Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

O depopulaciji iliti izumiranju Hrvata

Udio starijih nadmašio je udio mlađih

Sve nas je manje! Znali smo to i prije nedavno završenog popisa stanovništva čije rezultate upravo možemo vidjeti. Ključno pitanje pred sam popis bilo je – koliko nas ima? I sad smo dobili odgovor. Ima nas manje za nevjerojatnih 400 000. Nije to mala brojka kada se zna da je to više od 10% ukupnog broja stanovnika. U svega deset godina, od prethodnog popisa, izumrlo je znatno više stanovnika nego je rođeno. Brojni su razlozi tom lošem stanju za budućnost nacije. Proces negativnog prirasta stanovništva pratimo već godinama. Svake godine više stanovnika umre negoli se rodi. I tako već nekoliko desetljeća.

Sve smo starija populacija, sa zastupljenošću starijih od 65 godina (radno neaktivnih) od gotovo 17%. Davno je udio starijih nadmašio udio mlađih u populaciji. Žene rađaju sve manji broj djece. Jedva da je jedno dijete u prosjeku po obitelji, dok ih je prije nešto više od pola stoljeća bilo u prosjeku više od troje. Obitelji se teško odlučuju na veći broj djece, tako da su sasvim rijetke one koje imaju troje ili više djece. Uočava se trend ženidbe ili života u izvanbračnoj zajednici (što je zakonski posve izjednačeno) u kasnim dvadesetim godinama. Prosječna starost prvorotke u Hrvatskoj je čak 29 godina, a ocem se postaje u prosjeku u tridesetoj. U takvim okolnostima teško je vjerovati da bi se nešto stariji roditelji nakon prvog djeteta odlučili na još djece. I tako ostajemo na jednom djetetu. A sve više je obitelji bez djece.

Zašto se mladi ne odlučuju na rađanje više od jednog do dvoje djece? Očito se radi o sociološkom fenomenu uvjetovanom društvenim prilikama u kojima živimo. U svemu je prisutna velika životna nesigurnost. Nepovjerenje u sigurnu budućnost. Nesigurnost u stabilne uvjete privređivanja i u radna mjesta. Nitko više, ili posve mali broj zaposlenika, dobiva ugovore na neodređeno/puno radno vrijeme. A niti to ne znači ništa, jer poslodavac po vlastitoj želji može promijeniti taj ugovor i preokrenuti ga u nepuni radni odnos ili radni odnos na određeno vrijeme. Radnika/zaposlenika nitko danas ne štiti. Nema radnika u rukovodećim strukturama firmi. Samo vlasnici i neprikosnoveni tehnomenadžeri. A sindikate ionako nitko ne sluša. Oni su opozicija poslodavcima, a ne suradnici koji štite interese i zaposlenika i firmi.

Osim radne nesigurnosti tu je i teškoća doći do nekog koliko toliko normalnog stambenog prostora. Čim su stambeni krediti postali nešto povoljniji negoli ranijih godina, cijena površine stana otišla je u nebo. Nisu rijetki kvadrati za koje se traži preko 5.000 eura. I tako najjeftiniji neuređeni stan od 35 m2 košta oko 100.000 eura. A plaće su pritom kod većine zaposlenika male. Prosječna plaća kreće se oko 600 eura, ali pritom treba znati da ima i onih koji primaju i više od 7.000 eura mjesečno, pa otuda takav nerealan prosjek. To me podsjeća na vic u kojem naši stanovnici u prosjeku jedu grah s mesom, pri čemu većina jede pusti grah, a samo povlašteni meso. Za uspješno odgajanje djece nužni su i drugi preduvjeti osim sigurnih primanja i stambenog prostora. Pitanje dostupnosti dječjih vrtića do danas nije riješeno. Neki gradovi (primjerice Zagreb) donedavno su taj nedostatak rješavali s obiteljima koje su za novčanu nadoknadu prihvaćale skrb o toj djeci. Sada je i to vrlo upitno, jer se tvrdi da je taj način brige o djeci preskup i da se za te novce može izgraditi potreban broj dječjih vrtića sa svim stručnim kadrovima! Međutim, pritom se zaboravlja da se obitelji u kojima su smještena djeca o njima brinu 24 sata, čitav tjedan, cijele godine. To ipak nije isto!

Država je pokušala potaknuti mlade na rađanje djece nekim privremenim mjerama, uglavnom novčanim poticajem. To rade danas i neki gradovi, pa i općine. Kako država očito ne garantira sigurne uvjete (posao, dostatna primanja, sigurno radno okruženje, dječji vrtići i sve drugo što se može podvesti pod pojam kvalitete življenja), to do izražaja dolazi inicijativa od strane regionalne i još više lokalne samouprave. Oni na svojoj lokalnoj razini nastoje stvoriti povoljne životne okolnosti koje bi potaknule mlade da rađaju djecu. Potiče se otvaranje novih radnih mjesta, tako da mladi ne moraju odlaziti daleko od kuće. Dobar pozitivan primjer je susjedna nam Sveta Nedelja, u kojoj je zabilježen porast broja stanovnika!

Još je jedan velik problem u depopulaciji, ali je nedvojbeno čvrsto povezan s ovima koji su do sada navedeni. A to je iseljavanje mladog stanovništva. Odlaze, kako se to u narodu kaže, "trbuhom za kruhom". Mnogi se nikada više ne vraćaju. Istraživanja nakane na odlazak iz Domovine pokazuju da se parovi bez djece lakše odlučuju na odlazak u neku od europskih država radi posla. I tako smo izgubili velik broj mladih. Uz njih su na put za poslom otišli mnogi pedesetogodišnjaci, jer su u domovini ostali bez posla i nitko ih više ne želi zaposliti (navodno su prestari i teško se prilagođavaju novim radnim uvjetima, ali pritom nisu prestari niti neprilagodljivi za teške poslove na zapadu). Država mami na povratak s iznosom pomoći za otvaranje firme do 200.000 kuna. U nesigurne uvjete poslovanja niti jedan mladi sposoban čovjek neće se vratiti. Država mora stvoriti sigurno životno okruženje kao preduvjet ostanka i promjene populacijskih kretanja. Inače nas neće biti!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)