Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof. Vesna Radinčić, voditeljica Dječjeg zbora Smješak

Zbor koji pjeva s veseljem

Dječji zbor Smješak proslavio je svoj sedmi rođendan. Zapravo, to je sedma godišnjica od onog trenutka kada je službeno registriran kao zbor, a prof. Vesna Radinčić, koja je voditeljica i osnivačica zbora, kaže nam na početku da je s djecom radila i puno ranije u Glazbenoj školi.

- Počeli smo kao početnički solfeggio i glazbena igraonica u Glazbenoj školi. Zamisao je bila da se djeca i prije pohađanja Glazbene škole ipak nekako obrazuju i ja sam taj program vodila nekoliko godina. Tada je Glazbena škola još djelovala kao dio Pučkog otvorenog učilišta. Kada se škola osamostalila, sve se to, na neki način, drugačije presložilo pa smo i mi izašli kao zaseban zbor, ali smo nastavili provoditi program koji je bio i u Glazbenoj školi. Znači, nastavljena je praksa glazbenih igraonica i početničkog solfeggia. Bitno je naglasiti da djeca koja dođu prolaze trogodišnji početnički program. Prve godine nauče dvadesetak pjesmama i uče memorirati ritam. U drugoj godini oni taj isti ritam uče zapisivati i čitati ga s ritmičkim slogovima na zadane note – šesnaestinke, osminke, pauze i slično. Pišu se i diktati, slušaju C dur i nastoje odrediti visinu tona, čime vježbaju sluh i imaju mentalnu glazbenu sliku u glavi da mogu otjevati one note kada im velim koje note želim da mi otpjevaju.

Kada i kako vježbate?

Ponedjeljkom i četvrtkom provodimo rad u malim grupama, a subotom radimo svi zajedno. Tada vježbamo i s korepetitorom. To je od početka bio naš prof. Đorđe Manojlović, a sada je s nama prof. Tina Klak. Dakle, subotama ona svira, a ja vodim probe kada uvježbavamo zborske elemente – intonaciju, zborsko pjevanje, solo pjevanje ispred zbora, itd. Djeca koja su duže u zboru, njih deset, su se izdvojili, jer im je taj program prelagan pa oni pjevaju svoj program. Na tim probama svatko ima svoj zadatak. Oni najmlađi s tri godine da točno otpjevaju riječi, a oni veći da ih fraziraju, naprave dinamiku i slično. Važno je naglasiti da mi nismo natjecateljski zbor da bi se morala brusiti perfekcija, nego smo više orijentirani na pripremu djece za glazbeno obrazovanje i kasnije, kada se oni vraćaju i kada već sviraju u školi, dakle, da se mogu vratiti u zbor i biti solisti. Želim da zbor i dalje ostane glazbena radionica. Kada smo počeli raditi, nekako sam po sebi se složio takav mozaik koji je za djecu najoptimalniji i po kojem oni najbolje provode vrijeme u Smješku. Bitno je naglasiti da oni to rade s veseljem i bez ikakvog opterećenja. Jako je važna dobra atmosfera i međusobni dobri prijateljski odnosi.

Kako to postižete?

U prvoj godini radimo igre s pjevanjem. Evo, sada i po HNOS-u, u čijoj sam izradi sudjelovala za prva četiri razreda glazbene škole. Jako je važno da djeca puno rade igre s pjevanjem, jer dijete neće pjevati zato što vi to hoćete, nego kada je dobre volje, zato što ga nešto ponese, a najbolje ga ponese igra. Kada igraju igre, kao što su Ide maca oko tebe ili Sunčao se mali jež, onda uvijek netko dobije ulogu i onda je dijete važno, može pjevati, svi ga slušaju, ono ima ulogu i tako zapravo propjeva iz svoje unutrašnje energije. Dijete se prvo mora potaknuti da uopće izađe iz svoje zatvorenosti, da ima potrebu pjevati. Danas u vrtićima nemate više kao prije onu tetu koja svira klavir i obiđe sve grupe, već sve ostaje na teti i njenom glasu, a bez akordičke pratnje dijete nema osjećaj tonaliteta. Pa ako je teta, recimo, u A duru, djeca to ne mogu uloviti, sluh se ne razvija i to je šteta.

Što je okosnica proslave sedmog rođendana?

