10.04.2022.

Milan Žegarac Peharnik, pjesnik, autor brojnih knjiga i pokretač društvenih događanja

Kao prvog eko-aktivistu, Samoborci su me gledali kao pijanca

Milan Žegarac Peharnik rođen je 1956. godine u Samoboru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Filozofski fakultet pohađao je u Zagrebu (filozofija i kroatistika). Sudjelovao je u radu brojnih samoborskih društava i udruga, od PD Japetić, DVD-a Samobor, FA Mladost, HPD Jeka, Matice hrvatske, Samoborskog muzeja, Književne komune Samobor, Katarze, Udruge Oživljena povijest Samobora... Jedan je od osnivača Hrvatskog haiku društva i Društva hrvatskih haiku pjesnika. Idejni je pokretač obnove Samoborske narodne garde, “spašavao” je od zaborava bistu A.G. Matoša, Majuš, Majalese, Betlehemare, Zvjezdare, upozoravao na važne samoborske arheološke lokalitete, sakupio narodne legende i s desetak novih dopunio Langa, a u dva izdanja izašao je i njegov Mali tematski rječnik samoborskog kajkavskog govora. Dobitnik je više nagrada u kulturi te Nagrade Grada Samobora za životno djelo. Što danas radi i misli o svemu, govori u ovom intervjuu.

Kada otprilike i na koji način započinje Vaš društveni život u Samoboru, odnosno početak angažmana u raznolikim događanjima u našem gradu?

Ako idemo baš otpočetka, počelo je još u osnovnoj školi od Mladog Samoborca i slanju priloga za ovaj školski list, koje su pokrenule nastavnice Marija Botteri i Ranka Novosel. Tu posebno ističem Mariju Botteri, koja je nekako zaboravljena i stavljena “pod tepih”, a ostavila je itekako velik trag po pitanju širenja navike čitanja. Ona je i pod stare dane, već u mirovini, hodala po Samoboru i nudila svima knjige iz svojih torbi i vrećica, da se knjige kupuju i čitaju.

Nastavili ste s pisanjem i aktivnostima i u srednjoj školi. Koja je to Vaša generacija?

Ta naša generacija bila je poznata u Gimnaziji. Bili su tu i Saša Korka, Dado Novosel, sestre Resanović, Jasna Fajdić, Maja Fijan, Željko Kodrić, Damir Čačković... uglavnom, puno danas poznatih Samoboraca. Bili smo i prijatelji i fakini, a velik dio razreda poznavao se još i od osnovne škole.

Kad govorimo o Vašim počecima pisanja poezije najprije se spominje Katarza. Kako i zašto je osnovana Katarza i s kojim ciljem?

Zapravo smo se prvi puta sastali u lovačkoj kućici na Velikom dolu, a našli su se tu i Marinko Španović i Jadranka Brnčić pa se razgovaralo o tome što tko piše, kako i zašto... Marijana Čekolja sretali smo na bazenima, na tadašnjem Šmidhenu, a i on je već tada pisao i tu smo našli zajedničke točke. Treba spomenuti da je u isto vrijeme postojala i Književna komuna Samobor, unutar koje smo pokušavali pokrenuti izdavaštvo u Samoboru ili reprintirati već objavljena djela Samoboraca, što je u to vrijeme bilo prilično zapostavljeno, zamrlo.

Većina Vas ponajprije poima kao pjesnika. Kakva poezija se pisala u to vrijeme?

Pisao je svatko svoje, ono što je mislio ili želio tada reći. Jedni druge smo dobronamjerno kritizirali, govorili i raspravljali što je tu dobro ili možda nije, kako bi moglo bolje ili drukčije... No, kad gledam s ove vremenske distance, i ti naši početnički radovi doimaju se još uvijek puno zreliji od kasnijih uradaka i radova novijih autora. Čini mi se da oni danas pišu više po nekom klišeu. Ne znam je li nam se to dogodilo, bilo generacijski, slučajno, ali smo svi onda više držali do toga, ponajprije do Samobora. Zaista smo tada puno razgovarali o pjesništvu i onome što radimo. Tu moram dodati da nam se nešto kasnije svojim dolaskom u Samobor pridružio Darko Plažanin, koji je porijeklom, po baki, iz svetomartinske fare.

Nažalost, tu su i preminuli pjesnici. Koga ste Vi, među njima, osobno najviše cijenili?

Što se tiče “zapadnjačke poezije”, nazovimo ju tako, tu je prvi sigurno bio Marinko Španović. Tu nikada nije bilo spora, mada nikada to nismo tako ni mjerili, ali on je imao tu neku izvornu, originalnu notu i po temama, pisao je i o onome što nama nije padalo na pamet. Bilo je to kod njega pomalo i ludistički, ali uvijek kvalitetna poezija koju do danas nisu prepoznali ni Samoborci, a ni dana-šnji kvaziknjiževnici, koji stalno pišu na isti kalup. On je bio širok u svemu.

