bi godišnje više od 6000 ljudi prošlo kroz ordinaciju! Često se znalo i dogoditi da me tehničar Franjo, koji je sa mnom radio više od 20 godina, po potrebi nazove na telefon kad je trebalo hitno uskočiti, ako netko izvanredno nije mogao doći. Tada bih sjeo na bicikl i kirurgija bi radila. Volio sam raditi u kirurškoj ambulanti, jer sam na taj način kontaktirao s ljudima i imao taj osjećaj da im stvarno pomažem. Uglavnom, pravilo ponašanja svih nas koji smo radili u kirurškoj ambulanti bilo je da nastojimo što više pomoći bolesnicima koji su trebali kiruršku pomoć.

Što su sve Samoborci mogli "obaviti" u samoborskoj kirurgiji?

Od ozljeda, prijeloma, imobilizacija, manjih kirurških zahvata, sve ono što se ambulantno moglo obaviti to se radilo kod nas, jer smo imali i gipsaonu, što nam je otvaralo mogućnosti i repozicije prijeloma, imobilizacije... Na raspolaganju nam je bio i rendgen, tako da smo uvijek mogli dobiti i potrebne snimke. Nejasne slučajeve liječnici opće medicine mogli su odmah poslati nama na pregled tako da se odmah moglo odlučiti treba li pacijenta uputiti dalje u Zagreb ili ga se može ostaviti kod kuće, da ga se ne izlaže nepotrebnim naporima. Kako bi se dodatno olakšalo bolesnicima koji su trebali hospitalizaciju, kirurzi koji su tu radili preuzeli su na sebe i dio posla oko prijave bolesnika na kirurgiju u bolnici u Vinogradskoj. U tom smislu je više od 50 godina funkcionirala ta ambulanta, kroz nju je prošlo na tisuće ljudi koji su trebali kiruršku pomoć, jer im je ovdje bilo omogućeno da ne moraju ići u Zagreb, da ne moraju putovati i da se ne moraju gurati i čekati u prepunim čekaonicama zato što su osnovnu kiruršku pomoć i njegu mogli primiti u Samoboru.

Je li se u tih 50-ak godina rada kirurške ambulante u Samoboru dogodila situacija slična današnjoj, da joj je prijetilo gašenje?

Moram priznati da je bilo nekoliko takvih situacija, i to iz raznih razloga. Međutim, uvijek su se našla rješenja. Pa i prošle godine je bilo rečeno da će se kirurška ambulanta zatvoriti, ali su se Grad i ravnatelj Doma zdravlja primarijus dr. Slavko Lovasić uspjeli na neki način dogovoriti s bolnicom na način da je Grad preuzeo na sebe dio troškova kirurške ambulante pa je ona opstala. Što se sada dogodilo i kako je došlo do toga da se ugasi kirurgija, ja stvarno ne znam. Ali, još uvijek mislim da bi se zalaganjem gradske vlasti na čelu s gradonačelnikom i ravnateljem Doma zdravlja Lovasićem trebalo pokušati pronaći način da se ta ambulanta ne zatvori, nego da ju se reaktivira i uspostavi da normalno dalje radi. Ona je velika pomoć za građane Samobora i okolice, jer postoji stvarna potreba za takvom ambulantom. Ne vjerujem da se nešto ne bi moglo riješiti, ukoliko za to postoji dobra volja. Materijalni troškovi sigurno ne mogu biti tako veliki da se ambulanta ne bi mogla održati. Dapače, mislim da su troškovi puno veći ako se velik broj bolesnika sada šalje u Zagreb. A da ne govorim kako je to veliko maltretiranje ljudi. Uvjeren sam da su troškovi rada kirurške ambulante u Samoboru puno manji, a korist za stanovništvo Samobora i okolice daleko veća ako ona bude redovito radila.

Mislim da bi se možda građani trebali organizirati preko svojih mjesnih organizacija ili kroz neku drugu inicijativu građana i pokušati utjecati da se nađe mogućnost za ponovnom uspostavom kirurške službe koja je sigurno potrebna gradu kao što je Samobor, s velikim područjem i velikim brojem stanovnika.

K.S.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (22)