23.07.2009.

Vladimir Šujster, zlatni olimpijski rukometaš

Zlato iskovano u Rudama

Vladimir Šujster, zlatni olimpijski rukometaš

U ovo vrijeme prije 13 godina, točnije od 19. srpnja do 9. kolovoza, održavale su se 26. ljetne Olimpijske igre u Atlanti. Hrvatsku olimpijsku delegaciju predstavljalo je 84 sportaša u 14 sportova. Prisjetili smo se i našeg zlatnog olimpijca, rukometaša Vladimira Šujstera, perjanicu rudarske škole rukometa, kluba koji ovi godine proslavlja 50 godina rada.

Koliko god zvuči općepoznato da ste iz Ruda krenuli do olimpijskog zlata u Atlanti, nikad tu priču nismo do kraja zaokružili. Dakle, Vaši rukometni počeci.

Moji rukometni počeci bili su vezani uz OŠ Vladimira Nazora u Rudama. Počeo sam 1980. godine. Nakon toga prošao sam sve selekcije u Rukometnom klubu Rudar, od pionira, kako su ih nekad zvali, dakle, od mlađih kategorija, da bih došao do prve ekipe. To je bila sezona 1987./88. i ona sljedeća, kad sam se polako priključivao u sastav prve ekipe. To je ukratko bio moj put u rukometnom klubu Rudar.

Bilo je to vrijeme kada se stvarao jak sastav, ali je taj razvoj kluba zaustavio rat. Je li i on utjecao na Vašu karijeru?

Zapravo, u tim ratnim godinama možda sam i najviše napredovao u rukometnom smislu. Dapače, prešao sam u RK Medveščak iz Zagreba (prvo na dvojnu registraciju) gdje treniram za drugu momčad. Sljedeće sezone priključujem se i prvoj ekipi te prolazim pripreme i igram prve minute u prvoj ligi. Dvije sezone sam igrao u drugoj momčadi te bih povremeno imao nastupe za prvu momčad. Onda 1993. godine odlazim u RK Karlovac i od tada pa do 1996. moj rukometni put se ubrzao. U Karlovcu sam doživio dodatni zamah, napredovao sam sve više i više, što je na kraju rezultiralo pozivom u reprezentaciju i odlaskom na Olimpijske igre u Atlantu 1996. godine.

Olimpijada je san svakog sportaša. Kako ste doživjeli pripreme i sam odlazak na igre te veliko slavlje?

Prošlo je već 13 godina od tada, vrijeme brzo prolazi, ali sjećanje na Olimpijadu ne blijedi. Za mene osobno poziv tadašnjeg izbornika Velimira Kljaića bio je kruna mog dotadašnjeg rada i odličnih igara koje sam pružao u dresu RK Karlovca, tako da sam se i nadao da bi mogao biti pozvan na pripreme reprezentacije za Olimpijske igre. Kada sam vidio svoje ime na širem popisu reprezentativaca bio sam presretan što ću biti dijelom reprezentacije u kojoj su tada igrali vrsni igrači i pravi rukometni autoriteti i sama mogućnost da budem u tom društvu bila je izuzetna čast. Kada sam se kroz pripreme uspio izboriti za poziciju među 20 igrača koji su išli na završne pripreme u Tupelo u Mississippiju 15 dana prije otvaranja igara, mojoj sreći zaista nije bilo kraja. Na kraju priprema od 20 igrača četvorica su se morala vratiti u Hrvatsku. Jako dobro se sjećam tog sastanka i da su mnogi igrači strepili i mislili samo da oni ne budu među ta četiri igrača. Svojim pristupom radu i ozbiljnošću te kvalitetom nametnuo sam se izborniku i on je to prepoznao te me uvrstio u šesnaest igrača koji su mogli biti prijavljeni za olimpijski turnir.

Olimpijsko selo, utakmice... Čega se najviše sjećate s tih igara?

