Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Jazz skladatelj Krešimir Herceg

Divno je baviti se glazbom

Na samoborskom Jazz festivalu krajem ovog mjeseca u brojnim kompozicijama moći će uživati poklonici ovog smjera glazbe, a moći će čuti i uratke jednog Samoborca – Krešimira Hercega. Ovaj skromni i samozatajni glazbenik prisutan je na sceni već dugi niz godina, surađivao je s brojnim glazbenicima, skladao i radio svoj redovni posao. Na Jazz festivalu njegovu će kompoziciju 30. svibnja izvesti Jazz orkestar Hrvatske glazbene mladeži, a to je onda i prigoda da pobliže upoznamo umjetnika i skladatelja Krešimira Hercega.

Uobičajeno pitanje na početku – kako je sve počelo?

Bavio sam se raznim stvarima u životu, živio sam od vanjske trgovine, ali glazbu nikada nisam napustio. U Samoboru sam počeo svirati početkom pedesetih; svirali smo kod Piloša (sadašnja Vila Tonšetić) i punili smo tu malu dvoranu jedno ljeto. Sljedeći korak je bila Lavica. Taj pohod na Lavicu je za nas bila važna stvar, jer tu smo svirali dvije godine, a onda smo dobili angažman u dvorcu Mokrice, koji se tada upravo otvarao. No, tada sam morao odlučiti – ostati u Samoboru i postati činovnik ili studirati. Upisao sam ekonomiju i preselio se u Zagreb, a onda sam našao posao u tadašnjem baru Grill room. To je bio vodeći bar tada u Zagrebu, u okviru Gradskog podruma, gdje se svirala progresivna glazba. Tu sam upoznao zagrebačke jazzere i slijedilo je bezbroj nastupa i angažmana. Nekoć se u Zagrebu strašno puno sviralo, bilo je dvadesetak plesnjaka. Postojala je i nekakva "burza" na špici, tamo na početku Gajeve ulice kod Hotela Dubrovnik, gdje su se svaki dan sastajali zagrebački glazbenici i ugovarali gaže. Kad je netko trebao orkestar dolazio bi tamo, ako je netko trebao zamjenu u orkestru opet je dolazio tamo, jer nije bilo telefona i mobitela kao u današnje vrijeme. Od brojnih događanja u tom razdoblju izdvojio bih izgradnju Nebodera na početku Ilice i otvorenje tamošnjeg bara i kavane. Pozvali su me i počeo sam svirati u kavani, koja je bila ekskluzivno mjesto. Možete li zamisliti da je subotom i nedjeljom u prizemlju bio red za lift dok se gore ne oslobodi stol i mjesto da bi netko drugi mogao ući? A lift se plaćao. Bilo je to kultno mjesto. Kada sam ja došao gore pjevao je Zvonko Špišić, zatim Željko Banjalučanin koji je izvodio Nat King Colea, koji je u to vrijeme bio vrlo popularan, itd. Potom sam na poziv tadašnjeg direktora Humskog oformio orkestar u Kavani Hotela Dubrovnik, gdje se sviralo također subotom i nedjeljom uz progresivnu glazbu. Godinama poslije toga svirao sam u raznim orkestrima i paralelno radio svoj posao. Nekoliko sezona radio sam i s Ivicom Šerfezijem, osobito po Sloveniji. S njim je gaža bila u petak, subotu i nedjelju. Sjećam se da smo došli u Kamnik, malo mjesto ispod Kamniških Alpa i kad smo došli bile su dvije predstave. Mislio sam da neće biti žive duše, ali sve je bilo puno. Bilo je još puno takvih angažmana. Bilo je svega i svačega dok se nisam priklonio vlastitom orkestru.

Sljedeći korak je bio pisanje glazbe?

Od sedamdesetih sam počeo i pisati glazbu. U početku nisam osjetio da bih mogao pisati glazbu, jer smo improvizirali, no uvijek sam znao izmisliti dobre uvode. Sjećam se da je u Kavani Neboder dolazio kao naš gost jedan poznati sarajevski režiser, koji je bio uporan da mu napišem temu za njegov film. Da ga se riješim, počeo sam nešto iz glave svirati i on mi je rekao da mu se to sviđa. I tako je nekako krenulo. Počeo sam pratiti festivale. Sa Stjepanom Mihaljincem, koji je tada bio urednik na radiju, sastajao sam se zbog drugih stvari, jednom me je pitao mogu li mu nešto napisati za Krapinski festival. Odgovorio sam mu da mogu kada bih dobio tekst. On je tada iz ladice izvadio tekst pa sam sljedeće godine napisao dvije skladbe koje su odnijele prve nagrade. Tako sam se priklonio i pisanju kajkavskih popevki. Više od 30 skladbi napisao sam za festival. Budući da su se u Dalmaciji i Istri jako digli sa svojim festivalima i izričajem, tako sam i ja odlučio da se podigne razina kajkavskog festivala i da se odlijepi od klasičnih polki i valcera, što je bila ritmička osnovica tih skladbi.

