Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivica Dubić, dobitnik Zlatne šajbe na 1. Samoborskoj salamijadi, tada još Salama Festu, 1989. godine

U New Yorku ne možete uzgajati pajceke

Kada ste i zašto odlučili otići u Ameriku?

Bilo je to 1989. godine. Tada sam zapravo odlučio otići u Njemačku nešto zaraditi, jer vremena su bila teška, ali je bilo gotovo nemoguće dobiti papire. Kao konobar i kuhar po struci, a imam završene obje škole, radio sam u Samoboru u bivšem Hotelu Šmidhen, u Samoborskoj pivnici, Samoborskim slapovima, Lavici, zatim u Zagrebu u Alkaru i Trnskom, a jedno vrijeme imao sam, zajedno sa šogorom, i svoj lokal u Orešju. Dakle, htio sam tim odlaskom u Njemačku, koja je ipak bliže, omogućiti ženi i djeci bolji standard, bolji život. Kako to nije išlo, tako sam se, pročitavši oglas u kojem su se tražili konobari na turističkim brodovima za krstarenja u Americi, javio za taj posao. U Salzburgu sam obavio potrebne razgovore i intervju na koji sam bio pozvan, a imao sam i sve potrebne papire koje su tražili, pa sam 17. travnja 1990. otišao na brod.

Kako izgleda život na velikom turističkom brodu?

Došavši u Ameriku nakon tjedan dana ukrcali smo se na takav jedan brod. To je stvarno nešto impozantno; to su ogromni brodovi dužine i dva nogometna igrališta, tu je 12 ili 13 paluba, to je luksuz kakvog nikad dotad nisam imao priliku vidjeti, a, s druge strane, kad smo počeli raditi, uglavnom smo živjeli i radili ispod palube, daleko od onoga što nam je bilo obećano. Naime, prema oglasu i razgovorima, radilo se o zaradi od 20 do 25 tisuća USD godišnje, plaćenom stanu i hrani, ali nakon mjesec dana rada shvatili smo da ćemo vrlo teško doći i blizu tome. Ostao sam na brodu 4 mjeseca, a krstarilo se uglavnom na relaciji Miami - Bermuda, zatim Baltimore, Philadelphia, sve do New Yorka. Iako je trebalo zapravo odraditi cijeli jednogodišnji ugovor, počeo sam maštati kako se "skinuti" s broda, dočepati kopna Amerike i raditi nešto drugo.

Kako su vaši kolege razmišljali i otkud su sve bili ti ljudi?

U jednom momentu nas je bilo gotovo stotinu iz Hrvatske, nas koji smo radili na brodu u tim uslužnim djelatnostima. Svi smo mi maštali o dobroj zaradi i boljem životu. No, vrlo brzo sam shvatio da se mogu osloniti samo na sebe i, iako mi nije bio cilj ostati u Americi, u neko doba jednostavno više nije bilo izlaza.

Što se u to vrijeme događalo s vašom obitelji?

Žena i moja dva sina; stariji je imao tada 10 godina, a mlađi 3, tada su bili u Samoboru. Čekali su me. Imao sam podršku svoje supruge, makar je i ona sama bila svjesna te moje nemoguće misije. No, nekako sam uspio.

Kako ste zapravo "ostali" u Americi?

Nakon ta četiri mjeseca na brodu, kad sam shvatio da je tako zapravo vrlo teško živjeti i da neću puno zaraditi, na jednom od putovanja, kad smo kretali iz New Yorka, iskrcao sam se upravo u tom velikom gradu. Inscenirao sam bolovanje, jer sam i imao jednu lakšu povredu gležnja. Inače je nemoguće legalno otići s broda i možda se ponovno vratiti, jer nemate putovnicu niti bilo koji drugi papir - sve je pohranjeno kod njih. Ostao sam tako u New Yorku, na ulici i gotovo bez novaca. Ipak, da ne duljim, tu sam upoznao neke naše ljude, bili su s Pašmana, i, iako nisu znali ništa o meni, uzeli su me u svoj stan s punim povjerenjem. Vani se uvijek nađe dobrih ljudi koji će te primiti ili ti pomoći.

A što je bilo s poslom?

