Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Uhićenja kao odraz rada državnog odvjetništva

A gdje je tu pretpostavka nevinosti?

Gotovo svaki večernji Dnevnik na HRT 1. programu započinje s viješću o uhićenjima poznatih osoba ili istovremeno većeg broja pojedinaca koji su osumnjičeni za neko kazneno djelo, ponajviše kao udružena kriminalna organizacija. Pa kada se to dogodi u vezi s razbijanjem međunarodnog lanca krijumčara opojnim drogama, ili rjeđe oružjem, tada je svakom gledatelju vijesti jasno da je to rezultat višemjesečnog koordiniranog rada između naše policije i Interpola, ili policija drugih zemalja. Prikazuju se veće količine droge u paketima, oprema za pripremu droge za tržište, oružje koje je pronađeno kod uhićenih osoba i najčešće velike količine novca za koje se ne zna porijeklo. Uz pakete droge stoje zamaskirani pripadnici specijalne policije s dugim cijevima u pripravnosti kao da se droga nalazi na ulici i oni je moraju sačuvati od možebitnog prepada naoružanih bandi, a pri tome se i oni i droga nalaze u dobro čuvanim policijskim prostorijama. To valjda stoga da se ovakvom uspjehu dade još ozbiljniji ton za gledatelje televizijskih vijesti. Uz drogu se slikaju policijski uglednici i redovito ministar unutarnjih poslova dajući kraća pojašnjenja o međunarodnom kriminalu i razbijanju velikog lanca krijumčara, te cijeni koju bi droga postigla na crnom tržištu. Nadovezuju se pričom o opasnostima od konzumiranja te vrste droge, o novim drogama koje se pojavljuju na sceni brže nego li metode njihove detekcije. Stručnjaci javnog zdravstva govore o porastu količine i raznovrsnosti droge u otpadnim vodama velikih gradova, o promjeni trendova u konzumiranju različitih opojnih sredstava i na kraju psihijatri o posljedicama po organizam čovjeka. Naravno, kako bi se dodatno uvjerilo ljude u opasnosti koje prijete na našim ulicama. Pa kad se radi o krijumčarima, osobito onima koji se bave krijumčarenjem ljudi, nikome ne pada na pamet da uputi riječ kritike na račun rada policije i kasnije Državnog odvjetništva. Opasnost je stvarna a društvene posljedice takve kriminalne aktivnosti su ogromne.

Stvar postaje pomalo apsurdna kada se radi o privođenju uglednih građana našeg društva u nekom čudnom trenutku njihovog društvenog života pri čemu je posve jasna nakana njihove defamacije i narušavanja društvenog ugleda. Ili privođenje većeg broja posve anonimnih osoba, koje se lišava slobode zbog navodnog davanje ili primanje mita od dvije stotine eura. Kako bi se dalo na ozbiljnosti takve farse redovito se ističe kako je u pozadini udružena kriminalna organizacija. Ljude se privodi s lisicama na rukama u „maricama“ na saslušanje, oduzimaju se mobiteli i osobna računala kao krunski izvor informacija o njihovoj krivnji. Troše se enormna financijska sredstva da se dokaže njihova krivnja. Potrošena sredstva represivnog aparata ponekada više stotina puta nadmašuju iznose za koje se optužuje privedene. Toliko je svakodnevnih privođenja da se moramo upitati koliko takav represivni aparat košta ovo društvo, a da oni pritom nikome ne polažu računa o potrošenim sredstvima koja dolaze od nas poreznih obveznika. Za svakog privedenog angažira se veći broj policijskih službenika, nekoliko automobila (bez i sa policijskim oznakama), pravosudni policajci na čelu s pritvorskim nadzornikom (tijekom 24 sata dnevno), prostorije za pritvor, a po potrebi čitav sustav koji podrazumijeva funkcioniranje istražnog zatvora (najčešće ograničeno na 30 dana, što neki pravosudni sustavi nemaju – sjetimo se naših navijača u grčkim zatvorima). A da o narušavanju ugleda tih ljudi u lokalnoj zajednici i ne govorimo. Javno prikazivanje privođenja i ima za cilj narušiti društveni ugled privedenog. U tome je neposredna sprega novinara i policije koja im dojavljuje pretres nečijeg stana i službenih prostorija i privođenje s lisicama na rukama (jer ipak se radi o opasnom kriminalcu koji je navodno dao mito od npr. čak 200 eura). Koliko je stresno javno privođenje osumnjičenika govori smrt čovjeka u Puli kojeg se pokušalo privesti zbog navodne dječje pornografije. Čovjek se opirao stavljanju lisica na zglobove kojom prigodom je to izvršeno uz nužnu (po policiji opravdanu) prinudu. Pedesetogodišnjak se srušio mrtav a pokušaji reanimacije ostali su bezuspješni. Na vijestima spiker ističe kako je ovaj policijski posao jako stresan. A ja se pitam koliko je tek stresan bio za pokojnika, o čemu nitko ne govori ništa.

U našem pravnom sustavu, kakva god on bio, na snazi je tzv. presumpcija nevinosti. U Ustavu RH, čl. 28. doslovno piše: "Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja." Novinari, radi postizanja bolje gledanosti ili čitanosti svojih napisa često ovo krše. Skloni su prikazati svakog privedenog krivim kao da je već pravomoćno osuđen, a do toga je vrlo dug put, osobito u našem pravosudnom sustavu koji je poslovično spor i neučinkovit. Pa ako se već novinari ne pridržavaju presumpcije nevinosti da li se država u cijelosti pridržavaju ove ustavne kategorije? Iz idućeg primjera je evidentno da to nije tako. Uzmimo kao primjer da se netko, protiv koga je pokrenut kazneni postupak, želi zaposliti. Uz prijavu na natječaj za posao treba se priložiti potvrda da se ne vodi kazneni postupak. Sud mu izdaje potvrdu da se protiv njega vodi kazneni postupak što onemogućava ostvarivanje nekih temeljnih ljudskih prava (besplatno zdravstveno osiguranje, neke oblike socijalne pomoći i sl. za socijalno ugroženu osobu). Niti jedan poslodavac ne želi zaposliti takvu osobu, premda je moguća vjerojatnost njegove nevinosti i oslobađajuće presude. Dakle, ne može se zaposliti premda je u toj fazi postupka i dalje formalno pravno nevin.

Postavlja se pitanje: gdje je tu kategorija presumpcije nevinosti!!!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)