Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Koliko je, zapravo, bila korisna online edukacija?

Jesu li sudenti sudjelovali ili spavali?

Zbog pandemije koronavirusa svjedoci smo da se je školstvo moralo brzo prilagoditi novim okolnostima, među kojima je najdrastičniji bio prekid nastave u školama i sveučilištima. Već ranije tendencije uvođenja nekih oblika internetske nastave nužno su bile ubrzane. Ministarstvo se pohvalilo uspjehom u organizaciji novog oblika nastave te smo postali svojevrstan uzor drugima u tom pogledu. Hajde, barem u nečem! Gotovo čitavo drugo polugodište, odnosno ljetni semestar, realizirani su na posve novi način – putem TV emisija za najmlađe školarce, odnosno preko internetskih platformi. I sada, na kraju ove nastavne/akademske godine, postavlja se pitanje uspješnosti.

Razumljivo, ministarstvo nadležno za taj društveni segment hvali se nezapamćenim uspjehom. Realizirani su planirani nastavni planovi i programi, bez obzira na nepredviđene i teške okolnosti. Rezultat se može ocjenjivati i kroz postignuti uspjeh učenika/studenata. Čini se da je i on neupitan. U prosjeku su postignute više ocjene, a onih koji su zbog neznanja izgubili godinu nema. Tako je odlučila struka/politika. Učenici/studenti su zadovoljni. A što je s nastavnicima? Što oni misle o tom načinu odvijanja nastave i postignutim rezultatima? Kao sveučilišni profesor uzimam si za pravo da o tome kažem svoje mišljenje, kao i mišljenje mojih kolega u području biomedicinskih znanosti.

Moramo znati da je stjecanje znanja i vještina u različitim znanstvenim disciplinama posve različito. Ono što je za studij informatike posve normalno (rad na i preko računala) u području biomedicine i sličnih znanstvenih područja ne vrijedi. Kako će student, uz potrebno znanje, steći kliničke ili laboratorijske vještine? Da li je to moguće preko interneta? To me podsjeća na onaj vic kad je brod tonuo, a kapetan pita putnika zna li plivati. On mu odgovara da je naučio plivati preko interneta i da ima na isti način položen ispit i potvrdu da je savladao tu vještinu. Tako je i s kliničkim vještinama u biomedicini. Nije dovoljno teoretski poznavati problem i način rada. On se mora opetovano prakticirani uz krevet pacijenta. Uzmimo za primjer najbanalniju vještinu koju mora savladati medicinar, a to je anamneza (razgovor s pacijentom putem kojeg se dolazi do vjerojatne dijagnoze). O toj tehnici postoje čitava poglavlja u medicinskim udžbenicima. Ali, ako se stečeno znanje ne vježba u realnim uvjetima sa živim osobama tada je to znanje sasvim manjkavo. A što je s tehnikama pregleda pacijenata, primjerice ginekološkim pregledom pacijentica? Ili brojnim drugim vještinama koje kroz praktičnu edukaciju mora naučiti svaki student medicine. Bez toga nije moguće stvoriti kvalitetne kadrove koji će uz veliko teoretsko znanje imati i potrebnu razinu kliničkih vještina!

Pitam studente što misle o online nastavi. Većini se sviđa, jer im pruža određeni komoditet. Ne moraju nikamo odlaziti, jer im nastavnici dolaze kroz mali ekran u njihove domove. Mnogi su postigli znatno bolje rezultate u testiranju znanja. Kako je to moguće kad mi je poznata činjenica da su mnogi tek formalno uključivali svoje mobitele kako bi bili registrirani kao slušatelji nastave, a zapravo su se bavili sasvim drugim poslovima? Nije bilo nužne interakcije između učenika/studenta i nastavnika.

Nema nužne interakcije između učenika/studenta i nastavnika! A kod ispita bezbroj je mogućnosti kojima pribjegavaju kako bi postigli što bolji rezultat, koji nije odraz stvarnog znanja. Koliko god nastavnici nastoje ukloniti mogućnost prepisivanja ili varanja na ispitima, uvijek su korak iza. I tako, uz manje učenja rezultati su bolji, što je, priznat ćete, svojevrstan paradoks.

Za nastavnika je online nastava izrazito naporna. Svodi se na neprekidno izlaganje teme o kojoj je riječ, bez mogućnosti promptne reakcije u slučaju da slušatelji ne razumiju materiju. Tako nastavnik mora govoriti neprekidno nekoliko sati buljeći u ekran. A okruženje u kojem su studenti/učenici nije stimulativno u savladavanju gradiva. Uočavam da su zavaljeni na krevetu u spavaćoj sobi, da oko njih trče mala djeca koja ne razumiju što to radi njihov roditelj. Iz kuhinje se javljaju muževi izvanrednih studentica koji pitaju za neki kulinarski savjet, uz čujno lupanje suđa. I još koješta drugog što se događa oko njih, a što ne spada u normalno odvijanje nastave/ispita. Osobno moram priznati da se ne osjećam korisnim u takvoj nastavi i da, osim činjenica o kojima govorim, studentima ne mogu prenijeti sve ono što bi oni morali naučiti, osobito o kvalitetnoj komunikaciji i odnosu prema pacijentima. Nije cilj nastave samo prijenos znanja, već i načina komunikacije sa suradnicima i pacijentima. A način komunikacije s osobama koje su u zdravstvenoj potrebi je specifičan. Nije to mehanička tehnika, već razgovor pun suosjećanja i empatije. Tek u takvom okruženju pacijent će se osjećati sigurnijim i s većim povjerenjem sudjelovati aktivno u svom liječenju. Ne daj Bože da se prihvati ovakav način nastave, jer ćemo stvarati fah idiote koji neće znati praktično gotovo ništa niti će znati komunicirati. Bonum cummunicare necesse est!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)