Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Je li agresivnost čovjeku urođena ili stečena osobina?

Naši su preci bili u stalnoj borbi za teritorij i hranu

Svjedoci smo nevjerojatne agresivnosti čovjeka već od njegove najranije dobi. Djeca su egoistična i uz neku dozu agresivnosti ostvaruju svoje želje. Bore se s drugom djecom za neku igračku već u svom domu, a kasnije i u dječjem vrtiću. Podsjeća me to na urođenu agresivnost ptića u gnijezdu koji će izgurati onog slabijeg i izbaciti ga iz gnijezda. Stoga, ako roditelji svoju djecu u odgoju ne usmjeravaju i ne obuzdavaju njihovu agresivnost, to će se nastaviti tijekom njihovog života. Kasnije se ta agresivnost nastavlja kroz vršnjačko nasilje, pa preko agresije navijačkih skupina, sve do obiteljskog nasilja i mobinga na radnom mjestu. Djeca ne stječu respekt prema roditeljima i drugim članovima obitelji, niti prema svojim vršnjacima, a kasnije niti prema drugima. Još u vrijeme mojeg djetinjstva i odrastanja kućni i školski odgoj stjecao se i kaznama. Nekada je u odgoju vrijedila krilatica da je "batina izašla iz raja". Dakako, nisam za odgoj temeljen na batini, ali djeca moraju steći respekt i svojevrsno poštovanje prema roditeljima, svojoj okolini i svima drugima koji će odgojno djelovati tijekom njihovog života.

Gotovo mi je nezamislivo da se navijačke skupine dogovaraju gdje će se susresti radi fizičkog okršaja. Što je to u mladim ljudima da pripremaju palice i noževe, znajući da mogu nanijeti teške tjelesne ozljede ili da ih i sami mogu steći u tom okršaju? Agresivnost je toliko izražena da niti dolazak policije ne umanjuje njihovu želju za obračunom. Agresivnost usmjeravaju čak i prema policajcima, koji u samoobrani moraju posegnuti za sredstvima prinude, pa čak i vatrenim oružjem. Na kraju se preispituje postupanje policajaca i njihova suspenzija. U Velikoj Britaniji napad na nenaoružanog policajca, popularnog Bobija, napad je na državu te su i kazne tome primjerene. Kod nas je uhićenje dokaz odvažnosti nekog iz skupine.

Noćne lude vožnje ulicama našega glavnog grada odraz su agresivnosti mladih koji time iskazuju svoj društveni status. Gotovo da je postalo po život opasno voziti se noću gradom. Čovjek može lako postati žrtvom nasilja neke skupine mladih, koja, vozeći se gradom u alkoholiziranom stanju, traži žrtvu na kojoj će iskaliti neki svoj bijes.

Stoga si postavljam pitanje: ima li agresivnost evolucijsku ulogu? U praskozorje ljudskog roda naš davni predak morao se boriti s brojnim nedaćama. Hrane sigurno nije bilo u izobilju niti dovoljno pa je bila nužna borba za teritorij s nekim drugim skupinama za povoljniji životni prostor. Tako je bilo i sa skloništem od divljih zvijeri. Opasnost na našeg pretka vrebala je na svakom koraku. U konačnici, mogao je završiti kao obrok nekoj od drugih skupina praljudi. Zbog opasnosti s kojima se susretao kroz svoj evolucijski razvoj, bilo je nužno razviti neke mehanizme obrane. Stoga se razvio neovisni živčani sustav – simpatikus – koji je osigurao brzu reakciju na opasnost. Bio je to mehanizam koji je omogućio borbu ili bijeg. Autonomni živčani sustav ostao je i danas te omogućuje modernom čovjeku brzu reakciju na neku opasnost. Uz to razvio se i hormonalni sustav, koji je davnim precima omogućio borbu za preživljavanje. I taj je mehanizam ostao u modernom čovjeku. Stoga zaključujem da smo genetski determinirani da se borimo, odnosno da pokazujemo određeni stupanj agresivnosti. Ta sposobnost agresivnog ponašanja i reakcije prisutna je i dan danas.

A utjecaj okoline i novih tehnologija koje potiču agresivnost sve je veći. Tome pridonose video igrice, koje se u većini temelje na nekom obliku agresije. Ili je to borba s nekim opasnim zvijerima ili uništavanje neprijatelja u bespoštednoj video borbi. Djeca uz takve igrice provode nerijetko dnevno i po nekoliko sati. Mali je korak od virtualne agresivnosti do one u stvarnom životu. Stečeno ponašanje, uz urođenu i ničim sputavanu agresivnost, prenose u realni svijet. Otuda sve veći problem vršnjačkog nasilja koje nije samo verbalno, već i fizičko. Uglavnom neka manja skupina odabere nejaku žrtvu i na njoj se iživljava. Još je prisutnije verbalno nasilje kojim se vrijeđa nekog od vršnjaka. U tome ne zaostaju niti djevojčice. Nerijetko zbog toga zlostavljano dijete izgubi samopouzdanje i počini samoubojstvo. Agresija se nastavlja kroz tinejdžersku dob i kasnije kroz navijačke skupine. Zanimljivo je da je agresija navijačkih skupina gotovo isključivo vezana uz nogomet. Čini se da nogomet potiče među navijačima najniže strasti. Dakako, nije nogomet sam po sebi poticaj na agresiju. Tu je urođena sposobnost agresivnog ponašanja uz agresiju nesputanu društvenim utjecajem, a ujedno je to način da se iskaže nezadovoljstvo. U konačnici, nije li i rat oblik društvene agresivnosti prisutan kroz čitavu ljudsku povijest sve do današnjih dana.

Moderno društvo donosi svoja pravila po kojima bi se trebali njegovi pripadnici ponašati. Utjecaj na korekciju neobuzdane agresivnosti treba početi od najranijeg djetinjstva unutar obitelji. Potom odgojno-obrazovne ustanove trebaju nastaviti s pozitivnim utjecajem na ponašanje mladih ljudi. Često to izostaje.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)