E, tada je trebalo pronaći posao. Već onda je bila kriza i u Americi, a danas je još i veća, ali htio sam pronaći posao u struci. Istina je i to da je u restoranima ili drugim ugostiteljskim objektima i najlakše naći posao u Americi, pogotovo u New Yorku. Ako ne ide u ugostiteljstvu, tu je još i građevina ili "maleraj". Dakle, išao sam od vrata do vrata, od restorana do restorana i nudio svoje usluge, tražio posao. Tako sam u jednom od traženja, već pri kraju jedne ulice, naišao na našeg čovjeka iz Labina koji u New Yorku ima restoran već petnaestak godina, a sam restoran spada u njihovu dobru srednju klasu. On me pozvao da radim kod njega. Tamo sam ostao raditi četiri godine, a on je bio i moj sponzor za "green card", dakle omogućio mi je da postanem ravnopravan građanin s mogućnošću legalnog zaposlenja u Americi.

Sada ste vlasnik svojeg restorana. Kako ste došli do njega?

Već pri kraju tog četverogodišnjeg razdoblja rada kod mog "gazde" počeo sam raditi na tome da otvorim svoj restoran. Do tada sam već naučio kako stvari u Americi funkcioniraju. Dakle, radio sam i kod njega i otvarao svoj restoran. Shvatio sam i kakav restoran želim - htio sam otvoriti restoran za naše ljude, s domaćom hranom, mjesto na kojem će moći pojesti i popiti nešto s domaćim štihom, zabaviti se, čuti što se događa u starom kraju, pogotovo u vrijeme rata. U to vrijeme omogućio sam im u restoranu i gledanje naše Hrvatske televizije, da ljudi vide i znaju što se doma događa.

Koliko dugo ste imali restoran u New Yorku?

Vlastiti restoran imao sam četiri godine. No, kako to već u Americi jest, od jednog posla ne možete baš pristojno živjeti, pa sam tako i ja, dok sam još imao restoran, radio i za jednu banku, čija je centrala bila u New Yorku, a obavljala je međunarodne poslove i to one gdje strani državnici dolaze tražiti od Amerike kredite, sklapaju ugovore i slično. I tu sam radio u struci; posluživao sam svjetske face, predsjednike stranih država i biznismene. No, nekako u to vrijeme dogodila mi se i manja nesreća. Otišao sam na bolovanje, u međuvremenu sam prodao svoj lokal i kanio se vratiti doma. K tomu sam još ostao i bez naknade koju sam očekivao za tu nesreću, a sve svojom krivnjom, jer nisam slušao advokate i doktore, već sam išao svojom linijom. Tako sam na koncu sve izgubio i bio primoran ostati raditi. Dakle, ostao sam raditi u tom vrhunskom restoranu te banke, gdje sam i danas. Radim i kuharski i konobarski posao, poslužujem, ali i zgotavljam jela. Kako je većina radne snage iz Južne Amerike; Ekvadora, Salvadora, Meksika, Perua i ostalih zemalja; a oni se ne pokazuju gostima, tako sam ja taj koji s njima komunicira i poslužuje ih.

Kako ste došli do televizije?

Još u vrijeme kad sam imao svoj restoran, dok je bio rat i kad je naša Hrvatska televizija uopće došla na američki kontinent, pokušavao sam ljudima dati što više te slike doma, dio Hrvatske u Americi. Najprije sam to napravio za sebe, da ja mogu pratiti naš program, zatim jednom, pa drugom prijatelju i tako je počelo. Danas sam zastupnik Hrvatske radiotelevizije u Americi za države New York i New Jersey.

Što to točno znači, što vi radite?

Ovaj posao uključuje promociju, prodaju sistema i postavljanje samih satelitskih sistema za gledanje HRT-a u Americi. Uz to, naravno, ide i održavanje te kompletna tehnička podrška i servis koji radi 24 sata na dan.

Koliko ljudi koristi vaše usluge?