Sjećam se puno detalja s Olimpijade, ali najviše u sjećanju ostaje samo otvorenje, što je za mene bio savršen događaj, koji je otvorio tadašnji američki predsjednik Bill Clinton. Bili smo smješteni na susjednom stadionu za baseball, pritom mislim na sve sportaše iz svih zemalja sudionica, a taj je stadion bio odmah do onog za američki nogomet na kojem se odvijala ceremonija otvaranja. Cijeli dan bili smo u tijesnim cipelama pa su neki igrači imali problema sa žuljevima. Došli smo četiri sata prije otvaranja i čekali na red. Bili smo dosta umorni od tog čekanja, ali sjećam se da je, kad je došao red na naš ulazak u stadion, nastalo veliko oduševljenje među nama. Iako su neki naši sportaši već prošli takve ceremonije, bili su oduševljeni tamošnjom atmosferom. To mi je svakako bio upečatljiv dio, uz onaj da smo na terenu zajedno bili svi sportaši jedni do drugih pa si mogao pozdraviti zvijezde koje si do jučer gledao samo na televiziji.

Sigurno se pamti i finale...

Dakako, ali sjećam se i prve utakmice protiv Švicarske, koju smo gubili šest razlike sve do zadnjih desetak minuta, a onda smo preokrenuli i dobili. Tada se nešto prelomilo i postali smo svjesni da sve možemo pobijediti, da smo spremni otići i do samog vrha. Tijekom turnira bilo je tu i egzotičnih suparnika, ali u polufinalu smo pobijedili Francusku, a u finalu Švedsku i tako joj se revanširali za poraz u grupi ( u tom prvom susretu u grupi Kljaić je odmarao glavne igrače). Finale protiv Šveđana igrano je u Georgia domu, zapravo zatvorenom nogometnom stadionu koji je zbog Olimpijade bio podijeljen u dva dijela – u jednom se igrao rukomet, a u drugom košarka. Igralo se pred 25.000 ljudi i bila je zaista fenomenalna atmosfera. Iskreno rečeno, tada još nismo bili ni svjesni da smo osvojili prvo olimpijsko zlato za Hrvatsku. Zauvijek ću pamtiti hrvatsku himnu, pobjedničko postolje i zlatnu medalju oko vrata, a, također, i povratak u Hrvatsku i oduševljenje ljudi koji su nas dočekali u zračnoj luci Pleso i cijelim putem do Trga bana Jelačića i maksimirskog stadiona.

Mogli bismo secirati sada godinu po godinu vaše karijere i nakon Atlante, ali prijeđimo odmah na povratak u RK Rudar. Tu ste i okončali karijeru, ali i počeli rad s mlađim kategorijama.

Želio sam ostati u sportu kojeg volim, a najveće mi je zadovoljstvo rad s djecom. Do nedavno sam bio i aktivni igrač u mom matičnom klubu Rudar, gdje sam završio karijeru 2008. godine. Ali, uvijek se može naći način da se ostane u sportu i mislim da je logičan i prirodni put za sportaše rad s mladima, jer svoje znanje i iskustvo mogu prenijeti na njih. Trenutno vodim 1992. godište koje igra prvu kadetsku ligu i gdje smo postigli zapažen rezultat i gdje već postoji nekoliko igrača koji su reprezentativni potencijal što je za jednu manju sredinu vrlo poticajan rezultat. S novom dvoranom će biti lakše, jer smo proteklih godina se mučili s terminima u samoborskim dvoranama, radili smo i u dvorani u vojarni Taborac na betonu i po hladnoći, ali i to jača karakter i čini pravog igrača.

Mato Šipuš

Tko je sve bio u reprezentaciji u Atlanti

Reprezentaciju su činili Patrik Čavar, Slavko Goluža, Božidar Jović, Nenad Kljaić, Venio Losert, Valter Matošević, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Bruno Gudelj, Zoran Mikulić, Vladimir Jelčić, Valter Franković i, naravno, Vladimir Šujster.

 

Vladimir Šujster, zlatni olimpijski rukometaš

Arhiva 2009

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002