Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Dražen Varga, nastavnik tambura u Glazbenoj školi Ferde Livadića

Nagrade su ugodno nužno zlo

Dražen Varga rođen je 1. siječnja 1954. godine u Vrbovcu. U rodnom gradu završava osnovno i srednje gimnazijsko obrazovanje i osnovnu glazbenu školu svirajući harmoniku i klarinet. Srednju glazbenu školu nastavlja i završava u Bjelovaru, a 1976. godine diplomira na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu kao nastavnik glazbenog odgoja. Živi u Podsusedu, oženjen je, ima dvoje djece i najviše ga vesele Luka i Ana, njegovi unuci.

Kada ste se i zašto uopće počeli baviti tamburama?

S tamburama sam zapravo počeo dosta kasno, ako gledamo na moje ukupno vrijeme bavljenja glazbom i sviranjem. Tako sam se s tamburama prvi puta ozbiljno susreo u Savskom Marofu, u OŠ I.B. Mažuranić kao nastavnik glazbene kulture. Tamo me je ravnatelj pitao jel' znam svirati tambure. Naravno da sam odgovorio da znam, iako to baš i nije bio najtočniji odgovor. No, škola je kupila tambure i ja sam počeo raditi s djecom. Nekako u to vrijeme održavali su se i sjajni seminari za tambure koje je vodio Željko Bradić. Na tim seminarima nam je pokazao kako je tambura vrlo ozbiljan instrument, jer upravo tako je i on sam tamburama pristupao. Tako je krenulo.

A kako ste došli u Samobor?

U Samoborsku glazbenu školu sam došao kao nastavnik tambura prije 7 godina. Kolegica koja je radila tu prije mene, Svetlana Krajna, tražila je drugo radno mjesto. Ja sam tada radio u Glazbenoj školi Zlatka Balokovića i dogodilo se da smo jednostavno zamijenili radna mjesta - ona je otišla u Zagreb, a ja sam došao u Samobor. Moram reći da me tadašnja ravnateljica, prof. Branka Cvetković, primila s punim povjerenjem. Dovoljno je reći samo to da je tu prije mene, osim navedene kolegice, radio i ravnao školom Željko Bradić, danas najveći živući autoritet za tambure. Bila mi je s jedne strane obaveza opravdati to njezino povjerenje.

Surađivali ste i s Tamburaškim društvom Ferde Livadića. U kojoj ulozi?

Prije otprilike desetak godina, dakle 1996. i, mislim, 1997. godine, tih godinu dana bio sam dirigent i voditelj starijeg orkestra Livadića, a 2002. i, čini mi se, 2003., radio sam to isto i s mlađim orkestrom. Bilo je sjajno raditi s prekrasnim mladim ljudima, s kojima i danas kontaktiram i rado se susretnem. Mlađi orkestar je te godine, iako je bilo čak 14 novih članova, opet osvojio zlatnu plaketu na Festivalu hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku i smatram da sam i tu pridonio svojim radom. Otišao sam iz Livadića iz osobnih razloga.

Upoznala sam vas u vrijeme kad sam i ja još "tamburala" u Folklornom ansamblu Mladost, na jednom vašem seminaru, a kasnije ste i pomagali njihovim tamburašima.

I ta je suradnja bila logična. Smatram da djeca unutar svog školovanja i sviranja tambura svakako trebaju proći upravo taj folklorni dio, jer tambura prvenstveno jest tradicijski instrument, a tu tradiciju i bogatstvo treba čuvati i njegovati. Što se tiče Mladosti, zadovoljstvo suradnjom bilo je obostrano, no osjetio sam da ipak postoji određeni animozitet, od strane drugih, jer su ista djeca istovremeno svirala i u Livadiću i u školi, pa se valjda očekivalo da se nekako opredijele, a po nekim "tonovima" Livadić je trebao biti važniji. Osobno smatram da je dobro da djeca upoznaju različita društva i načine rada i sviranja. Jasno, ako stignu i mogu uskladiti sve obaveze. K tome, uvijek sam otvoren i za svaku zdravu suradnju i poštujem konkurenciju, ali podmetanja ne volim. Umjetnike ionako ne možete svojatati. Oni su jednostavno umjetnici, a u našem slučaju ili znaju svirati ili ne znaju ili će tek naučiti.

