Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Kultura prepisivanja protiv kulture kreacije

Navršilo se je točno 5 godina otkako je na "temeljima" francuske okupacije nastao prvi hrvatski pučki tamburaški mjuzikl Janica i Jean. Preciznije, točno je 5 godina otkako je mjuzikl, nakon dvadesetak rasprodanih predstava u kazalištu Komedija, prvi i jedini put izveden i na otvorenoj sceni, na Trgu kralja Tomislava, u okruženju u kojem se priča iz 19. stoljeća upravo tada i događala.

Autor libreta i producent predstave Robert Škiljan prisjeća se tog vremena.

Pet godina nakon premijere u Komediji i nešto više od izvedbe na središnjem samoborskom trgu, u kakvom vam je sjećanju ostao rad na mjuziklu i, posebno, samoborska izvedba?

Danas, kad malo bolje razmislim, nije mi jasno na koji način i otkud mi hrabrost da se upustim u jedan takav projekt. Moram napomenuti da ja nisam bio samo libretist i na neki način idejni začetnik tog cijelog projekta, nego sam bio i producent. Kako u Komediji, tako i ove izvedbe na Trgu. Doduše, postavljanje mjuzikla u Komediji i ne izaziva toliko poteškoća, obzirom da su oni za to potpuno osposobljeni i u tom im smislu nitko nije ravan. Međutim, postaviti mjuzikl na otvorenom, dovesti u Samobor, na središnji trg, cijeli taj pogon od 100-njak ljudi, glumački ansambl, plesače, dva orkestra (Tamburaški orkestar HRT-a i orkstar Komedije), tehničko i scensko osoblje, nevjerojatno je težak posao i teško da bih se danas u to upustio.

U čitavom tom projektu u velikoj su mjeri teret ponijeli i Samoborci?

Da, osim što sam ja napisao libreto, Siniša Leopold glazbu i aranžmane, a glavnu žensku ulogu odigrala Vlatka Burić, manje je poznato da je savjetnik za jezik bio Milan Žegarac Peharnik, koji je dolazio na probe i korigirao jezik glumaca, od kojih mnogima samoborska kajkavština nije "domaća". Koristili smo i usluge Ivančice Pogrmilović, koja je za dvije scene učila tadašnji baletni ansambl plesati naš samoborski drmeš. Za sve predstave koje su igrane u Komediji, a bilo ih je 20-ak potpuno rasprodanih, osobno sam nosio i dva kofera puna samoborskih narodnih nošnji, koje se tamo nisu mogle ostaviti nego su vraćane natrag pa ponovno prane i peglane za nove nastupe. Uglavnom, mjuzikl Janica i Jean je bio samoborski projekt, sa samoborskim povijesnim i izmišljenim likovima, sa samoborskom glazbom, s cijelim tim samoborskim štihom koji se provija kroz predstavu.

Kako to da nema više takvih samoborskih projekata, koje kreiraju Samoborci, a koji vjerojatno najbolje poznaju sredinu u kojoj žive i rade?

Meni je odgovor na to pitanje, s mojih skoro 55 godina, konačno sve jasniji. Samoborci, pogotovo oni koji su kreativni, koji su u punoj snazi i imaju ideje ili projekte, u ovoj sredini su iz godine u godinu, sad već desetljećima, šikanirani i na jedan specifičan način gurani u stranu. Ima toliko primjera da cijele novine ne bi bile dovoljne da ih se razjasni. Ne radi se tu samo o projektima u kojima sam ja sudjelovao ili sam ih osmislio, već i o projektima ljudi koji drugi način izražavanja i drugu sredinu osim ove samoborske nemaju. Tu su rođeni, tu žive i tu žele i misle (a varaju se u tome) da mogu iskoristiti svoj kreativni potencijal.

Imate li ipak neki konkretan primjer?