Kako se taj postojeći samoborski široki književni trend na koncu pronašao u haikuu? Dobro, ne baš svi, ali većina vas pjesnika...

Nas ostale je s haikuom upoznala Jadranka Brnčić, koja je došla u kontakt s Vladimirom Devideom i ona je prva koja je i u kanadskom časopisu Cikada objavila svoju pjesmu u toj formi. Potom smo učili i proučavali pravila haikua, kojih je desetak, upoznala nas je s Devideom, jer on je rodonačelnik i autor prvih knjiga o japanskoj kulturi i pjesništvu uopće na našim prostorima. Preko njega i njegovih radova stvarno smo se jako dobro upoznali i educirali o tome, saznali za Japanca Bašoa, koji je i danas haiku pjesnik broj 1, za njegovo djelo Uska staza ka dalekom sjeveru, te putem varaždinskog časopisa Haiku.

Vrlo brzo i Samobor je postao jedno od istaknutih središta haiku pjesništva.

Da, sve se događalo vrlo brzo. No, treba spomenuti da je prije nas Varaždin pokrenuo svoj haiku časopis, koji je, doduše, izašao samo 12 puta, a nakon toga smo mi, u suradnji s Devideom i Zvonkom Petrovićem iz Varaždina, pokrenuli svoj časopis. U samom početku nas je bilo 4 ili 5, kasnije su se pridružili Dunja Marušić, Nediljko Boban, Drago Plečko i drugi, a taj se krug ljudi stalno širio. To je, čini mi se, nekako i prevagnulo. Uglavnom, stekli smo reputaciju i imali smo snažan, zapravo presudan utjecaj na hrvatsko haiku pjesništvo.

U Samoboru su se jednom godišnje počeli okupljati haiku pjesnici iz cijele Hrvatske...

Ideja je potekla od Darka Plažanina, tako su nastali ti susreti. Nažalost, mnogi od tih pjesnika koji su bili na prvim susretima više nisu među nama. No, ti susreti iznjedrili su i drugo haiku dru-štvo u Samoboru, za koje mislim da je na pravom putu. Ono prvo društvo, nažalost, raspalo se kada je Marijan Čekolj krenuo svojim putem prema Zagrebu. Možda još postoje ostaci tog društva, ali to više nije isto.

Često se uz pjesnike veže i boemski način života. Postoji li danas uopće takav život i u kojoj mjeri?

Vrlo je jednostavno. Samobor još ni danas nema neko mjesto na kojem bi se okupljali pjesnici, neki dom kulture ili slično. Okupljali smo se po lokalnim birtijama i kafićima, od nekadašnjeg Crvenog podruma, Plavog podruma, kod Ace Glavaša, Pod starim krovovima, kod Gumbeka (današnji Tin), sve to prije nego što su otvoreni prvi kafići. Inače, Zlatni gumbek na placu bila je jedna od najstarijih birtija. Nije nam bilo druge...

Dakle, i pilo se... Je li to možda utjecalo na kvalitetu pjesništva ili, kako neki sumnjaju, na životni vijek samih pjesnika?

Ne. Znali smo pretjerati s alkoholom, ali smo u svojoj zanesenjačkoj prirodi, recitirajući svoje ili tuđe pjesme, često, makar potpuno trijezni, drugima izgledali pijani. I mene su gledali k’o ludog pijanca kad sam prvi u Samoboru, davne 1983., po Gradni hodao recitirajući pjesme kao eko-protest za zaštitu našeg potoka i voda općenito. Svi su mislili da se Žega napil pa šalabajza po vodi, jer nisu znali što bi drugo mislili o tome. Slično je bilo i s recitalima na Starom gradu, na koje je Španović nosio kante nafte da imamo neko svjetlo. Tu su nas često slijedili Besprizorni, danas zaboravljen sjajan samoborski bend. Mi smo išli na njihove koncerte, oni na naše recitale..., a “ispod ruke” su nam koji put i vatrogasci davali baklje da možemo na Stari grad. Bilo je tu svega, ali sve se to odradilo zdrave glave, pilo se poslije. Drukčije ni ne ide.

I Bakuš Slavagorski je potekao iz Vaše glave...

Je. Na zamolbu Zorana Perovića iz Matice hrvatske da osmislim neku manifestaciju za ogranak MH i tamošnju bratovštinu, povezao sam i povijesne činjenice i priče i tako je krenulo. Taj prvi Bakuš bio je tematski ujednačen, kostimiran, reprezentativan, a oslanjao se na Katančićevu pjesmu... Tako sam ja to zamislio i želio da se nadalje razvija. Kasnije se to svelo na glazbeno-poetski recital neujadnačene kvalitete, brojnih pjesnika.

Spomenuli ste neujednačenost kvalitete pjesnika. Na ovakvim i sli-čnim manifestacijama redom slušamo pjesnike članove domaćeg ogranka Matice hrvatske. Komentirajte...