Daljnji planovi?

Još je kratak period do kraja školske godine pa ćemo se tome i posvetiti. Izuzetno me veseli što ću baš ja biti sudionikom povijesnog događaja za Samobor i ovu glazbenu školu, jer će u lipnju dvije djevojke, Tatijana Lenart i Ana Otmačić, prve maturirati na tamburama.

Koncerti će biti u Galeriji Prica, a naš Ansambl tambura pratit će obje djevojke. Između ostaloga, svirat će Ostvarene snove i Sreću ispod duge, dvije moje kompozicije skladane posebno za njih, od kojih je prva već nagrađena kao praizvedba u Osijeku.

Umjetnici uvijek imaju i posebne želje. Koja je vaša?

Točno. Imam veliku želju, a postala je gotovo javnom tajnom, i čak mislim da bi se mogla i ostvariti do mojeg umirovljenja. Naime, Željku Bradiću se ostvarila vjerojatno najveća životna želja, srednja glazbena škola u Samoboru, a ja ću do kraja svog radnog vijeka, sljedećih desetak godina, pokušati napraviti sve da Samobor dobije i akademiju za tambure, da postane svjetski priznati tamburaški centar, da iz Samobora ponikne prvi hrvatski profesor tambura. Samobor je za to idealan. Tu je Željko, tu je Siniša, tu je škola, a tu je i moja malenkost, i nekako mi se to čini zaista ostvarivim. A u međuvremenu ne bi smjela proći ni jedna nedjelja, a da se u Samoboru na placu ne čuju tambure.

Mirjana Konosić

Ništa bez podrške kolektiva

- Na vaš račun, osim nagrada, stižu i brojne pohvale za rad, ne samo od glazbenih stručnjaka. Nagrade su ono što se vidi i za što se najviše čuje, pa krenimo...

- Je, nagrade su ugodno nužno zlo i one se "dogode" svakom čovjeku u bilo kojem poslu, ako taj posao pošteno i redovno odrađuje. Zato mislim da su ove nagrade rezultat našeg normalnog rada u školi. Zbilja smo osvojili mnogo nagrada i lagao bih kada bih rekao da mi priznanja vrsnih stručnjaka i majstora iz različitih područja glazbenog djelovanja, meni kao običnom nastavniku, ne gode. Što se tih nagrada tiče, mislim da je važno i da se poklopi generacija djece koji se i inače druže, susjedi su ili općenito vole biti zajedno, dakle zajedno dobro funkcioniraju. To mi se s ovim ansamblom tambura upravo sada i dogodilo. Na ovogodišnjem regionalnom natjecanju osvojili smo 4 prve i 1 drugu nagradu, na državnom natjecanju smo u Dubrovniku među solistima odnijeli 2 prve i 2 druge nagrade. U prosincu 2006. u Opatiji, na Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe, ansambl osvaja 1. nagradu, a na Lions natjecanju u Rijeci smo u strašno teškoj konkurenciji među klaviristima, flautistima, violinistima, pjevačima i ostalima osvojili nagradu za najbolje odsvirano djelo hrvatskog autora, a ta skladba je, k tome, bila moja. Skladba je nastala prije četiri godine, bila je napisana za mlađi orkestar Livadića, ali oni su je izveli samo jednom. Dakako, ne bi toliko nagrada stizalo kada se ne bi radilo i u ugodnom okruženju i uz razumijevanje i veliku podršku svih članova kolektiva naše Glazbene škole, a naročito ravnateljice prof. Zdenke Merčep. Zato im svima od srca zahvaljujem.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (2)