Broj korisnika je stalno u porastu. Jedno vrijeme imali smo dosta tehničkih problema. Mijenjale su se kompanije, pa kad bi ljudi kupili određeni sistem i počeli gledati, promijenila bi se kompanija i taj sistem više ne bi vrijedio, dakle bilo je dosta poteškoća. Ljudi su u Americi jako osjetljivi na takve stvari. Isprva je i programa bilo samo tri sata dnevno. Na nama je da ponovno pridobijemo povjerenje tih ljudi. No, kako sam već spomenuo, cijeli posao je u zamahu. Upravo sam i bio na sastanku u HRT-u gdje pokušavamo dogovoriti kako poboljšati taj program za naše ljude vani i ponuditi im program kakav se traži u Americi. K tomu, od prošle godine postoji i radio program, Croatian Music Channel (CMC), koji 24 sata svaki dan emitira isključivo glazbu s ovog podneblja. Emitiraju se i druga dva radio programa - Hrvatski narodni radio i Glas Hrvatske.

Koliko Hrvata uopće živi na tom području?

Govorimo o brojci od oko 30 tisuća naših iseljenika u državama New Jersey, New Vork, Connecticut i rubnim dijelovima Pennsylvanije, koje zajednički obično nazivamo Metropolitan Area. To je zaista veliko područje. Već sam New York je velik, a raštrkan je u pet općina, od kojih svaka ima više stanovnika nego cijela Hrvatska.

Druže li se naši američki Hrvati?

Svaku nedjelju održava se misa u nekoliko crkvi na ovom području. Neki putuju i po tri sata automobilom da bi došli na tu nedjeljnu misu pa onda i ta misa ima drugo značenje. Poslije mise ne ide se, kao kod nas, brzo doma, već se ljudi ostanu družiti i po nekoliko sati ne bi li ublažili svoj život, koji u Americi zaista nije nimalo lak, kroz razgovor s poznatima, na svom materinjem jeziku. Tako uvijek znate koga gdje možete vidjeti i s kim možete popričati. To je lijepo.

U Americi ste već 17 godina. Kakve su perspektive?

Da ne ispadne da se jako žalim, ali zapravo je svakog dana sve teže i teže. Posla je sve više i, kako radim dva posla, teško je balansirati. Obzirom da mi je familija tu u Hrvatskoj, a, evo, oženili smo sada i starijeg sina, svakako se što prije planiram vratiti doma. Zaista vam u neko doba postane najvažnije zdravlje i familija na okupu. Kod mene vrijedi ona da iza svakog iole uspješnog muškarca stoji dobra žena. Moja supruga imala je zaista veliku ulogu u našoj obitelji. Dok sam ja radio ona je tu gradila kuću i brinula se o djeci. Dakle, da nije bilo nje, ne bih se sada toliko želio vratiti, a želja mi je da se vratim u Samobor, svojoj ženi i djeci, da nastavimo normalno dalje živjeti. Jer, mjesta kakav je Samobor, nema nigdje na svijetu.

Što biste po povratku radili u Samoboru?

Još se neko vrijeme neću moći vratiti. Treba i tamo pozavršavati stvari koje smo započeli, a kako sam neko vrijeme u Americi radio na crno treba sada nadoknaditi i nešto staža, da se osigura kakva-takva mirovina. Trebao bih, po tim američkim zakonima, odraditi još osam godina da bih završio ciklus do penzije. S druge strane, širi se i posao s televizijom, a i Croatia Records, sada kad se vratim gore, otvara svoj dućan u New Yorku. Dakle, nastojimo našim ljudima u tuđini pružiti što više domaćeg. Jer, što više ih vežete upravo tom nekom nostalgijom, prije će se vratiti natrag. Najteže se vratiti ako su vam djeca ili unuci rođeni vani, u tuđini. Ne želim da se to i meni dogodi.

Kakve promjene vidite kad dođete u Samobor? Ipak ne dolazite svakih tjedan ili mjesec dana doma.

Znam da je Samobor i u bivšoj državi bio među prvima što se tiče malog gospodarstva. Mislim da je Samobor nastavio taj trend i čini mi se da se pomak posebno osjeća u posljednje dvije godine, zaista je puno napravljeno. Samobor se razvija u svakom pogledu, a vidim da i Sveta Nedelja ide jako naprijed. No, sve je to nekako naše i glavno je da ide.

Ima li nešto što vam se ne sviđa? Možete li usporediti Samobor sa sličnim malim gradovima u Americi?