Recimo, ovaj je mjuzikl jedan od projekata koji mogu na neki način upotpuniti i obogatiti turističku ponudu u Gradu Samoboru, međutim to, baš kao i neke druge stvari, u ovom gradu nikoga ne zanima. Gradu je, točnije POU Samobor, ponuđen sličan projekt, u kojem bi sudjelovale samoborske kulturnjačke institucije, uz savjetodavnu pomoć Kazališta Komedija, ali nakon predočenja projekta nitko nam se nije javio. Još jedan primjer: prije tri godine smo radili i razvijali kompleksan projekt objedinjavanja brojnih kulturnih i turističkih priredbi u Samoboru pod jednu kapu i formiranju novog, velikog, samoborskog turističkog događaja pod radnim nazivom SamoborFest. U šest mjeseci uspjeli smo okupiti Međunarodni festival vatrometa, Jazz festival Samobor, Vrazovu Ljubicu, Bakuš Slavagorski, Moto susrete Fugitivesa i Dane samoborskih kremšnita, dodati im novi projekt - Ilirski vikend u Samoboru, a sve s idejom da se kroz 5-6 vikenda, intenzivnim ritmom priredbi i njihovim zajedničkim predstavljanjem izgradi jaka priredba, koja je, prema našim zamislima, kroz razdoblje od nekih 5 godina trebala postati i najveća turistička priredba u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Sa svime je bio upoznat i tadašnji gradonačelnik i njegovi bliski suradnici i svi su nam davali načelnu podršku, sve do trenutka kada je trebalo odobriti koncesiju gradskih prostora za odvijanje jedne takve priredbe i za financijsku potporu u segmentu promidžbe i medijske prezentacije.

I, gdje je zapelo?

Na neki način me i sram reći što me dočekalo. Jednog dana, jedna osoba mi je onako u prolazu rekla da od svega toga ništa, jer da Grad ne može podržavati privatne firme. I na tome je završilo.

Ali Grad uredno i svakodnevno surađuje i na taj način podržava rad privatnih firmi...

Naravno da podržava, jer mnoga su poduzeća s kojima Grad surađuje privatna, osim onih koja su u njihovom vlasništvu ili državna.

Koja je onda bila pozadina?

Pozadina mi je djelomično poznata, ali o tome mi se više ne da razmišljati. Međutim, ono što je dramatično u svemu tome je što u međuvremenu, u zadnjih par godina, u Samobor hodočaste nekakvi stručnjaci za pokazivanje kako se osmišljavaju turistički proizvodi, dolaze nekakvi tipovi koji nas uče kako se brendiraju proizvodi, uglavnom, stvara se dojam da smo mi domaći uglavnom nesposobni idioti. A kad bi javnost Samobora znala, na primjer, kakve je upitnike slala firma koja je vodila projekt brendiranja Samobora prije nekoliko godina i kakve su budalaštine tamo bile napisane, vjerojatno bi se svi uhvatili za glavu. Međutim, to je tako. Ne daj Bože da se neki Samoborac ili grupa Samoboraca pitaju oko takvih stvari...

Evo, konkretno, prije 3-4 godine nas nekolicina, magistar Vojak, doktor Razum i moja malenkost, počeli smo gurati projekt Samoborskog leksikona. Kroz njega bi se na najsveobuhvatniji način trebala obraditi kompletna povijest Grada Samobora, sve osobe, svi događaji, jednostavno, predstaviti Samobor u svoj njegovoj punini. Sve to ne bi bilo stavljeno u debelu knjigu, nego bi bilo dostupno na internetu, svima i u svakom trenutku, u skladu s trendovima 21. stoljeća. No, taj projekt ne da se opstruira, nego se jednostavno ne možemo izboriti za njegovo adekvatno praćenje od Grada Samobora. Bili bismo najsretniji kad bi nam netko u Gradu napismeno dao neku odluku, neko konkretno mišljenje ili odgovor, da kažu da nam je projekt glup ili da previše košta ili nešto treće. Da znamo na čemu smo. Ali, ne. Umjesto toga su svi opsjednuti vječnim reprintima, iako, načelno protiv toga ne treba imati ništa. No, ispada kako niti jedan novi naraštaj Samoboraca nije u stanju obraditi povijest Samobora u formi koja je primjerena vremenu, sada već 21. stoljeću. Nedavno je napravljen reprint Langa, sada će biti i reprint novčića Samoborca, za 20 godina možemo opet očekivati reprint Langa... A to je kultura prepisivanja, ne kultura kreacije, to su formati 18., 19. stoljeća, dakle to nije kultura koja ide naprijed i živi u skladu s vremenom.

I to je vjerojatno najveći samoborski problem.

Kruno Solenički

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (6)