Nakon toga oformio sam grupu i napravio oko 15 pjesama koje su zvučale šlagerski, u trendu glazbe koja je tada bila interesantna. Kako se skladbe tada nisu snimale, čuo sam za gudački kvartet Rucner i odlučio snimiti svoje stvari sam.

Pišete li i dalje za Krapinski festival?

Na festivalu se promijenila ekipa pa mislim da više neću slati svoje skladbe. Tamo postoji grupa ljudi koji tamo rade na organizaciji Tjedna kajkavske kulture. To je pozitivno, ali na kraju se postavlja pitanje zašto bi to kompozitori podupirali kad nemaju ništa od toga. Skladba se tamo jedanput izvede i vjerojatno nikad više s orkestrom, a niti "hvala" ne čujemo. Slavu dobiju pjevači i dirigenti, a skladatelji čak ni to "hvala".

Što je bilo sa sviranjem u orkestru?

Prestao sam svirati s orkestrom, jer su neki članovi umrli i orkestar se polako počeo osipati. Sastao sam se slučajno s Dičićem i uspostavili smo naše susrete najmanje tri puta godišnje. Slučajno je ispalo i da smo se združili na projektu Moonlight serenade. Pojavili smo se kao koautori. Ja sam napisao aranžmane, ploča je dobro odjeknula, a dobili smo i nagradu Hrvatskog društva skladatelja 2005. godine. Nastavio sam s tim, jer mi je to unijelo neku energiju i mir. Svojevrsna inspiracija bio mi je Oscar Peterson i njegova Kanadska suita (A Canadian Suite). Rekao sam Dubravku Majnariću da mi trebamo napraviti svoju, hrvatsku suitu. I tako sam nekako zaluđen tim Petersonovim albumom pisao stvar po stvar. Sve sam radio s pokojnim Damirom Dičićem, koji je doma u Pojatnom radio neke aranžmane. I napravili smo hrvatsku suitu, a na albumu su uglavnom moje kompozicije. U čast preminulom Dičiću jednu sam kompoziciju posvetio njemu.

Surađivali ste s brojnim glazbenicima...

Moram istaknuti da dugi niz godina surađujem s Rucnerima, koji su divni ljudi. Zapamtio sam što je rekla Snješka Rucner: "Divno je baviti se s glazbom". Oni imaju svoj godišnji ciklus, 4 godišnja doba, a 2. prosinca surađivat ću s njima na njihovom koncertu kao jedan od autora i moram napisati kompoziciju za taj koncert. Moram reći da su na posljednjem koncertu bili Jazz orkestar Hrvatske glazbene mladeži pod umjetničkim vodstvom Sigija Feigla, Sally Night, Antonio Peter Soave, Berti Mayer, Reinhard Summerer i Ivana Bilić. Na albumima koje je izdala Oktava sudarnici su bili Boško Petrović, Ladislav Fidri, Saša Nestorović, Julije Njikoš...

Kako je došlo do suradnje sa Sally Night?

Prije četiri godine na nagovor Dubravka Majnarića išao sam s njim na festival glazbe u Canness i tamo sam prvi put vidio i upoznao Sally Night. To se neko vrijeme grijalo i grijalo, da bi prošle godine sazrelo - ona je prihvatila suradnju i godinu dana smo radili na tom projektu (ona je napisala i tekstove za pojedine kompozicije). Na kraju mogu reći da sam dobio i više nego što sam očekivao, a to su svi mogli provjeriti na koncertu u Zagrebu, u Studiju Bajsić HRT-a. Netko može pitati zašto su tekstovi na engleskom i izvođači iz inozemstva. Prvo, u jazzu su uvijek engleski naslovi, a drugo, ja računam i na to na moja glazba ide van. Posjedujem gotovo dvadesetak aranžmana za revijski orkestar, a za Sally ću prearanžirati neke pjesme i ona će ih moći otpjevati s bilo kojim big bandom u svijetu. Sa Sally ćemo raditi na novom albumu na kojem će biti samo moja glazba.

Mato Šipuš

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (4)