Možda sam previše sentimentalan, no, čini mi se da je u Samoboru sve dobro i da može biti samo bolje. Ne može biti loše. Vjerojatno se još dosta toga može i popraviti, ali ne može biti loše. Nije to za usporedbu s Amerikom.

Prisjetimo se vaše pobjede na prvoj samoborskoj Salamijadi prije dvadesetak godina. S čime ste pobijedili i kako ste došli na tu prvu Salamijadu?

Kao ugostiteljski radnik i kuhar uvijek sam volio dobro pojesti, a nikad nisam volio kupovati takve proizvode, jer pogotovo prije niste znali što kupujete. Osim toga, mi na selu smo, a ja sam iz Velike Rakovice, uvijek sami spremali salame, imali kolinje, a nekad davno držali smo i krave. Danas je, naravno, posve drukčije. Tada sam, a ja sam onda već šestu godinu radio doma salame, pročitao da se sprema ta prva Salamijada. Moja salama je u to vrijeme već bila u procesu sušenja pa smo supruga i ja, koja je, naravno, uvelike sudjelovala u proizvodnji naših salama, odlučili da svoju salamu odnesemo u Veterinarsku stanicu da vidimo kakva je. Nikad prije se to nije organiziralo i mi smo zbilja iz čiste znatiželje, da vidimo kak bu prošla naša salama među drugima, odnesli salamu na ocjenjivanje. U to vrijeme sam radio u jednom restoranu u Zagrebu, a supruga u Lavici, i uzeo sam si slobodnog vremena da odem u Vilu Tonšetić, jer tamo se ocjenjivalo, da vidim kako se to odvija. Taman sam stigao na proglašenje pobjednika pa sam otišao i po suprugu. Kako su čitali rezultate, a čitali su "od kraja" prema najboljima i već su dosta toga pročitali, mislio sam da moje salame tu ni nema. Ispalo je da je moja salama osvojila najviše bodova, uz još dvije salame. Kasnije sam saznao da bi moja salama bila sama na vrhu da sam ju stavio u prirodno crijevo. Tada smo stavljali umjetno crijevo, jer su salame tako ljepše izgledale, makar sam doma imao i prirodnog crijeva. Drugi dan smo Josip Vrbanić i ja išli na televiziju s tim salamama, u Zagrebačku panoramu. Na televiziju sam nosio i drugu salamu, onu s prirodnim crijevom, pa mi je on rekao da sam s njom mogao pobijediti. Supruga i ja bili smo, naravno, oduševljeni, slavili smo s prijateljima tu našu prvu Salamijadu.

Ima li nešto slično u Americi? Rade li se salame u kućnoj radinosti, da tako kažemo, jer znamo da kolinja nema?

Kako mi je to u krvi, pokušao sam ja to i u New Yorku. Tamo ne možete uzgajati pajceke, ali je moguće kupiti sve moguće meso u mesnicama. Problem je uvijek taj što ne znate što kupujete. U Samoboru sam ja sam uzgajao pajceke za salame i birao komade mesa. Salama koju sam napravio u New Yorku imala je dobar okus, ali nije bila ono što sam očekivao. Nije to bila ista kvaliteta mesa. U procesu sušenja jednostavno se stisnula "sama u sebe". Tako sam prestao raditi salame u Americi. No, evo, Amiši iz Pennsylvanije još uvijek uzgajaju svinje na stari, prirodan način, pa ću od njih probati uzeti meso i nakon dugo godina probati napraviti salamu. Također, u jednom manjem mjestu u državi New Jersey živi mala kolonija Slavonaca iz Požege, a oni također uzgajaju svinje i rade, naravno, kulen i ostale slavonske suhomesnate proizvode. Kako ih ja povremeno obilazim zbog tog posla s televizijom, čuli su i moju priču pa ćemo ove godine pokušati napraviti Samoborsku salamu, za koju oni inače baš nisu verzirani. Sljedeće godine je i dvadeseta godišnjica Salamijade i nadam se da ću opet sudjelovati.

Kako ćete preko granice sa salamom?

Znam da je gotovo nemoguće proći s bilo čime sličnim kroz carinu, ali probat ću se nekako snaći i nešto organizirati.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (15)