Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Vlatka Burić nakon školovanja u Austriji vratila se u Samobor i počinje svoju profesionalnu glazbenu karijeru

Novi početak u Komediji

Početkom svibnja sjajnim je koncertom u prepunoj Galeriji Prica svoj povratak na hrvatske pozornice najavila samoborska pjevačica Vlatka Burić. Taj je koncert, u kojem su joj pomogle kolege i prijatelji Sofija Cingula, Mario Čopor, Đani Stipaničev i Robert Bošković, označio kraj njenog školovanjma i početak profesionalnog glazbenog života, ali i povratak u rodni Samobor.

Nekoliko dana nakon koncerta, kad su se utisci slegli, porazgovarali smo s Vlatkom, a entuzijazam i optimizam koji iz nje isijavaju daju do znanja da je spremna i za najveće glazbene i profesionalne izazove.

Vaše školovanje u inozemstvu je konačno završilo. Kako je bilo na kraju? Jeste li zadovoljni tim dijelom vaše karijere?

Nakon sedam godina školovanja, 31. siječnja 2006. godine sam magistrirala. Kako veljača u Austriji znači odmor za studente, tako sam i ja nakon svega otišla doma, napunila baterije, pa se vratila u Austriju završiti obaveze koje sam još imala. Tada mi je profesorica, s kojom sam još radila, dala da pjevam jednu mezzosopransku ariju. Nisam zapravo znala što želi, no ispalo je da iskušava moje glasovne mogućnosti, jer je sve više bila uvjerena da bi bilo bolje iz sopranskog prijeći u mezzosopranski fah. To zvuči jednostavno, ali zapravo je jako komplicirano. Ne radi se toliko o promjeni tehnike, ali se radi o totalnoj promjeni programa, o drugim rolama, drugačijem pristupu i drugoj dimenziji pjevanja (često se pjevaju takozvane "hosenrolle", role u kojima treba glumiti muškarce i koje su nekada pjevali kastrati pa ih treba znati i psihički "nositi"). Kako znam da je moja profesorica Margit Klaushofer jedna od najboljih pedagoginja u tom fahu, ostala sam s njom raditi još cijelu godinu i tek sam se u siječnju 2007. zapravo vratila iz Beča.

U zadnjem razdoblju školovanja počeli ste planirati profesionalnu karijeru. Što ste planirali, a što se ostvarilo?

Moja je namjera bila vratiti se u Hrvatsku, iako sam znala da je kod nas jako teško dobiti stalni angažman. Kao pjevač trebate imati puno opcija. Mislim da sam imala veliku sreću i da su mi se poklopile neke stvari u životu. Pritom prvenstveno mislim na moju ulogu u Janici i Jeanu u Komediji, kroz koju su me tada svi u ansamblu upoznali, a zatim su uslijedili i neki gala koncerti s Komedijom koje sam radila kao "vanjski". U prosincu prošle godine bila sam na audiciji za Šišmiša, koji na kraju nije postavljen na scenu, ali sam ja dobila jako dobre kritike onih koji su me čuli. U veljači ove godine primljena sam za stalnu članicu Gradskog kazališta Komedija u Zagrebu kao operna solistica njihovog ansambla.

Što se sada priprema u Komediji, što igrate?

Kako sam ja primljena zapravo usred sezone, role su već bile podijeljene i zna se tko što radi i pjeva. Ja sad čekam svoj red.

Ravnatelj Komedije Niko Pavlović mi je, još dok smo radili mjuzikl Janica i Jean, rekao da vas treba angažirati čim završite školovanje i da računaju na vas.

Smatram da sam na audiciji za Šišmiša, gdje je rola ipak zahtjevnija od one u Janici i Jeanu, potvrdila svoj talent i glasovne mogućnosti. Naravno da vas budući poslodavac, da tako kažem, želi provjeriti koliko je više moguće, na što težim "terenima". Osim toga, za sada sam jedini mezzosopran u Kazalištu Komedija, jer sve moje kolegice su soprani ili se pak taj repertoar "pokrivao" s vanjskim suradnicima.

Vremenom ste ipak stekli i određeno "ime" u glazbenim krugovima...

Da. Evo, upravo sam gostovala u emisiji HRT-a Dobro jutro Hrvatska. Nazvala me urednica i dogovarale smo nastup, kad je ona rekla: "Čujte, ne zovu li vas nova Maria Callas?". Stala sam, "zakočila se", i pitala: "Otkud vam to?". Veli žena da su čitali na internetu moj prijašnji intervju u Glasniku i tako to saznali. Ista iskustva imam i s drugim novinarima. "Kopajući" po internetu dođu do Glasnika i tu saznaju nešto o meni, što puno znači za mladog umjetnika.

