Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Jesu li prosvjedi nešto novo na našoj društvenoj sceni?

Prosvjedovalo se i štrajkalo oduvijek

Svjedoci smo da se društvena scena uskovitlala. Sve su češći prosvjedi različitih skupina, okupljenih oko rješavanja nekog problema javnim iskazivanjem nezadovoljstva. U demokratskom društvo, kakvim se predstavlja Hrvatska, svakom je dopušteno javno iskazivanje nezadovoljstva. Regulirano je to Ustavom RH u kojem se navodi da svatko ima pravo na javni prosvjed i mirno okupljanje, naravno ako se provodi sukladno Zakonu o javnom okupljanju. Ovo područje regulirano je i u Kaznenom zakonu RH. Očito zakonodavac razlikuje dvije vrste dopuštenog okupljanja. Jedno je mirno okupljanje a drugo je javni prosvjed.

Koja je uopće razlika između ove dvije vrste protesta? Mirnim okupljanjem prosvjednici na miran način iskazuju svoj stav, svoje mišljenje o nekom društvenom problemu, ili onome što ih tišti. U svojoj osnovi i nazivu ne predviđa upotrebu nasilja od strane prosvjednika, pa tako niti redarstveni organi ne predviđaju potrebu osiguranja takvog skupa s većim snagama za održavanje reda i mira. Takvo okupljanje nije usmjereno neposredno protiv nekoga/nečega, premda posredno prosvjednici svakako žele poslati neku poruku. Zbog toga je moguće da dođe do nasilnih incidenata, osobito ako se prosvjednicima suprotstave skupine koje su suprotnog mišljenja. Stoga mirno okupljanje ponekada i ne završi posve mirno, čemu smo svjedočili ranijih godina kad su u našim gradovima članovi LGBT zajednice iskazivali svoju spolnu orijentaciju, nailazeći pritom na razjarene pojedince ili manje skupine koje su ih vrijeđale, prijetile im ili čak uporabile silu. Otada jake redarstvene snage prate takvo okupljene kojima se radi stjecanja političkih poena redovito pridružuju neki političari.

Ili, u novije vrijeme, mirno okupljanje molitelja svake prve subote u mjesecu na Trgu bana Josipa Jelačića. Premda nije jasno iskazano što je nakana tog okupljanja, a okupljaju se muškarci katoličke vjeroispovijesti u većinski katoličkom društvu, poruka se ipak može iščitati „između redaka“. U osnovi je to okupljanje s ciljam zabrane pobačaja. To su prepoznali oni koji se s njima ne slažu, među kojima i pripadnici nekih političkih stranaka, te istovremeno na istom prostoru organiziraju javni prosvjed pri kojem ometaju molitelje. Među njima je moguć sukob a okupljanje postane poprište nasilništva. Tada redarstvene snage moraju aktivno djelovati. Stoga su redovito prisutni na takvom okupljanju kako bi spriječili sukob između dvoje skupine okupljenih.

Dakle, drugi oblik okupljanja je javni prosvjed. Očito okupljeni žele prosvjedovati protiv nečega ili nekoga. To podrazumijeva i dozu agresivnosti koja može zavladati među okupljenima, osobito nakon javnog istupa organizatora prosvjeda koji „pale“ okupljene mase.

Što se tiče prosvjeda, ili kako smo ih nekada nazivali štrajkova, nije to nikakva novost u razvoju društva. Oduvijek je bilo nezadovoljnih koji su javnim istupom željeli utjecati na javno mnijenje i promjenu društvenih okolnosti. Iz ne tako davne socijalističke prošlosti sjetimo se štrajka radnika u brodogradilištu Uljanik 1967. Ili višemjesečnog štrajka rudara u rudnicima u Labinu 1987., a potom onog u Borovu u ljeto 1988, koji je završio upadom prosvjednika u Skupštinu SFRJ. Pred ratna zbivanja na Balkanu poznat je štrajk rudara na Kosovu koji su tražili samostalnost te pokrajine. Taj prosvjed završio je velikim nemirima i velikim brojem žrtava koje su ubili ili ranili represivni organi tadašnje države.

Trenutačno smo svjedoci velikog prosvjeda studenata u Srbiji, u kojem, potaknuti smrtnim stradanjem petnaest osoba na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, žele korjenite društvene promjene i odlazak s vlasti sadašnje garniture političara. Naravno, nitko se s vlasti ne miče dobrovoljno pa su izražene represivne mjere prema prosvjednicima. Studenti su često bili avangarda društvenih promjena, koje su nerijetko započinjale dugotrajnim i vrlo brojnim prosvjedima. Tako je to bilo i kod nas 70-ih godina prošlog stoljeća tijekom tzv. hrvatskog proljeća, kada su studenti tražili više slobode i samostalnosti za Hrvatsku. Bili su prethodnica kasnijim promjenama koje su kulminirale agresijom Srbije na našu Domovinu i druge republike bivše države.

Stoga, prosvjede ne treba ignorirati. Oni su uvijek izraz nečijeg nezadovoljstva sa nekim stanjem u društvu. I odušak su nezadovoljstva naroda. Zadnjih tjedana svjedoci smo nezadovoljstva naših građana s neprekidnim, neopravdanim rastom cijena i visokom stopom inflacije. Očituje se to neodlaskom u trgovine i druge uslužne djelatnosti, uključujući i bankarski sustav koji se ponaša lihvarski. U vezi s tim nema okupljanja, upravo suprotno ljudi su pozvani na bojkot svih onih koji na nama kao potrošačima neopravdano zarađuju. Akcija je djelomično urodila plodom, jer su trgovci stotinama proizvoda snizili cijenu. A i Vlada je poduzela neke, premda nedovoljne, korake da se zaustavi inflacija. Na meti se našla Hrvatska narodna banka, čiji je zadatak sprečavanje inflacije i održavanje stabilnosti monetarnog sustava. Počeli su i javni prosvjedi ispred zgrade HNB-a, kao i drugih novčarskih institucija u državi. Nije niti čudo kada je kod nas inflacija gotovo 5 %, što je najviše među zemljama EU. U susjednoj Sloveniji je upola manja, a njihova su primanja upola veća. Dakle, nerazmjer je sve veći, a siromaštvo naših građana sve izraženije. Vrijeme je da se nešto učini kako bismo isplivali iz tog gliba! Prosvjedi su najava tih promjena.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)