Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Porezni sustav se opet mijenja, a izbjegavanje plaćanja poreza omiljeni je "nacionalni sport"

Varanje države ili sebe samih?

Kao i u drugim državama, porezni sustav kod nas je vrlo kompliciran, barem za nas ekonomske laike. Govori se o porezu na dobit po stopi od 10 ili 18%, o porezu na dohodak od kapitala po stopi od 10%, o porezu na dohodak po stopi do 35% i o porezu na dodanu vrijednost po stopi od 25%, odnosno 13% za npr. dječja kolica i menstrualne potrepštine, te po najnižoj stopi od 3% za kruh, knjige, mlijeko, lijekove i sl. Ovaj posljednji porez poznat je kod nas po kratici PDV i plaćaju ga svi stanovnici Hrvatske ovisno o onome što kupuju ili kakvu uslugu koriste. Gotovo da čovjek ne povjeruje da postoji i porez od 0%, što se odnosi na isporuku i ugradnju solarnih ploča (čime država podupire zelenu tranziciju i korištenje obnovljivih izvora energije). A uvode se i novi poput poreza na nekretnine, za koji ministar tvrdi da ga imaju sve države unutar EU, što nije točno, jer je, primjerice, pokušaj uvođenja tog poreza u Sloveniji neslavno propao pred odlukom Ustavnog suda. Tome tek prethode saborske rasprave. Vladajući ovaj porez nisu željeli uvesti pred izbore, jer bi vjerojatno te izbore izgubili. U kojoj mjeri će to odmoći njihovom kandidatu za predsjednika države tek ćemo vidjeti za koji mjesec.

Kako bi država imala svakoga časa uvid u novac koji joj tim porezom pripada, prije više godina kod nas je uvedena fiskalna blagajna čijim računom prodavači ili pružatelji neke usluge kupcu te robe ili usluge vrše naplatu. Naravno, nije to uvedeno kako bi kupci imali potvrdu o izvršenoj kupnji, već kako bi država tog trenutka uzela svoj dio kolača s tog računa. Radi se o milijunima eura koji se slijevaju svakoga dana u državnu blagajnu. To je u redu, ako znamo da od tog novca država financira školstvo, zdravstvo, socijalnu djelatnost, vojsku, policiju, sport, kulturu, političke stranke, umirovljenike, predimenzionirani državni aparat i sve druge djelatnosti važne za njeno normalno funkcioniranje. A treba osigurati i visoke plaće za političke uhljebe u raznim državnim firmama koji s radnim mjestom na koje su postavljeni nemaju ama baš nikakve veze, osim jakih političkih. Od svih koji naplaćuju neku robu ili uslugu traži se da izdaju fiskalizirani račun, pa to uredno čine i neki prodavači voća i povrća na našim tržnicama (što nisam vidio nigdje drugdje u Europi). Znajući da se to ne čini redovito, država od građana očekuje da prijavljuju one koji ne čine tako. Zapravo, država od svojih građana u raznim situacijama očekuje da budu denuncijanti.

Svakodnevno smo kao kupci suočeni s brojnim situacijama u kojima se ne izdaje takav račun. U frizerskim salonima u pravilu se račun ne izdaje, osobito ako se ne dolaze po prvi puta u isti salon pa vlasnik vjeruje da osoba nije porezni inspektor. Ponekad i kupac kaže da mu račun nije potreban, čime sebi čini štetu, jer umanjuje novac koji bi mu se mogao na neki način vratiti. Gotovo niti u jednoj vrsti obrta račun se u principu ne izdaje. A privatnici redovito tvrde kako im je promet slab, kako nema kupaca i sl. Kako bi izbjegli gužvu u svojem biznisu, korisnike pozivaju tako da nikada istovremeno nema više ljudi kojima se pruža usluga. Odvedite svog ljubimca na šišanje, kupanje, podrezivanje kandži i slično. Vrata salona su zaključana i otvaraju se tek po dogovoru kako biste ostavili svog ljubimca. Tako je to i u drugim privatnim firmama, poput odvjetničkih ureda, poliklinika i ordinacija. Time pružatelj usluge ne samo da vara državu, već vara sve njene građane.

Nedavno je moj poznanik, inače odvjetnik, otišao u mirovinu. Žali mi se kako mu je mirovina mala. Pritom zaboravlja, odnosno ne spominje, da je tijekom rada zgrnuo veliki novac, putovao diljem svijeta, kupio nekoliko nekretnina, vozi luksuzan auto, a djecu je školovao u inozemstvu. Pa i nije čudo da mu je mirovina mala kad je prijavljivao minimalne godišnje prihode. A to čini većina privatnika, uz časne izuzetke na koje se to ne odnosi pa ih molim za oprost na ovim mojim riječima.

Država se ne upušta u rješavanje tog problema. Žmiri na opće poznatu činjenicu svakom kupcu. A ne bi državi trebalo biti teško razotkriti prijevaru. Imaju uvid u prijavljena primanja svakog od nas, kroz takozvanu poreznu karticu. Imaju uvid u vlasništvo nad nekretninama i automobilima. Lako je usporediti te dvije stavke i shvatiti da je netko zadržao dio novca za sebe. Nekada, u onom bivšem sustavu, postojala je komisija za ispitivanje porijekla imovine. Vrlo jednostavno rješenje, premda tada država nije imala tako precizan i aktualan uvid u financijsko i imovinsko stanje svojih građana. Mnogi su na taj način ostali bez bespravno stečenog bogatstva i kazneno odgovarali, premda je tada ovakvog oblika varanja države bilo znatno manje. Danas se ne radi tako, jer bi i mnogi dužnosnici na svim razinama vlasti bili u velikim problemima - kako objasniti odakle im novac. Tek kad nekoga od njih prozovu zbog nekog drugog kaznenog djela, a to obično ide nakon gubitka političkog i rodjačkog utjecaja, na vidjelo dolazi bespravno stečena imovina. Naravno, to se ne odnosi na običnog čovjeka kojem će sustav (najčešće banke) oduzeti imovinu i staviti je "na bubanj" te time naplatiti dug svog klijenta koji nije uspio vratiti posuđeni novac, a obitelj izbaciti doslovno na cestu. Pa gdje je tu jednaka pravda za sve?

T.I.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)