Nije to samo problem Matice hrvatske. Problem je daleko širi, jer pravi umjetnici sami po sebi imaju širinu – nisu samo pjesnici. Primjera je puno, počevši od Tina Ujevića. Ili da spomenemo i članove Katarze – dobili smo stotinjak nagrada u svijetu za haiku. Tu nema nikakve dileme niti podilaženja.

U čemu je onda problem?

Mislim da je odgovor jednostavan – čim se ide u kvantitetu, gubi se kvaliteta. Ne mogu biti svi pjesnici, kao što ne mogu svi biti ni slikari ili glazbenici. Samoborska Matica, iz koje sam se već davno povukao, ima 50 pjesnika. Moguće? Ne. Tu ima 50 ljudi koji pišu pjesme, a od toga je svega nekoliko pjesnika. Ostatak ni ne zna kakve sve pjesme postoje, ne znaju metriku, osnove, nemaju pojma, ali, kao, pišu pjesme. Pola od toga ne može se ni nazvati pjesmama, to su neke pisane dosjetke ili nešto slično, ali prolazi i pod pjesmu ako se rimuje... A još je gore kad si takvi uobraze da su pjesnici.

No, “matičari” imaju tu snagu, proračun, organizaciju...

Sve je to dobro, ali pitanje je vodstva. Nisu odgovorni članovi niti oni koji ih financiraju. Za rad i kvalitetu su odgovorni oni koji ih vode. Tu treba napraviti oštru selekciju. O tome sam se tako i izjasnio pa me ne vole. Idu na onu: “Bog daj veći kup”!

Dotaknimo i neke teže teme. U mladosti Vas je pratila stigma oca, ustaškog logornika. Kako ste to tada proživljavali?

Otac mi nikad o tome nije govorio. Svi drugi govorili su mi o tome da se moj otac, na tom mjestu, prihvatio toga da spašava druge ljude. O tome su mi govorili kasnije i tada znameniti Samoborci - Plečko stariji, Ferko Ivanščak i drugi, koji su ga molili da postane logornik, da na njegovo mjesto ne dođe neka budala koja će ih sve zatvoriti. I danas je još živ Joža Cvetković, vjerojatno najstariji Samoborac, koji može potvrditi da je njih, partizane, spasio od logora. Radi toga je i stradao, bio je optužen za kolaboraciju s komunistima, a spasila ga je naša susjeda iz Starogradske, gđa Allnoch, čiju je djecu podučavao. Kako je ona bila njemačkog porijekla, uspjela je doći do glavnog zapovjednika u Zagrebu i izvući ga iz Savske, naravno, sveg prebijenog.

Nakon završetka rata stradao je ipak i s druge strane...

Da. Te 1945. ratni karijeristi morali su ga prokazati kao ustaškog logornika pa je završio 3 mjeseca u Kerestincu, mučili ga i jedva je izvukao živu glavu. No, tu su se opet javili ljudi koji su svjedočili u njegovu korist, poput Miljenka Malnara i Slave Ogrizović, ratni heroji koje je skrivao i pomagao tijekom rata.

Na koncu je Pavao Žegarac dobio i svoju ulicu u Samoboru, o čemu se prije par godina vodila i polemika. Zašto i čemu to, nakon svega što se zna?

Zna se iz kojih krugova to ide. Ne želim nikoga isticati, važno je da se zna istina. A istina je da je moj otac spasio brojne ljude u Samoboru, na koncu radi toga i nadrapao, ali netko se ipak toga sjetio i neku uličicu s 5 kuća nazvao njegovim imenim. To nije bilo na moj poticaj. Očito je netko mislio da on to ipak zaslužuje.

Što sada radite, koji su Vam novi planovi ili ambicije?

Sve rjeđe izlazim van. Pišem si svoje pjesme, evo sam neke i poslao za sljedeće haiku susrete, hranim i slušam ptičice... Nemam velikih potreba. Staro društvo jedva da i postoji, puno ih je otišlo, a kad se i spustim u grad u neki kafić svi me gledaju kao pijanca, jer sad već malo teže hodam.

Zašto tako mislite?

Ljudi su skloni etiketiranju, gledaju samo ono što taj čas vide, pogotovo ako imaju neke svoje komplekse. Ja sam u svojih zadnjih 40-ak godina iza sebe ostavio i pokrenuo puno toga. Jedan sam i od osnivača zapravo mlade Udruge Oživljena povijest Samobora, sudjelovao sam i još uvijek sudjelujem na nekim manifestacijama. No, dolaze “mladi lavovi”, brzo se zaboravlja kako je sve počelo...

Mogli bi tako i o Joži Prudeusu, o Marinku Španoviću, Darku Plažaninu...

Da. Bilo bi lijepo da im se Samobor dostojno oduži. Joži kako-tako i jesu, a Marinku još nisu...

Robert Škiljan

 

Milan Žegarac Peharnik, pjesnik, autor brojnih knjiga i pokretač društvenih događanja

Arhiva 2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002