Nedavno ste bili i na audiciji za novu rock operu. O čemu se radi?

Točno. Nova rock opera zove se, koliko znam, Ruža na asfaltu, a njezini autori su Darko Hajsek i Igor Weidlich. Bila je raspisana audicija, a na audiciji se pojavilo, osim nas iz ansambla, još šezdesetak mladih ljudi koji čekaju svojih "5 minuta", cure i dečki sa sluhom i talentom za ples, dakle i bez škole. To je kod nas već, na žalost, uvriježeno - dovoljno je da fizički dobro izgledate, malo duge kose, stas i malo sluha, a onda ćemo potrpit ako glas i nije baš onakav kakav nam treba i što očekujemo. No, dobro, htjela sam zapravo reći kako je audicija bila itekako zahtjevna, i pjevački i plesački i dramski, odnosno glumački. Iako se rezultati audicije još uvijek ne znaju, ja znam da sam dobro odradila audiciju, jer sam zaista puno toga naučila u sedam godina studija. Inače, taj bi mjuzikl trebao režirati Ozren Prohić, čija zadnja predstava ubire same pohvale kritike. Znači, tek čekam svoju prvu priliku u matičnoj kući.

Nedostaje li vam Austrija?

Pa, mogu reći da malo da. Samobor je moj grad, a i u Zagrebu sam "doma" i to mi je sve falilo tijekom školovanja u Beču. Sada mi pak fale moji prijatelji sa školovanja, a najviše mi fali moja profesorica, koja mi je ostala i mentorica. Ukoliko se ova pauza u Zagrebu oduži, to jest ako nećemo tako skoro znati rezultate audicija, a prošli tjedan sam bila i na audiciji za Carmen u HNK, otići ću u Austriju do svoje profesorice pripremati se za daljnji rad.

Može li se i vani tako raditi - biti vezan uz jednu kuću, ali raditi i u drugim produkcijama kao vanjski suradnik?

Koliko mi je poznato, vani to nije slučaj. Tamo ste čvrsto vezani uz matičnu kuću. Ona vam omogućuje da održavate koncerte, gaže i imate određenu slobodu, sve dok radite ono što s programom u vašoj kući nema nikakve veze, ali ne smijete raditi istodobno u dva kazališta. No, vani se puno radi u matičnim kućama, tako da praktički i nemate vremena raditi van toga.

Nedavno ste održali samostalni koncert u samoborskoj Galeriji Prica pod nazivom Evo me... Stoji li iza toga kakva poruka?

Kako me dugo nije bilo u Samoboru htjela sam pokazati to svoje novo lice što se tiče umjetničkog rada i programa te načina pjevanja. Kad sam preslušavala snimku tog koncerta, što činim uvijek, i sama sam shvatila koliko je ogromna razlika u odnosu na moj zadnji solistički koncert prije četiri godine. Na koncertu su nastupili i moji jako dobri prijatelji: Varaždinka, također mezzosopranistica, Sofija Cingula koja je kao i ja magistrirala pjevanje u Beču, Đani Stipaničev kojeg ne treba posebno predstavljati te mladi glumac Robert Bošković koji je vodio program. Na klaviru nas je pratio Mario Čopor, jedan od naših najboljih pijanista mlađe generacije, kojeg sam upoznala tek prije dva mjeseca na jednoj turneji u Bruxellesu. Izvedeni program bio je jako težak, a nama je uspjelo sve pripremiti za otprilike mjesec i pol dana, što dovoljno govori o kvaliteti mojih suradnika. Suradnja se nastavlja, a ja im još jednom zahvaljujem. Također zahvaljujem i Samoborcima koji su u velikom broju došli na moj koncert. Opet se i tu pokazalo koliko Samoboru nedostaje jedna prava koncertna dvorana, jer u Galeriji Prica se već krajem prvog dijela koncerta jedva disalo.

Što na sve kaže obitelj? Nakon sedam godina konačno ste opet svi na okupu.

Obitelj mi je bila najveća podrška tokom školovanja i jako sam na njih ponosna, kao i oni na mene. Obitelj mi je bila i menadžer i financijer, a trpjela je i sve moje umjetničke hirove, od mojeg prvog nastupa pa sve do ovog zadnjeg u Samoboru.

Posebno bih se željela zahvaliti našem Gradskom poglavarstvu, kao i Pučkom otvorenom učilištu, koji su bili pokrovitelji ovog koncerta.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)