U Samobor sam došla slučajno, jer sam došla zamijeniti kolegu koji je otišao u vojsku i igrom slučaja tu sam "zapela", evo, već dosta godina. Kao Osječanka koja vrlo dobro zna i što je tambura, kad sam čula samoborske tamburaše ostala sam zapanjena čistoćom sviranja. Onda sam sama sebi rekla da i ta djeca trebaju pjevati s tamburašima, jer to je nevjerojatno blago. Krenulo je to s gospodinom Bradićem i školskim orkestrom pa smo se probijali kako smo znali i umjeli. Međutim, ove godine smo napravili deset pjesama s tamburašima, a neke od njih su dobile i tamburaške aranžmane koje je radio Željko Bradić. To su naši Svađalica pjetlić, Vuk, pa Hrabri miš, neke smo dobili i iz Zlatara s festivala dječjeg stvaralaštva, neke smo uzeli s drugih festivala, a neke koje smo prije pjevali smo dali na obradu tamburašima. Spremili smo deset pjesama koje će biti i na našem novom CD-u, uz još neke koje smo prije pjevali. To će biti najava našeg malog odmaka od uobičajenog rock zvuka, od sintesajzerskog zvuka. Pokušavamo dati djeci nešto drugo, dati im čisti zvuk, pravi prirodni zvuk instrumenta. Budući da su to naši mali Samoborci, neka budu ponosni na svoju tradiciju i neka pjevaju sa svojim tamburašima iz Tamburaškog društva Ferdo Livadić. Nisam čula da još neki dječji zbor u Hrvatskoj radi na takav način, ali mi nikad i nismo gledali što rade drugi.

To će biti onda vaš treći CD?

Službeno smo izdali CD nazvan Čarolija Smješka, a onaj prvi, koji stalno ide po vrtićima, radili smo zapravo za naše vlastite potrebe. Događalo se da smo neku pjesmicu morali zabilježiti pa smo išli na neke događaje gdje nije bilo ozvučenja i onda smo malo po malo snimali pjesmice. Tako se nakupilo 15 – 16 pjesama koje sad spavaju na tom CD-u od kojih su neke prekrasno napravljene, ali ih nismo službeno izdali kao svoj CD. Tu ima pjesama s tamburašima, pa pjesme iz Japana i Brazila, pjesme starih majstora. Pokušavamo sada složiti sve to što smo radili kako bismo izdali svoj drugi službeni CD, iako svi znaju da će nam on zapravo biti treći.

Možemo reći, pri kraju, da se uvijek u zboru radi iskorak prema nečem novom i drugačijem?

Uvijek radimo nešto drugo zato što su uvijek u zboru i druga djeca. Osim toga, niti ja kao osoba ne volim raditi stalno jedno te isto i meni je isto tako novo izazov, jer se onda i ja zabavljam kao što se i djeca zabavljaju. Tada svi radije dolazimo na probu, svi se zapalimo za neki cilj, veselije je. Eto, sada smo s tamburašima.

Unutar zbora imate i posebnu grupu.

To je naša grupa SMS, to su naši Smješkići, koji su u zboru već sedam godina i koji više ne bi stalno pjevali Svađalicu pjetlića, jer oni hoće pjevati nešto drugo. Kako smo radili i dvoglasja, kanone i dosta toga iz repertoara, oni će pjevati i Mozarta, ABBU... Oni su sami došli na tu ideju i ja sam ih podržala, jer su se trudili, naučili su riječi i bili su jako uzbuđeni. Rođendanski koncert bio im je prvi nastup s tim programom. Drago mi je što će oni i kasnije imati potrebu pjevati i stvoriti nešto zajedno i silno sam ponosna na njih.

Na koncertima i svojim nekadašnjim učenicima dajem šansu da sviraju i pjevaju s nama, jer i njima dok još uče svirati treba već usaditi osjećaj publike, osjećaj da su jako važni, osjećaj svjetla na pozornici, morate im dati gorivo za vježbanje, jer ono je teško i naporno i mora dobiti taj osjećaj da je moćan, morati dobiti taj završni pljesak kako bi se hranila njihova samosvijest, da bi se kasnije postiglo nešto veliko. Glazbenik nije samo onaj tko dobro svira, glazbenik je onaj tko se osjeća moćno pred grupom, a to se dobiva i odgojem.

Mato Šipuš

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)